Upozorenje: Recenzija sadrži sve moguće spoilere.
Zadnjih nekoliko godina prošloga desetljeća izdavačka kuća Bonelli obilježila je sa revizijom (ne reboot-om jer je ta riječ omražena kod Bonelli fanova) svojih najdugovječnijih serijala s ciljem približavanja istih novim, mlađim naraštajima čitatelja. Projekt koji je isprva zvučao poprilično dobro i nadasve logično, s obzirom na činjenicu da Bonelliju prodaja pada od kraja devedesetih, ali kojeg sada sa distancom od nekoliko godina i s ponešto hladnijom glavom možemo opisati kao većinom neuspješnog, prvenstveno na kreativnom planu. Moreno Burattini i Roberto Recchioni su na svojim „Zagor Korijeni“, odnosno „Dylan Dog 666“ pokazali kako sprovesti skrnavljenje starih kultnih epizoda. Alfredo Castelli i njegovi „Mysteriani“ su u „Novim avanturama Martina Mysterea“ ismijali originalni serijal, dok je Michelle Masiero u „Mister No Revolution“ kreirao nekog svojeg junaka koji s Nolittinim, osim imena, nema previše veze. Najbolje je, naravno, prošao „Mladi Tex Willer“ jer Boselli, sve i da se trudio iz petnih žila, nije mogao u svojoj reviziji prvih Texovih epizoda uništiti iste budući da im je rok trajanja istekao prije sedamdeset godina.
A Nathan? Kod njega je situacija bila malo specifičnija budući da NN jedini ima tri idejna tvorca koji su godinama kroz sam lik Nathana Nevera u pojedinim epizodama znali probiti četvrti zid sa Nathanovim kontemplacijama o tome da se „katkad osjeća kao da je lik kojeg pišu tri scenarista koja se nisu mogla dogovoriti oko njegovih karakternih osobina“. Tako se rodila ideja o tri verzije Nathana Nevera, odnosno o tri šesteroepizodnih mini-serijala gdje će svaki od trojca Medda-Serra-Vigna moći slobodno i bez ograničenja prikazati svoju viziju istog.
Bepi Vigna
Spletom okolnosti čast da bude prvi pripala je Bepiju Vigni, najslabijem članu „Bande sa Sardinije“, koji u zadnjih pet-šest godina vodi glavnu riječ na serijalu te je trenutno scenarist s uvjerljivo najviše potpisanih scenarija za isti. Na samom početku Nathana Nevera Antonio Serra je bio mastermind koji je kreirao glavnu priču, odnosno „kostur“ serijala, a Michele Medda je bio onaj koji je tome „kosturu“ davao „mesa“. Vigna je, dakle, najmanje od trojice bio involviran u glavnu narativnu liniju sa Ljudima Sjene/Tehnodroidima te je serijal više punio kriminalističkim i martial art pričama koje nisu bile vezane za glavni kontinuitet. No čitajući neke njegove intervjue u kojima se prisjeća početaka stekao sam dojam da on sebe zapravo smatra glavnim umom koji je sve inicirao. Jedna od zanimljivih stvari koju u tim intervjuima spominje jest ta da je kultnu epizodu Nathanovog origina NN SR 18/19 „U ponoru pamćenja/Jedanaesta zapovijed“ trebao pisati on, umjesto Medde, te je, po Meddinim vlastitim riječima, čak i napisao scenarij za prvih nekoliko stranica. Pretpostavljam da mu ta činjenica daje moralni „highground“ da u svojem miniserijalu „Godina nulta“ malo prepravi odluke koje su onomad donesene glede postavki te priče.
