"Svaka priča ima svoje srce. Grudu pulsirajuće energije koja je hrani, sjeme koje je potiče na napredovanje, na razgranavanje njezinih pripovjednih linija. U tom srcu, često skriven i jedva vidljiv, zaklonjen drugim, očitijim elementima, stoji posljednji i intimni razlog zbog kojeg se netko odluči pisati jednu priču umjesto neke druge."
Crno srce. Na što vas odmah asocira ovaj izraz? Pretpostavljam, sigurno ne na nešto pozitivno, inače bi sami izraz mogli preimenovati u zlatno srce. Crno srce može označavati okrutno, zlo srce koje ne preza ni pred čim u ostvarenju svojih ciljeva. Ali isto tako crno srce je i srce natopljeno velikom boli, srce koje pati, koje je ogorčeno. Srce koje je toliko slomljeno da ostaju trajni ožiljci koji neće nikad zacijeliti. Sad vjerojatno ide odmah asocijacija na Nathana? Nathanovo slomljeno srce i tužna životna priča je zaštitni znak serijala, ali ipak u ovom gigantu nije direktno riječ o njegovom srcu.
Ovo je jedna lijepa priča o mnogim srcima međusobno isprepletenima u različitim životnim sudbinama. Srcima koje su, s jedne strane, ispunjena teškim bolima, a s druge okrutna da ne mogu biti gora. Njihove se sudbine simbolički isprepleću, dok u tami u tajnosti vreba jedno mehaničko srce spremno da nehotice kazni svu okrutnost zla nad nedužnim srcima.
Sad vam vjerojatno ništa nije jasno, ali simbolika svih srca koju nam je Ostini u ovom gigantu predočio toliko je dobra da sam morao započeti s ovakvim uvodom. Godina je 2107. po novom kalendaru, dosta godina ispred onoga što naši čitatelji trenutno čitaju. Mnogo toga se promijenilo u Nathanovom svijetu i u samoj Agenciji Alfa, ali to ćemo naravno preskočiti. Skoncentrirani smo na mjesto radnje - Bijeli grad, smješten u Euroaziji kako sad nazivaju to područje nekadašnje bivše Rusije i mjesta na kojem je nekad bio Sankt Petersburg. Nathana već treći put zadatak vodi u taj grad u kojem naizgled vječito pada snijeg kao posljedica klimatoloških promjena (naši čitatelji, naravno, još nisu stigli do ovih epizoda).
Bijeli grad
Ovaj put mora biti neko vrijeme u osiguranju ministra Antona Janovskog kao tjelohranitelj sve dok se u parlamentu ne izglasa novi kontroverzni zakon na njegov prijedlog. Riječ je o antizločinačkom zakonu kojim bi se zadao veliki udarac "Novaji mafiji" kako se već zove velika mafijaška hobotnica u Bijelom gradu. Za Nathana naizgled ne tako težak zadatak, ali tek kad stigne u Bijeli grad vidjet će da je situacija sve samo ne jednostavna. Novaja mafija je toliko moćna da su većina zastupnika u parlamentu njihovi ljudi. Hyan Kursk je boss svih bossova koji kontrolira dobar dio grada s drogom, a drugi dio drži karizmatični pripadnik reda Škorpiona, Konstantin Judovič koji kontrolira tržište drogom iz zatvora. Njegova iznenadna smrt u zatvoru zbog srčanih problema razbija ravnotežu u gradu i Janovski nastoji da svojim novim zakonom zada težek udarac mafiji i pokrene grad u pozitivnom smijeru prema stranim investicijama. Bijeli grad je usput i mjesto za Nathanov ponovni susret s lijepom Maorkom Asjom s kojom je u prošlosti imao i ljubavni flert.
