Ako vam se kojim slučajem dogodi u životu da nemate pametnijeg posla, pa uzmete iščitavati Nathanovu maxi ediciju, sasvim sigurno nećete to učiniti s nekim velikim očekivanjima, budući da je i ta edicija slično kao i u slučaju Dylana Doga u svojemu početku zamišljena kao mjesto gdje će se trpati otpaci iz redovne serije, prvenstveno oni od scenarista Stefana Pianija. Samim time ćete se vjerojatno iznenaditi kada uzimajući četvrti broj iste ugledate da je potpisnik prve epizode „Krik u tami“ ni manje ni više nego Michele Medda, jedan od trojice ko-kreatora serijala te jedan od najboljih scenarista koji su ikad radili za Sergio Bonelli Editore, također autor epizoda kao što su „U ponoru pamćenja“, „Ustanak“ i „Pjesma za Saru“ za koje mi vjerojatno ni najveći stripovski snobovi neće previše zamjeriti ako ih nonšalantno nazovem remek-djelima.
Znajući ove činjenice, vaše čuđenje će biti tim veće kada čitajući „Krik u tami“ polagano dođete do realizacije da čitate jednu od najvećih abominacija ikad objavljenih pod Nathanovim logom, epizodu lišene ikakve originalnosti te dodatno unakažene lošim scenarističkim rješenjima i debilnim scenama, toliko da ćete sami sebi reći „ne, ovo nije mogao napisati Medda. Ovo je neka greška!“
Sumrak zdravog razuma
Jer kako drugačije objasniti da netko tko do trenutka objavljivanja ovog maxija (travanj 2008. op. a.) radi na serijalu 17 godina uzme pisati priču o još jednoj zloj kompaniji koja sprovodi genetičke eksperimente na majmunima koji se onda pobune, pobjegnu u napušteni dio Istočnog grada, koji sada ima istu ulogu kao Hell's Island nekad, ondje u relativno kratkom roku uspostave svoju malu zajednicu i počnu planirati, kaj ja znam, kako zavladati svijetom? Ako nikada u životu niste čitali Nathana Nevera vjerojatno se sada pitate što nije u redu s ovim konceptom. Pa, osim izuzetne neoriginalnosti, problem je u samoj apsurdnosti te ideje, jer je univerzum Nathana Nevera univerzum u kojem su nekad davno kreirana umjetna bića zvana Mutanti predodređena za teški fizički rad i u kojem se sama genetska manipulacija ljudi vrši na dnevnoj bazi. Zašto bi se u jednom takvom univerzumu lišenog gotovo svih skrupula neka kompanija trebala bojati da javnost sazna za njihovo vršenje eksperimenata nad majmunima, koji btw nisu ni toliko nehumani, kada je i u ovo naše vrijeme eksperimentiranje nad životinjama postalo odavno normalno, pitanje je koje bih rado onako usput postavio Meddi u nekom neobveznom razgovoru, a onda malo poslije kad se rasprava zalaufa, koja je uopće praktična svrha čimpanzi koje govore u svijetu punom robota, mutanata i ESP-ovaca?
Dean zvani „Ace“
No to, naravno, nije jedini razlog zašto je ova epizoda toliko loša da bih je gotovo sigurno uvrstio u uži krug najgorih Nathanovih ikad. Drugi i još veći problem je sam scenarij, jer ako uspijete prožvakati ideju s inteligentnim majmunima, razrada scenarija i pojedine scene će vas dotući do kraja. Naš Nathan je ovdje uvučen u priču spletom slučajnosti koje posebno vrijeđaju inteligenciju čitatelja i navode na pomisao da se dobri stari Medda odlučio malo zajebavati na naš račun prije nego što će napustiti NN-a kako bi se fokusirao na vlastiti mini-serijal Caravan, koji će izaći godinu dana poslije ovog maxija. Naime, Nathan je dodijeljen kao pratnja nekom navodno jako opasnom kriminalcu imena Dean kojeg ponekad zovu „Ace“ (don't ask), no taj Dean više liči na nekog maminog sinčića radije nego na nekog evil masterminda koji zahtijeva pratnju agenta Alfe. Tijekom prijevoza u letaču Dean će uspjeti isprovocirati Nathanovu suradnicu, neku neimenovanu kaplaricu, uzeti joj pištolj i upucati je tako da se metak nekom nemogućom geometrijom uspije odbiti do kokpita i ubiti pilota zbog čega će letač prisilno sletjeti na napušteni dio Istočnog grada. Ovo bi vjerojatno moglo konkurirati za najgori zaplet u serijalu.
