Ubojstvo u hotelu plijeni pozornost naših detektiva. Kada bismo napravili određeni presjek ubojstava po lokacijama u cijeloj ediciji Nicka Raidera, lokacija hotela zauzela bi ponešto skromnije mjesto od očekivanog. Hoteli nude mnoštvo lokacija za potencijalno poprište zločina. Nisu u pitanju samo hotelske sobe ili hodnici hotela. Kao moguće zanimljive lokacije poprišta zločina, još bi mogle poslužiti i velike površine koje su, na ovaj ili onaj način, vezane uz prateću infrastrukturu samog hotela. To su kuhinje, različite ostave, magazini, prostorije različitih namjena, zatim podrumi hotela ili krovovi samog objekta. Svemu unatoč, hoteli ipak nisu zastupljeni kao lokacija poprišta mnogih ubojstava, u onolikoj mjeri i obimu u kakvom bi se to i moglo očekivati. Zato se posebno veselim Nickovim epizodama koje su povezane s ubojstvima ili drugim vrstama zločina, upravo u hotelu. Ili ponešto izvan samog hotela, ako se pita Nicka koji je, u svrhu istrage, prošetao malo pročeljem zgrade tog zdanja.
Osim mnoštva zanimljivih lokacija, svaki hotel nudi i mnoštvo potencijalnih osumnjičenika kao potencijalni počinitelji zločina. To definitivno nije domaćin hotela “Columbia“, koji je Nicka i ekipu dočekao snobovskim držanjem i s mislima upravljenima isključivo na zaštiti statusa hotela u kojem je radio.
Vidljivo je to i u njegovim riječima: “Još ništa nije procurilo van i volio bih da tako i ostane. Već sam postigao dogovore s predstavnicima medija i s vašim nadređenima i zato ću vas osobno smatrati odgovornima, ako ugled ovog hotela bude narušen“.
Očito nije riječ o “običnom ubojstvu“. Mora da se radi o žrtvi koja je poznata medijima ili je, ovako ili onako, povezana s nekime iz javnog života, ali to Nicku ne predstavlja nikakvu važnost. Žrtva je žrtva, bez obzira čime se bavila za života, otkud je potjecala ili koga je poznavala. Barem su se naši detektivi naslušali takvih priča i od takvih likova te nastavljaju po svome. Poprište zločina je hotelska soba gdje leži mrtvo tijelo izvjesnog Tommya Lyona iz Chicaga, koji u sobi nije bio sam. S njim je bila i Dorothy Bianco.
Dorothy Bianco je kćer nedavno stradalog senatora, a koja se u životu bavi manekenstvom, a ne političarenjem, na veliku Marvinovu radost. Žrtvu je upoznala prije mjesec dana u domu svoje prijateljice te tvrdi da je bila depresivna zbog očeve smrti. Hej, kakve to ima veze s nečijim upoznavanjem? Očito se Dorothy stidi načina na koji je završila u hotelskoj sobi sa žrtvom, ali to nije Nickov problem. Njegov je problem pronaći ubojicu, a Dorothy to nije.
U prvi mah mi se učinilo nelogičnim da i ona nije ubijena, nego samo onesviještena. Njena smrt bi izazvala previše medijskog interesa jer bi njenu smrt odmah povezali i sa smrću njenog oca senatora u prometnoj nesreći. Bila bi to greška koju ne bi smio napraviti jedan profesionalni ubojica. Koji je izgleda žena. Očito je to i po parfemu čiji se miris u hotelskoj sobi još uvijek može osjetiti. Ali, kao da to nije dovoljno, nego je Dorothy uspjela primijetiti kako ubojica ima lančić oko gležnja. Od Alberta Ongara ne očekujem ovakva scenaristička rješenja. Profesionalni ubojica s potpisom? Ma, daj, kao da želi da ga odmah uhvate. Zamjeram mu takav način prikaza profesionalnog ubojice u kojem ga je označio izrazitim vizualnim obilježjem. Ongaro je, osim toga, u priči imao i suprotstavljene razbojničke grupe iz New Yorka i Chicaga te nestali teret zlatnih poluga iz jedne pljačke, ali je svemu unatoč uspio napraviti jednu traljavu epizodu. Očito mu više leži kada na raspolaganju ima širinu prostora (stranica), ovdje je čak uspio iskarikirati i završni obračun između Nicka i Tracy. Loše, traljavo i nekvalitetno pa mi je pomalo nevjerojatno da isti scenarist potpisuje ovu epizodu “Miris olova“ i prethodnu, tako uspješnu priču “Crni križ“.
Crtež Federica Antinorija je kvalitetan i na pojedinim vinjetama baš izrazito lijep. Naslovnica u prosjeku edicije.
Kada sam vidio da Ongaro scenaristički potpisuje ovu epizodu, priznajem kako sam imao velika očekivanja. Razlog tome je njegov scenarij za prethodnu epizodu “Crni križ“. Dosta je scenarističkih propusta u ovoj epizodi, o kojima sam već govorio, ali ako to nije dovoljno evo još jedan primjer. Nick utvrđuje identitet profesionalnog ubojice prilikom njenog skoka u bijegu pred Nickom. Nickova razmišljanja su usmjerena prema tome da tako može skočiti samo akrobat. Šta, profesionalni ubojica ne može imati takvu vrstu treninga? Nijedan profesionalni ubojica se ne obučava na takvim i sličnim aktivnostima? Zar se nije moglo raditi o sretnom skoku i doskoku? Ali ne, ništa od toga. Epizodom “Miris olova“ nipošto nisam zadovoljan. No, ako bi netko trebao biti zadovoljan ovom pričom, taj dolazi iz svijeta stripa. I zove se Marvin.
.jpg)
.jpg)