Asjia je u velikoj žalosti zbog smrti svoje ljubavi Rawirija, također maorskog porijekla s kojim je radila na zbrinjavanju kitova u jednom ekološkom području. Rawiri je prilikom jedne pljačke navodno slučajno ubijen, ali Asjia se ne miri s tim i provodi svoju osobnu istragu. Nathan joj želi pomoći, ali nakon ubojstva braće Koljakovih, mafijaških bossova u usponu, sve se potpuno zakomplicira. Poput Pandorine kutije stvari se počinju munjevito izmjenjivati i odmotavati. Otmica Sonje, kćeri od Janovskog kao i povezanost Rawirijeva ubojstva s Judovičem otkriju nevjerojatne stvari koje pokažu da Judovič uopće nije mrtav. Čak što više, sprema pakleni plan koji se skriva u restauriranoj povijesnoj utvrdi Kronstadt. Pitanje je što Judovič točno tamo smjera? Koja je pozadina povezanosti Rawirijeve smrti s njim? Hoće li Nathan uspjeti spasiti Sonju? I hoće li Kursk u svemu ovome samo mirno stajati ili će i on povući neke poteze?
Pomalo je čudno bilo uzeti u ruke ovo gigant izdanje i prepustiti se ugodnom čitanju. Glavni razlog je veliki vremenski razmak između onog što čitatelji na našim prostorima trenutno čitaju i ovog izdanja. Riječ je o 6 godina razlike i sigurno je da je serijal doživio brojne promjene u ovom razdoblju. Ali ako izuzmemo nekoliko vidljivih spoilera najveći dio giganta se može bez problema čitati. Jest da se osjeća potpuno drugačija atmosfera u serijalu od one koje trenutno čitamo, ali sasvim ugodno se možemo prepustiti njenom čitanju i uživati. Jer ova Ostinijeva priča to sasvim zaslužuje.
Ponovni susret
Već u samom predgovoru izdanju Ostini nas uvodi u samu radnju opisujući je kao žestoku kombinaciju politike, mafije, ubojstava, žalosti i želje za moći. Sprega mafije i politike, toliko već ukorijenjena i u današnjem društvu, još jednom se kao tema dokazala kao pun pogodak. Zanimljivo je da mjesto radnje ovaj put nije u Nathanovom Cityju već je prebačeno u euroazijsko područje u tzv. Bijeli grad, nastao na bazi bivšeg Sankt Petersburga. Grad u kojem izgleda vječno pada snijeg i stalno je pod ledom kao posljedica svih kataklizmičnih promjena koje su zadesile Nathanov svijet. I ovdje ćemo se uvjeriti da gdje god prebacili radnju stvari funkcioniraju na sličan način. Ostini nam donosi još jedan toliko realističan surovi prikaz društva u borbi za moć i prevlast u kojoj se ništa ne prepušta slučaju. Izvrsna karakterizacija likova i sposobnost detaljiziranja scena u tančine je ono što posebno odlikuje Ostinijev rukopis. Priča o korupciji i borbi za prevlast je mnogo puta viđena, ali Ostini ju je svojom sposobnošću pripovijedanja i vješto vođenom naracijom kroz ovako kompleksnu epizodu učinio svježom i lako čitljivom. S jedne strane imamo Judoviča, karizmatičnog bossa koji iz zatvora kontrolira tržište drogom i Kurska, bossa koji je u nekoj nevidljivoj ravnoteži s Judovičem drži drugi dio grada. S druge strane tu je ministar Janovski, idealistički i pomalo naivni tip političar koji misli da je dovoljno mudar da svojim potezima otrgne grad iz ralja narkomafije. U jednoj šahovskoj borbi ne biraju se sredstva da bi se stekla potpuna prevlast u gradu. U ovom kontekstu jako je lijepo opisana povijest tvrđave Kronstadt koja je i središte završne borbe. Ostini je ovdje izvrsno iskoristio povijesne činjenice o Kronstadtu ubacujući tako lik nepoznatog dugovječnog bića u kojega su nekada davno ugradili mehaničko srce koje je, zazidano u zidinama ove tvrđave, dugo opstalo i preživjelo brojne povijesne događaje. Sad toliko žudi za pravim srcem, a priliku će i dobiti želeći ukrasti, ironično, jedno ukradeno i presađeno srce. Reklo bi se poetska igra sudbine koja čini vrhunac ove epizode.
