A ja ležim cijeli dan u sjeni…
U ovom razdoblju serijala, autor Alberto Ongaro se svakako ističe kao scenarist, potpisujući čak osam od posljednjih devet brojeva. Dovoljan broj uradaka, da bismo već znali bar neke detalje koje ćemo vidjeti u priči, a i znati kako će biti i unikatnih scenarističkih detalja. Po meni svakako pravo osvježenje za serijal, iako riječ osvježenje nije baš najprikladnija, budući da smatram kako nije bilo ni potrebno osvježenje za serijal, koji će sljedećom pričom doći do 60 jubilarne priče na SR, a kvaliteta je od samog početka na zavidnoj razini.
Ongaro svakako poznaje serijal u dušu i piše u duhu serijala, te se odlično uklopio u serijal. Ongaro voli započeti priču s praskom, pa ova priča počinje baš tako, uzbudljivom pucnjavom u zapuštenom hotelu, gdje se međusobno ubije dvoje Kanađana. Jedini trag ostao za policiju je magnetska kartica/ključ, a otisci prstiju otkrivaju da je riječ o ljudima kanadskog mafijaša Henryja Shapira.
Scenaristički detalji koji pokazuju kako Ongaro poznaje serijal: Alfie (kad istraga tapka u mraku, zovi “joker Alfie”, dizalo u policijskoj postaji, lik Alice Ackerman iliti kćeri Spidera Ackermana, ulica koja mrzi policiju (Joey i Sam, hotelijer…)…
Originalni Ongarovi scenaristički detalji: opet lift (raritet je kad dizalo radi), tajna banka koju koriste kriminalci je svakako najoriginalniji scenaristički detalj i za kraj bih spomenuo posljednju stranicu stripa, koja donosi misli mafijaškog šefa o osveti Nicku za pretrpljeni poraz u ovoj priči. Nemamo često prilike vidjeti takav kraj, a spomenuo bih kako je Nick samo koju stranicu prije posljednje imao dijametralno suprotne misli, to jest uvjeren je kako će Shapiro napokon završiti u zatvoru. Tako da je kraj na neki način dvosmislen, a ja mislim kako bi ipak trebali u budućnosti opet vidjeti ovog mafijaša na djelu, kontra našeg junaka i naravno kako neće ovaj put završiti u zatvoru.
Ongarovi trademarkovi: spomenuti prasak na početku, plaćeni ubojice (ovdje čak više njih), kiša (koju je Brindisi sjajno dočarao i prikazao i doprinio uzbudljivom završetku priče), ženski negativni lik (četvrti broj u nizu u kojem se pojavljuje ženski negativni lik), mafija, droga, Alfie …Ali to nipošto nije nedostatak, jer Ongaro uvijek maštovito i unikatno donosi spomenute scenarističke detalje, pa uvijek ostanemo iznenađeni, rekao bih dosta neočekivanim i dobrim scenaristovim idejama.
Mislim kad se sve zbroji kako je ovo dobro posložena priča, sa dosta zanimljivih scenarističkih detalja, miks rado viđenih scenarističkih detalja i unikatnih, plus svakako ono što je možda i najvažnije pogođen duh serijala, one sitnice zbog kojih uvijek dajem ocjenu više, a kojih je ovdje prisutan poveći broj, sve u svemu jako dobro!
Galerija likova: nije prisutan velik broj likova, ali svi likovi su odlično okarakterizirani i funkcionalni za priču. Prisutan je velik broj ženskih likova, koje je Brindisi lijepo nacrtao. Ističu se sljedeći likovi: Al Clayton, bivši Shapirov čovjek, dosta se dobro snalazi u New Yorku, iako je samo po sebi teško razumljivo da unatoč tome što je tražen, pušta korijenje u jednom restoranu (“Tootsu”)? Igra važnu ulogu u raspletu priče i tu za njegovu karakterizaciju nemam nikakvih zamjerki, dapače mislim da je sjajna!
Alice Ackerman, još jednom izuzetno sposobni plaćeni ubojica, nemilosrdna, bez emocija, sjajna glumica, prevarila naše junake, osim Nicka. Za nijansu dojmljiviji ženski plaćeni ubojica mi je bila Tracy Durand iz priče “Miris olova”, ali i Alice je moćan protivnik i nemam nikakvih zamjerki za njen lik u ovoj priči! Zanimljivo je bilo vidjeti Spiderovu kćer, a evo kako je je Nick opisao:
Nick: “Ackerman je bio opsjednut svojom mržnjom prema meni, ali nije bio toliko zao…Ona je čak mučila Alovu sestru prije nego što ju je ubila!”
Henry Shapiro, kanadski mafijaš, nedodirljiv policiji, strah i trepet za svoje ljude. Prikazan kao klasični mafijaški bos, moćno i nadmoćno!
Uto Schubert, odličan lik, njegova pojavljivanja odišu tajanstvenošću, pa se čitatelj pita, koja je njegova uloga u priči, a to saznajemo na pravi kriminalistički način, pred kraj stripa. Ideja o banci podzemlja i prebacivanju zločinaca preko granice je svakako unikatna i svidio mi se lik Uta.
Zapravo, jedino mi se nije svidio lik Alovog prijatelja Oswalda, koji bezrezervno sluša Alove zapovijedi, malo mi to djeluje previše naivno. Kad se sve zbroji jako dobra karakterizacija likova, pamtit će se svakako Alice, Shapiro i Schubert.
Alfie pokeraš
Crtež: jako lijep crtež nacrtan s puno pažnje. Crtež je dinamičan, pun detalja, sjajno dočarava atmosferu priče, izuzetno lijepo prikazuje emocije likova, (recimo Alove emocije kad sazna kako mu je sestra ubijena). Privlačan i dojmljiv rad Brindisija u svom debiju na serijalu, po meni za visoku ocjenu!
Naslovnice: naslov priče nije baš najrazumljiviji, vjerojatno se misli na Alice, koja je bila dugo u sjeni? Naslovnica je jednostavna i skromna, nema nikakve veze sa pričom. Vidimo po prvi put Nicka sa narančastom/smeđom majicom i po petnaesti put ženski lik na naslovnici SR. Naslovnica pozerska, ništa posebno, zna to Ramella i bolje!
Lift proradio?!
Rezime: uzbudljiva, napeta i dosta zamršena priča. Za mene i tužna, samom činjenicom kakva je sudbina zadesila Anitu Clayton. Kraj je svakako pravedan, tužan kraj za sve nečasne aktere. Akcije nimalo ne nedostaje, a i pamtljivih scenarističkih detalja, poput tajne banke koju koristi podzemlje. Sve u duhu serijala. Velika preporuka od mene za ovu priču!
Za kraj još jednom citiram Marvina: „Jedini put kad imamo nalog, ne služi ničemu!“
.jpg)