Mladi Nathan
Kao što se vjerni fanovi sigurno sjećaju, u epizodi „U ponoru pamćenja/Jedanaesta zapovijed“ Nathan kao mladi policajac pokušava stati na kraj trgovine organima i, kasnije, kao agent Alfe uhapsiti izvjesnog Hicksa, doktora koji želi kreirati savršeno ljudsko biće sa ESP moćima na primjeru Neda Macea, opasnog kriminalca i ubojice koji je ubio Nathanovu ženu Lauru. Zvuči kao prihvatljiv i logičan koncept za jedan SF strip, zar ne? Međutim, činjenica da je u Vigninom mini-serijalu taj koncept drastično promijenjen iz stvaranja kiborga s ESP moćima u stvaranje inteligentnih živih mrtvaca pomoću nekakvog seruma daje mi razloga za sumnju da Nathanov doktor Hicks nije dobio identično ime kao druga dva doktora Hicksa iz Dylana Doga samo zato jer su Medda-Serra-Vigna radili na istome prije kreacije NN-a, već i zbog toga što se vjerojatno i tada razmatralo da i Nathan dobije svoju verziju doktora Xabarasa, loše polovice Dylanovog oca koji također pokušava kreirati pametne i poslušne zombije. Taj „Frankenstein“ koncept nije nimalo prikladan za jedan cyberpunk strip, ali Vigna ga je svejedno odlučio ovdje implementirati očito uvjeren da je to bolja ideja od originalne.
Doctor Hicks u ulozi doktora Xabarasa
„Godina nulta“ je također i revizija epizode NN SR 106 „Pakt“, koju je napisao Vigna i u kojoj nam je ispripovijedan nastanak agencije Alfa. U njoj pratimo mladog muzičkog agenta Edwarda Reisera koji u paru sa informatičkim genijem Sigmundom Baginovom i moćnicima iz sjene sklapa pakt za osnivanje agencije. Budući da je to Vignina priča ne bi se očekivale neke drastične razlike u „Godini nultoj“, no njih ipak ima, prvenstveno u vidu promjene karakterizacije Reisera iz mladog idealista u beskrupuloznog krimosa željnog moći koji ovdje sklapa pakt sa doktorom Hicksom uz čiji će serum pokušati pretvoriti čim više ljudi na visokim pozicijama u svoje robove. No, Reiser, nažalost, nije jedini lik koji je doživio svojevrsni masakr vlastitih karakteristika u Vigninoj viziji.
I tu dolazimo do Nathana, mladog policajca sa ženom mu Laurom i kćeri Ann, i Sare Mcbain, okružne tužiteljice i ljubavnice istog. Nathan i Sara su uvjerljivo najviše izmasakrirani kao likovi pod Vigninim perom. Kao što smo rekli na početku recenzije, ideja o tri mini-serijala je trebala primarno poslužiti da svaki scenarist prikaže Nathana onakvim kakvim ga on vidi, a Vigna vidi Nathana kao priglupu, da oprostite na izrazu, plačipičku sa krajnje iracionalnim i impulzivnim ispadima, dok je Sara, inače lik kojeg je samo Medda imao pravo koristiti u epizodama u originalnoj seriji, svedena na bezemocionalnu i hladnu kučku. Nešto bolje, mada ne previše, su prošli Legs Weaver i Sigmund Baginov, ako pod bolje smatrate da je Sigmund ovdje manje-više jednako bezkarakteran kao u trenutnoj regularnoj seriji koja izlazi kod nas, a Legs je lišena svih onih emocija koji je čine onim što jest te je ovdje u potpunosti podjarmljena i poslušna Reiseru, kojeg bi inače nasilno obradila ako joj nešto ne bi bilo po volji. Jedina uspješna karakterizacija je ona robota Mac-a, koji Nathanu ovdje pomaže otkriti tajnu ljudi-zombija, prvenstveno jer je taj lik u originalnoj seriji upotrebljavan samo za neke usputne scene u epizodama, a ne za radnju. Možemo i spomenuti da je i prekrštavanje Neda Macea u Koblera, prvog Alfinog agenta koji također Nathanu daje tragove koji mu pomažu u istrazi, jedna od rijetkih zanimljivih promjena koje je Vigna uveo.
