
Bezdan… I njegovo srce.
Stefano Vietti kao i većina dobrih i produktivnih scenarista ima svoje faze ili „modove“ o kojima, ovisno o njegovom raspoloženju, zavisi kvaliteta scenarija kojeg piše. Vietti je u svojem najboljem modu onda kada piše scenarije koji su striktno vezani za glavni kontinuitet nekog Nathanovog perioda. Likovi i emocije mu nisu najjača strana, ali zato to nadoknađuje dobrim konceptima priče i spektakularnim i napetim razradama. Srećom po Nathanove obožavatelje, to je ujedno njegov najčešći mod. Onaj prosječni mod mu je kada je zbog ispunjavanja mjesečne kvote prisiljen pisati epizode koje nisu striktno vezane uz kontinuitet pa zbog nezanimljivog početnog koncepta ne uspijeva postići neki maksimum da priču izvuče iz limba prosječnosti. Viettijev katastrofalni i, Bogu hvala, najrjeđi mod, u kojem su i koncept i scenarij užasni, nismo imali prilike vidjeti na Nathanu Neveru do epizode „U oceanskim dubinama“. Osobno mi je njegov najgori scenarij na NN-u do sada bila epizoda NN 91 „Tajna Babilona“ kao i kompletna saga o Štovanima, inteligentnim gmazovima koji su vladali Zemljom u prošlosti, i koja je dobila još dva dvo-epizodna nastavka. No čak i te priče su uglavnom „samo“ ispodprosječne, a ne neki apsolutni užas. Tog najgoreg Viettija su doduše najviše imali priliku iskusiti fanovi dobrog starog strica Martija. Vietti je upravo sa svojim Štovanima krstio grdu Martijevu Maxi ediciju u grozoti zvanoj „Ljudi gmazovi“. Netom prije je dobio zadatak završiti Berettin scenarij za „Grad magova“ što je rezultiralo najgorom epizodom u Martijevoj gigant ediciji, a vjerujem i da se mnogi još sjećaju i MM SR 286 „Užasa Kejp Roka“, koju bi se moglo uvrstiti i u širi krug najgorih epizoda u serijalu.
U epizodi „U oceanskim dubinama“ se prije svega ističe Viettijeva lijenost za iole originalan koncept, kao i za zaplet i pokretanje radnje. Darver jednog dana odluči poslati Nathana na nedefiniranu misiju u „Atlantis“, spektakularni podvodni laboratorij u kojem radi tek nekoliko ljudi. Što bi Nathan trebao dolje raditi i koja mu je konkretno misija, Vietti ostavlja čitatelju da sam nagađa sve do negdje sedamdesete stranice kada na veoma štur i površan način povezuje ovu epizodu s NN SR 79 „Noćna mora u svemiru“ spominjući Paula Barleta, direktora kompanije Human Research, koji je navodno pozvao Nathana da ga spasi od nekog poludjelog mutanta imena Marcus, koji bi htio uništiti čovječanstvo uz pomoć neke morske alge. A čime je Vietti ispunio tih početnih sedamdesetak stranica do tog otkrića? S obzirom da je „Noćna mora u svemiru“ rađena po uzoru na film „Alien“ gdje neko čudovište ubija svu posadu u svemirskoj postaji, za očekivati je bilo da će „U oceanskim dubinama“ biti rađena po filmu „Leviathan“, koji ima isti koncept samo što je svemir zamijenjen podmorjem te time čitatelju omogućiti barem nekakvu zabavu pri čitanju u vidu maštovitog klanja posade od strane podvodnog čudovišta. No čudovišta ovdje nema, Nathan samo baulja po bazi, upoznaje se sa novim nebitnim epizodnim likovima i ima nikad gore unutarnje monologe o razlici između svemira i mora. Čak i način na koji će neki od epizodnih likova umrijeti je totalno nemaštovit i neimpresivan. No uz to pratimo i paralelnu radnju koja se tiče Yshe, mutantice prilagođene za život pod morem (i to smo već imali u epizodi NN SR 51 „Gusari“, op. a.), jedinoj preživjeloj od uništenja jednog drugog podvodnog laboratorija koji čak nije ni imenovan, i koji se bavio proučavanjem „Srca Bezdana“, velike mutirane svjetleće alge. Taj dio radnje u kojem Yshu prihvaćaju otac i sin u svoju kuću na obali poslužio je Viettiju da spomene i događaje uništenja mutantske rase ispripovijedane u trodijelnoj epizodi NN SR 147-150 „Zora apokalipse“. Iskreno, moram priznati da sam se dosta iznenadio vidjevši da se Vietti i u jednoj ovakvoj nebitnoj epizodici odlučio pozivati na neke davne i pradavne NN epizode, ali očito ne može bez da barem malo nadogradi ili, u ovom slučaju, unakazi NN kontinuitet/univerzum. Podsjetnik na „Zoru apokalipse“ mu, između ostalog, ovdje služi i da opravda, odnosno da bezuspješno pokuša opravdati postupke frustriranog mutanta Marcusa koji bi iz besmislene osvete htio uništiti čovječanstvo jer je Aristotel Skotos nekad davno istrijebio mutante. Najbolje sam se osjećao čitajući scenu u kojoj Marcus kaže Nathanu da neće moći prisustvovati svojoj osveti, ali će zato zamišljati krike umirućih ljudi. Whatever gets you off, pal.
Carlo Bellagmaba Giéz pridošlica je iz staffa Nicka Raidera i Magičnog Vjetra te mu je ovo premijerni rad na Nathanu Neveru. Kao što ste možda zaključili iz ocjene, napravio je katastrofalan posao. Početni problem kod Giéza jest činjenica da ima veoma stiliziran crtež, a to jednom SF stripu poput NN-a naviklog na detaljne crtače nimalo ne odgovara (kao što ni Roberto De Angelis i Alessandro Bocci ne odgovaraju Texu Willeru zbog svojeg ispoliranog, detaljnog stila te je njihov angažman za istog čisto traćenje talenta). Jedini stilizirani crtači koji su se uspješno prilagodili Nathanovom settingu jesu onaj Nicola Mari s početka karijere i Stefano Casini, no oni su iznimke. Drugi problem jest činjenica što je Giéz apsolutno nezainteresiran za SF te su kadrovi izuzetno siromašni detaljima. Od apsolutne katastrofe ga spašava tek poneki uspješni kadar panorame kao npr. prikaz samog Atlantisa, no većina tabli je izuzetno lijeno kadrirana, a uz to ga još i muči ljudska anatomija uz iritantni detalj da mu likovi doslovno žmire kada međusobno razgovaraju. Ukupno gledano, jedna od najgore nacrtanih epizoda u serijalu.
Mutantica Ysha i „Srce Bezdana“
„U oceanskim dubinama“ je još jedna u moru NN epizoda koja također nosi i nekakvu ekološku poruku o tome kako trebamo paziti na našu Zemlju i slične gluposti, no koja svojom neoriginalnošću, lijenošću pri smišljanju zapleta, užasnom karakterizacijom likova i pretencioznošću (ovdje inače Nathan i ekipa još jednom spašavaju svijet) spada u uži krug Nathanovog scenarističkog sumraka. Bez sumnje Viettijev najgori rad na serijalu, a vrlo vjerojatno i najgora epizoda u periodu 200-239 koji prethodi Ratu svjetova.