Nekako sam uvijek slabu popularnost Nicka Raidera uzimao zdravo za gotovo. Za serijal sam prvi put čuo, tj. imao sam priliku pročitati nešto o njemu tamo negdje 2006./07. u dva predgovora koji su se nalazili u impresumu Ludensovog izdanja Bleka i Marka (Blek 4 i Kom. Mark spec. 1, op.a.) što je zapravo bila najava za reprint i mini-serijal koji je izdavačka kuća If Edizioni pokrenula nakon što je Nick 2005. prestao izlaziti pod kućom Bonelli zbog slabe prodaje. Prezentacija samog lika i najava četverodjelne mini-serije me trenutno ostavila nezainteresiranim. Možda zbog Casertanove naslovnice koja se tada doimala pregeneričnom iako je bila za prvi broj, možda zbog neke moje tadašnje urođene odbojnosti prema junaku koji je klasični detektiv-policajac. A možda i zbog čitateljske razmaženosti i osjećaja intelektualne superiornosti prema takvom štivu (ipak sam čitao Bleka;).
„Go ahead, make my day“
Anyway, dolaskom na ovaj sajt prije punih sedam godina mogao sam primjetiti da svaki Bonellijev serijal koji na leđima ima dvadesetak ili više godina od nastanka ima svoju zamjetnu bazu fanova koji na ovaj ili onaj način šire „glas“ svojeg omiljenog junaka. No kod Nicka Raidera nisam mogao vidjeti nikakvo entuzijastično zastupanje osim onog standardnog od strane zakletih texovaca da je riječ o „Texu Willeru u dvadesetom stoljeću“ čime se može steći potpuno krivi dojam o serijalu, budući da je kad govorimo o Texu, barem o onom Nizzijevom, riječ o serijalu koji se uglavnom fokusira na faktor zabave s pokojom epizodom koja ima jaki emocionalni naboj (npr. „Vrijeme za ubijanje“), ali praktički nikad onaj socijalno-društveni. Uglavnom je Nizzi copy-pasteao jedne te iste šablone od kojih je najviše izmrcvarena ona o tajnim organizacijama s misterioznim vođom poput Crnog Tigra, Željezne Maske i kineskih opijum-bossova koje nema smisla ni nabrajati. Naravno, kroz cijeli serijal se osjeća poruka, namjerna ili nenamjerna, o rendžerima kao o ultimativnoj instituciji pravde. Tu i tamo će se naći pokoja prodana duša među tim časnim ljudima, ali nikad se neće dovoditi u pitanje smisao tog represivnog aparata. Naprotiv, radije imamo epizode s naslovom „Rendžer je izdajnik“ koji kao da od čitatelja izvojeva da se zapita kako je to uopće moguće.
Stoga sam bio ugodno iznenađen uvidjeti da u Nizzijevom Nick Raideru nema uzdizanja u nebesa NYPD-a, ni odjela za umorstva kao neupitno najboljeg policijskog odjela, pa niti samog Nicka kao savršenog ljudskog bića. Već se u prvoj epizodi „Bezimena žrtva“ nazire Nickova sklonost donošenju krivih zaključaka, nesposobnosti izbjegavanja grešaka i katkad nekontroliranom izljevu emocija. Dakako, dotaknuta je i tema korumpiranosti policije kao instititucije, koja će kasnije ispoljiti neke od najboljih epizoda serijala te radije Nicka prezentirati kao iznimku nego kao jednog u moru poštenih i efikasnih policajaca. Ono što ga još karakterizira je i standardna odbojnost prema autoritetu i nerijetko izbjegavanje rješavanja slučajeva u okvirima procedure i zakona. Iako je to i Texova karakteristika, ipak najviše vuče na jednu od glavnih Nizzijevih inspiracija, filmsku franšizu „Dirty Harry“, za koju bi se moglo reći da je imala jednak osnovni utjecaj kao i „Blade Runner“ kod Nathana Nevera. Baš kao i Harry Callahan, Nick će se u svojim slučajevima susretati s psihopatima („Dirty Harry“ 1971.), trulim jabukama u višim i nižim redovima („Magnum Force“ 1973.) i terorističkim, crnačkim i drugim organizacijama („The Enforcer“ 1976.) te će višim policijskim autoritetima nerijetko biti trn u oku zbog burne naravi i načina ophođenja u određenim situacijama.