Vignin Nathan u elementu
Što se same radnje tiče, moram reći da ona u pripovjedačkom smislu uopće nije loša, štoviše, ovo je najbolji i najčitljiviji Vigna u zadnjih 10+ godina upravo tamo još od epizode 106 „Pakt“ koja je trenutno njegova zadnja odlična epizoda. To doduše vrijedi samo za onaj dio mini-serijala koji se oslanja na predloške. Tamo gdje Vigna kreira neki svoj novi materijal kao u petome dijelu, „Međunarodna kriza“, gdje je potpuno nepotrebno ubacio radnju u kojoj Nathan i Legs moraju biti tjelohranitelji nekoj diplomatskoj delegaciji na granici, kvaliteta i čitljivost scenarija drastično padaju, kao što je slučaj sa svim njegovim epizodama koje se bave političkim intrigama (njegova epizoda „Međunarodna zavjera“ iz trećeg NN Maxija je prvi Nathan pri kojemu sam odustao od čitanja, i to nakon svega četrdesetak stranica). No promašenim konceptima i masakrima likova unatoč, sigurno mislite da sam malo pretjerao kad sam samoj priči dodijelio najnižu ocjenu. Tu dolazimo do glavne ideje ovog Vigninog depresivnog mini-serijala…
Bepi Vigna: Navikli smo misliti da je ono što je ispripovijedano o našim strip junacima istina (unutar plauzibilnog narativa stripa). Ali što ako nije tako? Što ako su neke stvari prešućene? Što ako je ono što nam je u pričama prezentirano kao istina zapravo bila manipulacija? Što ako su stvari različite od onoga što nam je ispripovijedano u tim stripovskim pričama?
Ideja nepouzdanog pripovjedača jedna je od najboljih pripovjedačkih tehnika koje su se pojavile u zadnjih dvadesetak godina u mainstreamu, a najviše ju je popularizirao englesko-američki redatelj Christopher Nolan u svojim filmovima. Vigna tu tehniku ovdje primjenjuje na dva načina od kojih je jedan vrhunski izveden u fenomenalnom twistu na kraju epizode kada se ispostavi da je Nathan zapravo ubojica vlastite žene. U flashback sekvenci kada Nathan povrati nazad svoja sjećanja koja je izgubio zbog šoka nakon Laurine smrti Vigna na poprilično efektivan način (i u paru s De Angelisom, naravno) donosi klimaks koji je do tada pripremao gdje vidimo Nathana kako iz prvog lica ubija Lauru koju je Hicks netom prije pretvorio u zombi-robinju i to sve pred očima svoje kćeri Ann koja od šoka postane autistična. Fenomenalan „delivery“ tog twista ujedno je i glavni razlog zašto sam ovome mini-serijalu ipak odlučio dodijeliti izuzetno visoku ocjenu za scenarij, pored nekih drugih pluseva.
Medda, Serra i Vigna (i Legs)
To doduše ne vrijedi i za drugu primjenu tehnike nepouzdanog pripovjedača koja je, s druge strane, glavni razlog zašto sam samoj priči/konceptu dodijelio ocjenu jedan. Naime, jedna je stvar kada gradite neku priču unutar jednog ili više brojeva pa onda na kraju „prevarite“ čitatelja zaokretom koji otkriva da je sve do tada ispripovijedano unutar te jedne priče bila laž, ali sasvim je druga stvar kada probijanjem četvrtog zida, koji se ovdje odražava u vidu pojavljivanja samih kreatora NN-a u zadnjoj epizodi „Posljednja istina“, želite prenijeti čitatelju da je sve što je do sada čitao od Nathana Nevera u zadnjih dvadeset i pet godina izdavanja zapravo bila fikcija unutar fikcije. To ujedno poništava i sam koncept triju mini-serijala kao priliku da svaki scenarist da „svoju verziju“ Nathana, jer Vigna nam ovdje nonšalantno u paru sa zadnjom scenom gdje Nathan iz vozila izbacuje epizodu NN SR 1 „Specijalni agent Alfe“ daje do znanja da je njegova verzija Nathana zapravo jedini „pravi“ Nathan Never. Možda će vam se to činiti kao subjektivno mišljenje razočaranog obožavatelja, ali takva kombinacija umišljenosti i bezobrazluka je za svaku (kritičku) osudu.