- Toc? Toc? Otkucaj... nakon tako mnogo... vremena... otkucaj. Otkucaj... srce mi se otapa... u suzama.
- Toc. Toc. Toc. Otkucaji. Zaglušujući blaženi otkucaji. Moram biti spreman dočekati ih.
„Mehaničko srce“ protiv „ukradenog srca“
U pozadini ovih beskompromisnih okršaja stoji jedna potpuno druga bitka. Sam naslov Ostinijevog predgovora je "Očevi i kćeri" koji time jasno implicira što je u stvari u centru priče. Kao što i sam Ostini u predgovoru reče:
- Ali za mene tu su najprije tri oca i tri kćeri. Jedna koja je protagonistica, druga tek natuknuta, a treća samo evocirana. I svidi li vam se ova priča, zasluga je to toga skrivenog srca koje hrani...
Koja su to tri oca i tri kćeri? Prije svega ovdje je istaknut odnos ministra Janovskog i njegove kćeri Sonje. Sonja je djevojka koja već dugo odrasta bez svoje majke i koja neizmjerno voli svog oca, ali i koja se osjeća potpuno usamljenom. Uvijek okružena tjelohraniteljima i uz vječno zauzetog oca nema normalno djetinjstvo i jako pati. Toliko da protivnici Janovskog to koriste i uspijevaju je oteti i drogirati. Sonji ne preostaje ništa drugo nego zatvoriti se u svoj svijet. Svijet iz neobičnih bajki o Babi Jagi, zloj starici koja je drži u zatočeništvu. Ostini ovdje zgodno metaforički unosi ulomak iz ruske mitologije kao jedan obrambeni psihološki zid u umu djevojke koja se time zatvara od vanjskog svijeta. Još jednom se ovdje pokazuje Ostinijeva briljantna sposobnost psihološkom pristupu likova kroz njihovo seciranje ljudskog uma. I kao što svaka bajka ima svoj sretan završetak i Sonja će dobiti svog princa u vidu nikog drugog nego Nathana. Zgodna dosjetka za djevojčino sretno izvlačenje iz velikih trauma u kojoj je glavnu ulogu imala psihijatrica i telepatkinja Diana Weston, također još jedna poznanica iz prethodnih epizoda.
Zatočena Sonja u priči o Babi Jagi
U sličnoj situaciji kao i Janovski bio je njegov veliki protivnik, narkoboss Kursk. On naizgled shvaća kroz šta Janovski prolazi i želi mu pomoći, jer je i njegova kćer Hana također proživljavala teške trenutke koje su natuknute kroz scene iz jedne od prošlih epizoda (do koje mi, naravno, još nismo stigli). Time nastoji evocirati i gorke uspomene i kod Nathana:
Kursk: "Dobro znam kako je to patiti zbog boli svoje kćeri, kao što znate i vi... Kao što to sada zna i Anton Janovski...
Naizgled Kurskove djelo iz milosrđa, ali pokazat će se da je to daleko od toga. Stvarajući velike tvistove kroz epizodu Ostini je drži napetom od početka do kraja ne dopuštajući da tempo ni trenutka ne opadne. Tome zasigurno doprinosi i izvrsna lepeza likova koji protječu kroz epizodu.
