Mjesto radnje ovog drugog specijala je Central Park i njegovih tri milijuna kvadratnih metara livada, jezera i šuma. Kako ga Nizzi opisuje, park je danju savršeno mjesto za trčanje i šetnju psa, pravi raj za Njujorčane, dok se to isto mjesto noću pretvara u džunglu ispunjenu nasiljem i strahom. Noću je to dom sumnjivim likovima koji predstavljaju „društveni talog“ New Yorka, a upravo su oni na meti serijskom ubojici koji u ovoj priči koristi samostrel kao oružje za ubijanje.
Za mnoge obožavatelje serijala Nicka Raidera, upotreba samostrela kao oružja vjerojatno će odmah izazvati sjećanja na šestu epizodu redovne serije „Slučaj Geronimo“, u kojoj je glavni negativac koristio indijanske strijele za ubijanje svojih žrtava. U odnosu na tu epizodu, smatram da je nasilje ovaj put intenzivnije, ali i da su likovi još živopisniji.
U prvom redu valja spomenuti novinara Kevina Nortona koji je jedan od glavnih likova i igra važnu ulogu u razvoju radnje. Norton je novinar koji izvještava o serijskom ubojici i koji, poput mnogih novinara u stvarnosti, uživa u senzacionalizmu i izvještavanju o tragičnim događajima. U takvom kaotičnom medijskom cirkusu i situaciji u kojoj su Nick i policija nemoćni, na scenu stupa i „Green soldiers“, ili „Vojska zelenih“ koju predvodi Martin Ragland, ekološki aktivist s nacističkim tendencijama i niskom tolerancijom prema kriminalcima.
Martin Ragland (intervju):
Naime, upravo tim njegovim javnim istupima, Nizzi nam ga servira kao potencijalnog ubojicu. Treba svakako spomenuti i zaposlenika u parku, Theo Nardinija, čije privatne stvari za koje doznajemo ukazuju na mogući motiv za osvetu kriminalcima koji noću borave u parku.
Nick i novinar Kevin Norton
Nažalost, glavni problem ovog specijala je razvučenost radnje što je posebno izraženo u završnom dijelu priče stripa koju je Nizzi nepotrebno razvukao u nedogled. To mi je stvorilo poprilično razočaranje i umanjilo vrijednost priče koja je dotada bila dosta zabavna. Dobio sam dojam kao da je Nizzi očajnički nedovoljno isplanirao kraj.
U recenziji prvog specijala „Što se dogodilo s Mary Rose?“, pisao sam kako je tih dodatnih tridesetak stranica u odnosu na onih zadanih, uobičajenih 94 koliko broji epizoda redovne serije, prednost za scenaristu da se može razmahati i napisati kvalitetnu priču, ali očito sam se prevario jer ovaj drugi specijal mi je dao do znanja da dužina priče nije uvijek garancija njezine kvalitete te u slučaju „Noćnog osvetnika“, dodatne stranice samo su dodale nepotrebnu razvučenost epiloga priče. Također bih napomenuo da je identitet ubojice postao predvidljiv prilično rano u priči nakon što se otkriva da je jedan od likova već bio u Vijetnamu u određenoj ulozi.
Svijetla točka ove priče je Poleseov crtež s kojim sam se već dvaput dosada susretao u redovnoj seriji. Ono što mi je bitno kod crtača su način prikazivanja sporednih likova u različitim kadrovima i pozama, naročito kad se po prvi put pojave u nekoj od epizoda Nicka Raidera, a ovdje su tijekom cijele priče prepoznatljivi i tim više mi je bilo lakše za pratiti radnju. U nekim dijelovima priče sam se zaželio crtača Caramute i to mislim na noćne prizore u kojima on briljira, ali i Polese je tu bio na visini zadatka, naročito kod noćnih kadrova gdje se Marvin prerušio u prostitutku (zanimljivo da nisu zvali policajku Mary Ford za takvu akciju!), pa ono ganjanje ubojice noću kroz park uz pomoć helikoptera iz zraka.
Casertanova naslovnica nam nagovještava tajanstvenu priču o ubojstvu i onime s čime ćemo se uhvatiti u koštac kad krenemo čitati ovu priču. Jedina zamjerka mogla bi biti što prisutnost druge strijele zabijene u stablo može stvoriti dojam da je ubojica napravio pogrešku u prvom pokušaju kad je gađao svoju žrtvu, dok u priči on pokazuje izuzetnu preciznost i ne ostavlja prostora za greške.
Završna riječ
U cjelini, „Noćni osvetnik“ je zanimljiva i uzbudljiva priča koja ima u određenoj mjeri dosta toga za ponuditi ljubiteljima ovakog žanra kakav je serijal Nicka Raidera. Međutim, zbog razvučene završnice, pa i ranije predvidljivosti u radnji, priča možda neće zadovoljiti svakoga. Vjerujem da bi bila uspješnija da je objavljena u epizodi redovne serije na 94 stranice, ali kako je Nizzi već koristio strijele za ubijanje u već spomenutoj epizodi „Slučaj Geronimo“, vjerujem da je iz tog razloga odlučio uvrstiti je u ediciju specijala što se na kraju pokazalo pogrešnom odlukom.
.jpg)