Zbog svega navedenog dojam koji „Godina nulta“ ostavlja je poprilično gorak, ali tko zna koliko bi bio gorkiji da nije fenomenalnog Roberta De Angelisa koji ovako dobro nije crtao još tamo od dvostruke Serrine epizode NN SR 76/77 „Feniks/ Gospodarica smrti“. De Angelis je zadnjih godina svojeg rada na Nathanu više primjenjivao stil „jasne linije“ bez previše sjenki i mračnih površina, a taj stil su i fanovi Texa mogli vidjeti na njegovome radu na Mladom Texu Willeru gdje je njegov crtež gotovo neprepoznatljiv u odnosu na ranije radove na NN-u. Vigna u jednom intervjuu kaže da je imao razgovor s Robertom o tome da će atmosfera njegovog mini-serijala biti prilično mučna i tmurna, i da je De Angelis odmah razumio kakav pristup mora primijeniti pri realizaciji scenarija. I tu je briljirao na svim poljima, od velebnih detaljnih kadrova s prikazom grada, pa do fenomenalnih akcijskih scena s horror atmosferom koja se posebno osjeti u trenucima kada čitatelj očekuje da će svakog trena krenuti val nasilja, borbe i pucačine. Šteta što se isto ne može reći i za njegove naslovnice koje variraju od katastrofalnih do prosječnih. Najgora je svakako prva koja prikazuje Nathana, Lauru i Ann u pozi za „happy family“ portret i koja kao da najavljuje neku relativno veselu priču u kojoj Nathan samo obavlja svoju dužnost policajca umjesto depresije koja se zapravo nalazi unutar korica, a u paru sa naslovom „Mračni dani“ izaziva i podsmijeh.
Majstor atmosfere na djelu
„Godina nulta“ je mogla biti poprilično uspješan eksperiment da se je držalo originalne zamisli o „vlastitoj“ verziji Nathana Nevera, no Vignina „Prava priča o Nathanu Neveru“ je očito trebala poslužiti i kao podloga za još jedan „masakr“ kojeg je Antonio Serra napravio u epizodama NN SR 301-303, i koje su sasvim „slučajno“ izašle iste godine kada i ovaj mini-serijal. Naime, u toj trodijelnoj epizodi s kojom se Serra oprašta od serijala, Nathan kojeg smo čitali dvadeset i pet godina umire u eksploziji Sunčevog sustava i radnja se prebacuje u drugu dimenziju gdje pratimo novog („pravog“) Nathana, onakvog kakvim su ga „oduvijek“ zamišljali. Time je stvorena podloga da Vigna preuzme uzde i postane glavna pogonska snaga NN serijala koji trenutno izlazi u Italiji. Na što liče te epizode, ostaje nam da vidimo.
Vratimo se na uvod: Zašto je projekt revizije većim dijelom bio neuspjeh unatoč nužnoj potrebi istog? Pa uglavnom zato što su sve te revizije radili stari scenaristi od kojih neki već imaju i više desetljeća radnog staža na leđima i što im se nit vodilja o prilagođavanju serijala za novu publiku izgubila negdje u „ispravljanju“ epizoda i njihovih postavki zahvaljujući kojima su ti serijali uopće i postigli veliki uspjeh. Kada nekom dugovječnom serijalu popularnost pada onda se traži nova mlada snaga i daje joj se odriješene ruke. Ako ona pak zakaže, traži se nova, i tako dok se ne nađe novi nasljednik sa novim i svježim idejama. Vidjeli smo tu formulu mnogo puta sprovedenu kod Amerikanaca (Npr. Alan Moore na Swamp Thing-u ili J. Michael Straczynski na Amazing Spidermanu), ali i kod Francuza (npr. Tome&Janry na Spirou) i to je glavni razlog zašto tamo neki serijali traju i do 90 godina, a Bonellijevi se gase (Mali rendžer, Komandant Mark, Ken Parker, Nick Raider, Legs Weaver, Mister No, Magični Vjetar, Napoleon, Brendon,…) . Jednostavno je suludo očekivati da će isti scenarist nakon 10-20-30 godina pisanja koje mora pratiti izuzetan hiperprodukcijski ritam (94 stranica mjesečno + sve popratne edicije) zadržati makar i trunku kreativne energije koju je imao na početku karijere. No čitajući uvod Michelea Medde u sljedećem NN mini-serijalu „Ponovno rođenje“ stječe se dojam da su u Bonelliju daleko od takvog načina razmišljanja. Štoviše, Michele smatra da su on i kolege mu danas daleko bolji i pametniji scenaristi nego u mladosti te čak spominje da pri čitanju svojih starih scenarija primjećuje neke stvari koje bi danas drugačije (bolje, jelte) napisao.
Gospodo, imam jednu lošu vijest za vas.
