Matt mi je rekao da stonogaši nisu zli... oni su naprosto samo ono što jesu... Baš kao i mi... i mi smo samo ono što jesmo... i u tome i jest problem.
Baš kao i većina kratkih priča, ova je očito ciljano napisana. Većinom su u pitanju nekakvi jubileji ili prigodni događaji, a najčešće pokušaji skretanja pozornosti na neke bitne probleme oko ekologije i slično. E, upravo ova priča sadržava tu ekološko - aktivističku crtu, tako popularnu u današnjem svijetu. Tu je i prepoznatljiva papagajska i besmislena fraza da su ljudi zli, a životinje dobre. Nema veze što se životinje isključivo vode instiktom za preživljavanje, baš kao i ljudi u većini slučajeva. Za početak recenzije sam namjerno istakao citat iz stripa koji sve jasno govori, a imam osjećaj kao da je Medda bio prisiljen odraditi ovu kratku priču, jer za ovo se i ne može reći ništa više nego da je u pitanju čisto odrađivanje. To se pogotovo primijeti kada se za usporedbu uzmu priče nabrojene u zanimljivostima, u kojima je Medda kvalitetno širio priču o stonogašima u zanimljivom i neočekivanom smjeru.
Libellus je odradio odličan posao kada je uspio naći materijale i kronološki posložiti većinu Nathanovih kratkih priča u jednu knjigu, ali (iskreno) ne bi bilo velike štete da neke od tih priča nisu ni objavljene. Jasna mi je želja fanova da imaju sve što je objavljeno od nekog njima omiljenog lika, ali sigurno postoji razlog zbog čega je bilo teško doći do materijala za objavu nekih od tih kratkih priča, i to onaj negativne prirode.
Mislim da to ipak nije bio slučaj kod ove epizode, budući da je ista objavljena u Ken Parker magazinu, a čak se može reći da se lijepo uklapa u kontinuitet.
Sam zaplet s dolaskom Nathana u uspavani gradić Bogu iza nogu je tako čest među autorima raznoraznih filmova, romana, stripova... Unatoč tome, meni je uvijek zanimljiv taj susret ruralnog i modernog u vidu došljaka iz velikog grada. Još kada se tome pridoda još jedan djelić mozaika Nathanova postapokaliptičnog svijeta, onda taj novi susret s nepoznatim mora biti uzbudljiv.
Nažalost, scenaristički pad dolazi vrlo brzo - u baru gdje doktorica Eva Sontag i naš Nathan susreću stanovitog Chestera. Chester je tipičan stanovnik ruralnog mjesta u pripitom stanju i govori ono što većina stanovnika misli nakon ubojstava koja su se dogodila prethodnih dana. Njegova izjava da te prokletinje treba sve pobiti je sasvim očekivana u kontekstu tih strašnih događaja, a Nathanova provala kada kaže da ga on može ignorirati, ali to ne bi smio pozornik, koji se se isto tamo zatekao je u najmanju ruku smiješna i nije u skladu sa staloženim i inteligentnim (nikako impulzivnim) glavnim likom ovog serijala. Još su Medda i Mari napisali jadnome Chesteru na kapu "Devils", pritom jasno aludirajući tko je tu "pravi zlikovac". Slijedi ekspresna kulminacija i još brži tragični rasplet s tragikomičnim objašnjenjima uzroka i razloga ubojstava. Dobro, razlozi su još u redu, ali uloga maloga Matta u cijeloj priči je degutantna. Razumijem da je Medda ciljao na ljudsku okrutnost, ali postupci i razmišljanja tog dječaka su kontradiktorni s navodnom pacifističkom porukom ove priče.
Sam beznadan završetak ostavlja gorak okus, ali ne pogađa u bit, već je to više dječački naivno, površno i nebrojeno puta viđeno potenciranje fraze o zloj ljudskoj prirodi.
Mari se također nije baš potrudio, a nije baš imao ni mogućnosti s obzirom na promašene scene. Daleko je scenarij ove priče od melankolije i sjete u kojoj se oba autora snalaze kao ribe u vodi.
Vjerujem da je ideja objavljivanja ove kratke priče u Ken Parker magazinu (kao i kratkih priča drugih junaka) bila u svrhu popularizacije istih, ali čisto sumnjam da je ova epizoda mogla nekoga privući da postane redoviti Nathanov čitatelj, već upravo suprotno.
Ukratko, daleko je ovo od svega što je ovaj serijal nudio u tom tada još uvijek uzbudljivom početnom periodu i ako ćemo iskreno, puno mi je bolji fanovski uradak naših Jerryja i Igmana od ove, kao i većine promašenih kratkih priča ovoga serijala.