Janovski pred parlamentom
Jedan od likova koji je najupečatljiviji u cijeloj priči je lik maorske ratnice Asjie. Asjia je nastala iz Ostinijeva pera i već se treći put, na našu žalost, pojavljuje u serijalu. Kažem na našu žalost zbog toga što se čitatelji na našim prostorima još nisu niti upoznali s Asjinim likom. Iako se ovaj gigant i bez toga bez problema može čitati sigurno je šteta što nemamo neko predznanje o Asjii i njenoj prošlosti. Čitateljima sad sigurno neću štreberski prenijeti povijest njenih susreta s Nathanom, samo ću natuknuti da je njihov prvi susret prošao u burnom ljubavnom flertu. Ovdje vidimo da se skrasila u Bijelom gradu i kad se činilo da se napokon smirila, neželjeno ulazi u vrtlog političko-mafijaških obračuna u kojem samo želi smiriti bol i ogorčenje u svom srcu i to tako što će vratiti na "pravo" mjesto srce svog voljenog čovjeka. Ostini i ovdje vješto vodi radnju kroz mnoštvo citata i unutarnjih monologa kojima postiže svu emotivnost jedne osobite djevojke kao što je Asjia. Simboličko uvođenje lika kita Kohe koji kao metafora predstavlja jednu žrtvu svega dobrog kako bi se pobijedilo zlo u obliku škorpiona još više pojačava dojmove. Treće Asjino pojavljivanje je ujedno i njena prekretnica u serijalu budući da su je autori uvrstili kao stalnu članicu agencije za euroazijsko područje koje će se moći čitati u novom spin-offu Universo Alfa: Sezione Euroasia. Čudna igra sudbine za Asjiu koja je pobjegla od nevolja u ovaj grad želeći pronaći miran kutak u svom životu. Ali sudbina je goni u svom smjeru kao što je i sama ona jednom izrekla:
- Nije važno koliko okuka rijeka ima... Na koncu pravog toka svaka rijeka dođe do svoga mora...
Sve ovo vrlo lijepo je dočarala u svom crtežu Antonella Platano. Izrazito čist crtež prepun detalja koji krasi njeni stil još više dolazi do izražaja u gigant izdanju. Sam Ostini je u predgovoru napisao da je posvetio izrazitu pozornost prema ruskoj arhitekturi kako bi epizoda bila što vjerodostojnija. S tim u vezi sigurno je i Platano dobila zadatak da što vjernije nacrta ruske građevine što je ona izvanredno napravila. Općenito može se reći da Antonella nije imalo nimalo lagan zadatak predočiti kvalitetan crtež na ovako dosta složen scenarij pun detalja. Zadatak je izvrsno obavljen i stvarno bez zamjerki niti za ijednu scenu. Dovoljno je pogledati samo scene s kitom Kohom i vidjeti svu ljepotu i raskoš njenog talenta.
Asjia i kit Koha
Sigurno je da će mnogim Nathanovim fanovima ova epizoda možda ostaviti čudan dojam nakon prvog čitanja. To ni blizu nije onaj Nathan kakvog trenutno poznajemo ili kakvog smo znali s početka serijala. Ovo je tmurniji i potišteniji Nathan koji kao da je doživio još neke teške trenutke u životu (a sigurno da jest, nadam se da ćemo te epizode dočekati) koje su ga učinili još zatvorenijim. I sama atmosfera kroz priču je nekako mračnija i apokaliptičnija. Još k tome se ne dešava u Nathanovom Cityju već na drugom kontinentu u kojem prevladavaju ruski mafijaši. Moram priznati da se i mene ovaj gigant na takav način, na prvu, dojmio. Ali svakim novim čitanjem jasno je da Ostini nije napravio gigant da bi, recimo, istakao novi kontinent u Nathanovom univerzumu. Politika i mafijaški obračuni su samo podloga kroz priču kroz koju se kristaliziraju mnogo snažnije stvari. Sigurno da će neke čitatelje ovaj gigant podsjećati na Meddin "Ustanak" po svojoj mješavini emotivnih trenutaka utopljenih s elementima političke korektnosti. "Crno srce" upravo podsjeća na to.
I sad se vraćamo na početak recenzije. To je prije svega priča o mnogim srcima koji očajnički traže svoje mjesto u svom univerzumu:
- jedno koje traži svoj vječni spokoj,
- jedno koje pod svaku cijenu želi ostati živo,
- jedno koje želi odagnati sa sebe svu bol i ogorčenost,
- jedno koje je gotovo potpuno slomljeno
- jedno koje je mehaničko
Svi oni traže neki svoj mir. Zar to i nije smisao u životu. Pronaći neki svoj mir u srcu, bio on unutarnji ili vanjski, bio on završio svoj životni put ili se borio da opstane na ovom životu. Pa u krajnju ruku, bio on i mehanički. Svi mi imamo pravo da pronađemo taj djelić svog mira u srcu u ovom našem univerzumu.