Znatnu ulogu je imalo i pregršt buddy cop filmova od kojih bih izdvojio „Running Scared“ (1986.) i kultniji „Lethal Weapon“ (1987.) zbog činjenice da su protagonisti partneri među kojima je jedan bijelac, a drugi crnac. Iako je Nickov novi partner Marwin Brown nastao po Eddiju Murphyju u ulozi Axela Foleya iz filma „Beverly Hills Cop“ (1984.) njihov će odnos u početku biti sličan onomu Mela Gibsona i Danyja Glovera u prvom LW-u gdje ne mogu podnijeti jedan drugoga jer su novopečeni partneri (i zato što je Mel Gibson psihopat, a Marwin Brown je, kao i lik po kojemu je nastao, easy going guy i vječiti zajebant), no ubrzo će njihov odnos postati više ležernije prirode poput onoga Billyja Crystala i Gregory Hinesa, dva veterana pred umirovljenjem koji zadirkuju jedan drugoga.
Neophodno je spomenuti i književni serijal Eda Mcbaina „87th Precinct“ koji je utjecao na formu i način koncipiranja epizoda. „I usually start with a corpse“ , kako je znao reći dotični i taj citat se može primjeniti na gotovo svaku epizodu serijala. Naposljetku, Nick Raider je pripadnik odjela za umorstva:)
„Bezimenu žrtvu“, koja nije iznimka, ni po čemu posebnom ne bih mogao istaknuti prepričavajući radnju: Nickov kolega i prijatelj Richard biva pronađen spaljen i gurnut u provaliju s autom. Klasična mafijaška osveta. No stvari se naglo zakompliciraju kada se pojave sumnje da pronađeno truplo ne pripada Richardu već da je riječ o farsi kojom dotični pokušava promjeniti identitet nakon što je navodno prikupio dovoljan novčani iznos za umirovljenje kao korumpirani policajac na platnoj listi Jorgea Corvalana, vlasnika ilegalnih kockarnica, ujedno pojedinca kojeg su Nick i Richard istraživali u zadnje vrijeme.
U globalu, ništa posebno ni na koceptualnom, ni pripovjedačkom planu, no nije ni svrha ove epizode da nas obori s nogu, već da nas pobliže uputi u ono što dalje možemo očekivati i upoznati nas s glavnim protagonistima. U prvome redu s Nickom, kojeg sam već opisao kao antiheroja sklonom pogreškama, no sad ću se poslužiti i jednom situacijom iz ove epizode. Nakon što mu njegov doušnik Alfie javi da je Richard potencijalno „jeo iz istog tanjura“ kao i Corvalan, Nick bijesan pohita u njegovu kockarnicu, u Texovoj maniri istuče njegove gorile i u sljedećem trenutku lovi osobu koja je pobjegla iz susjedne prostorije te ju naravno izgubi u gradskoj gužvi. Nekako me to naivno sanjkanje Nicka da pomisli da bi bjegunac mogao biti Richard, kao i još par scena poput one gdje Alfie odbija od Nicka dodatnu zaradu jer „nije prosjak“, potaknulo da priči malo podignem ocjene. Tu bih još izdvojio i scenu gdje Nick u maniri Ronalda Reagana šamara Richardovu ženu Gloriju kao primjer nekontroliranog ispoljavanja emocija.
Što se tiče negativnih aspekata, nijh osim ne baš previše zanimljivog koncepta, kojeg doduše vadi twist, nema puno. Naveo bih jedino scene gdje Nizzi pokušava biti duhovit. Tu podrazumijevam onu bakicu koja svakog jutra dolazi u središnjicu žaliti se što drugi imaju seksualni život, a ona ne, kao i na kolegu D'Angela kojeg svi sprdaju zbog njegove loše kave. Za umrijeti od smijeha. Srećom pa Nick nema istu boljku kao i Julia pa se takve scene neće ponavljati iz broja u broj.