Ondje će Nathan i Dean, onemogućeni da uspostave bilokakvu komunikaciju zbog elektromagnetske oluje, susresti bandu od pet-šest jednodimenzionalnih i loše okarakteriziranih likova koji će svi odreda pomrijeti nimalo maštovitim smrtima i to sve u samo nekoliko desetaka stranica. To je još jedna izuzetno poražavajuća karakteristika ove epizode – šablonizirani likovi, jer ako ste imalo upoznati s Meddinim radom onda znate da je karakterizacija i fokus na nove sporedne likove oduvijek bio njegov forte.
Spomenutu slabo okarakteriziranu bandu pobiju izvjesni „Vrištači“, bića koja nose isti autfit kao i Lucasovi Jawas iz prvog Star Wars filma „A New Hope“, no relativno brzo se ispostavi da je zapravo riječ o inteligentnim majmunima koje sam već spomenuo u uvodu. Majmuni su predvođeni orangutanom Periklom i čimpanzom Leonidom, koji jedini posjeduju dar govora i koji upoznaju Nathana sa svojim „world domination“ planovima i kako bi i oni mogli sudjelovati u ostvarivanju istih. U isto vrijeme, kompanija koja je kreirala te inteligentne majmune šalje grupu specijalaca u napušteni dio grada da ih izbriše s lica zemlje, a ono što dalje slijedi kao i omnibus urnebesnih scena poput one završne u kojoj se Nathan patetično u maniri najgoreg Dylana Doga sažalijeva nad sudbinom tih „jadnih beštija“, ostavljam vama da sami s guštom otkrijete ako će vam ova recenzija možda potaknuti želju da pročitate ovu epizodu.
„Sreću“ da vizualno prikaže Meddine scenarističke izljeve autizma imao je jedan nesretni debitant imena Mario Rossi, čije će vam ime biti poznato samo ako ste i strastveni čitatelj Nicka Raidera i Dampyra, koji su njegovi matični serijali. U tom slučaju ćete primijetiti i da se njegov stil ovdje podosta razlikuje u odnosu na prethodne radove, te je sada puno čišći i sterilniji, ali i samim time veoma statičan dok mu konstantno bezuspješno oponašanje ranijeg De Angelisa nimalo ne pomaže. Rossi, doduše, za razliku od Medde ovdje nije isporučio jednu od najlošije nacrtanih NN epizoda ikad te su mu jedini zaista loši trenuci scene eksplozije, pogotovo onaj veliki kadar eksplozije letača na 179. stranici u kojemu isti umjesto da eksplodira zapravo više liči kao da se rastavlja na dijelove. No uglavnom je riječ o jedva prosječnom crtežu.
Svemu rečenom mogao bih još dodati i da je epizoda akcijske prirode i da se relativno brzo čita pa tih neortodoksnih 189 stranica scenarističkog užasa ne traje predugo, što je još jedan od razloga zbog čega i je teško povjerovati da je ovo Meddin rad, a ne Pianijev koji inače ne davi suvišnim tekstom. Možda ćete reći da pretjerujem i da nije loše tu i tamo ubaciti u serijal i pokoji trash, s čime bih se složio da je ovo Dylan Dog, jer tamo su nam scenaristi doslovno izmasakrirali mentalitet i navikli nas na svakakve gluposti, ali Nathan Never je nekim divnim čudom ostao pošteđen takvih ekscesa i zaista loše „brain-rot“ epizode se mogu nabrojati na prste jedne ruke, te stoga kad vam pod ruku dođe jedan ovakav užas, pa još od Medde, reakcija teško da može biti bilo što drugo osim šoka.
No dobro, barem je naslovnica lijepo obojana.