Gustavo Trigo, kojeg je dopala čast vizualizacije prvog broja, nije onaj tip crtača čije ćete ime čuti u hvalospjevima. Široj publici je poznatiji po svom radu na Dylanu Dogu za kojeg je nacrtao drugu, šestu i trinaestu epizodu, i kasnije na Juliji za koju je nacrtao dvije epizode nakon čega, nažalost, završava svoj crtački i životni put. Ja ga posebno pamtim po DD epizodi „Oni su među nama“, gdje je imao nekoliko zanimljivih kadrova, i nekako mi njegov stil više odgovara u Dylanu nego u realističnom krimiću. No i ovdje je obavio dobar posao bez varijacija u kvaliteti i dobrim kadriranjem. Ono što mu malo slabije ide jesu emocije, što se recimo može vidjeti na Nicku u trenutku kad mu poručnik Art prenese vijest o Richardovoj smrti. Nickova reakcija više pristaje nekome tko je upravo izgubio na kladionici nego prijatelja. Također se primjeti i mala nekonzistentnost u izgledu pojedinih likova, ponajviše na Nicku. Vjerujem da je to djelomice i Nizzijeva krivica, koji je u početku kad je povjerio Claudiju Villi da vizualno osmisli lika, kao predložak istaknuo glumca Ryana O'Neilla s naglaskom na ulogu u filmu „The Driver“ (1978.). Kasnije je prolaskom kroz pero još par crtača poput Bruna Ramelle dobio obrise kultnog glumca iz ere film-noira Roberta Mitchuma, mada ga je Casertano na naslovnicama nerijetko znao nacrtati i po samom Clintu Eastwoodu (Npr. pogledajte naslovnicu epizode br. 15). Tako da Nick u ovdje katkad podsjeća na Ryana, katkad na Texa, a katkad ne nekog trećeg.
***ovaj dio sadrži potencijalni spoiler o jednoj budućoj epizodi***
Da se za kraj malo vratimo na početak recenzije glede slabe popularnosti ovog serijala. Bojim se da razlog više leži u razvikanosti i zanimljivijem početnom konceptu drugih Bonellijevih junaka nego u kvaliteti samog Nicka Raidera, a i u par sličnosti koje ostavljaju dojam kao da je Nick još jedan „new wave“ Bonelli junak, samo smješten u drugačijem vremenskom ili prostornom settingu. Naime, Nick, kao i svi drugi Bonelli „new wave“ junaci imaju mrlju na prošlosti, nešto zbog čega će „raditi ono što radi“, odnosno obiteljsku tragediju koja se najčešće tiče, pogodili ste, roditelja. Nickov otac je, zbog stresa i nesuglasica sa sinom, umro od srčanog udara, a majka je potom završila u ludnici zbog slabih živaca. Taj klišej da roditelji glavnog lika moraju biti mrtvi ili u nekom drugom stanju nemogućnosti komuniciranja je u Bonelliju skoro kao zakon. Nickov origin je ispripovjedan u dvodijelnoj epizodi br. 75-76 „Stare rane“ (Libellus 25 i 26) koja je u Italiji izašla 1994. tako da je Nizzi zakasnio i s autističnim članom obitelji, što je Medda prezentirao u Nathanu Neveru dvije godine ranije. Također je tu i očinski odnos koji poručnik Art gaji prema Nicku, a kojeg ovaj, naravno, često zloupotrebljava, što naravno podsjeća na odnos Dylana i inspektora Blocha. U konačnici, glavni razlog bi bio zasićenje tržišta jer upravo serijali Dylan Dog i, pogotovo, Nathan Never imaju nemali broj „nick-raiderovskih“ epizoda koje još znaju biti i daleko pretencioznije, pa publika gleda na Nicka kao na lako štivo.
No puno je lakše utvrditi razloge gašenja, nego nekonkurentnosti serijala. Uz podatak da Nizzi nakon stotog broja nije više napisao niti jednu epizodu, osim zadnje, te prepustio serijal u ralje Stefana Pianija, jednog od najgorih produktivnih scenarista u Bonelliju, i Tita Faracija, kreatora Brada Barona, gašenje serijala je self-explanatory.
.jpg)
.jpg)
