Slučajan susret. Ili namjeran. Sasvim svejedno. Koliko je samo puta takav susret ispremiješao sudbine mnogih, u zanimljivom kolopletu planiranog, slučajnog, realiziranog i nikad ostvarenog.
Nick susreće starog prijatelja Harryja Shannona. Harry je inicirao taj susret, budući je Nicka čekao pred policijskom postajom u kojoj radi. Harry je ona osoba koja bi se u američkim okvirima druženja i održavanja prijateljskih veza, mogla označiti pojmom “starog prijatelja“, bez obzira na količinu vremena koja je protekla od njihovog zadnjeg susreta.
U mnogim europskim normama prijateljskih odnosa, za Harryja bi se prije upotrijebio termin “dobrog poznanika“, uzimajući u obzir baš taj protok vremena od zadnjeg susreta. Stoga nije čudno da Nick nije odmah prepoznao starog prijatelja.
Ne samo zbog promijenjenog izgleda zbog brade na licu ili osjeta njuha u kome je naglašena potreba za sapunom i tuširanjem. Harryjev lutalački način života; kojeg se Nick još sjeća iz zajedničkih mladenačkih boravaka u prirodi Grand Canyona ili Monument Valleyja; itekako je ostavio životnog traga na Harryjevoj fizionomiji. Priznaje to i sam Harry:
“Nikad nisam odrastao… Nije mi pošlo za rukom… Nikad se nisam uspio skrasiti na jednom mjestu… Ostao sam skitnica… Živim od danas do sutra… Katkad se osjećam kao kralj, a katkad mislim da sam dotaknuo samo dno…“.
Harry teškom mukom priznaje prijatelju stvarne životne prilike u kojima funkcionira i svaka rečenica je teška kao olovo, sumorna i otegnuta. Nick sluša prijateljevu ispovijed, pun empatije i razumijevanja, iako se štošta moglo dogoditi od njihovog zadnjeg susreta.
Ljudi se mijenjaju. To mnogi teško ili nikako prihvaćaju, kao da ona osoba koju oni poznaju, postoji za sva vremena i u svim životnim prilikama. Uvjerit će se u to dobrodušni i naivni Nick. Na teži način, dakako.
Nick je kao policajac naučio slušati. Tako sluša Harryjevu priču zbog koje je i morao potražiti Nicka. Priča kaže kako se u jednom od svojih lutanja Harry zatekao u Thompson Fallsu, tamo negdje u Montani. U jednom malom hotelu našao je nevolju. Nevolji je ime Vera.
Vera je supruga vlasnika lokalnog hotela, starog gospodina Otisa Lennoxa. Na prvi pogled vidljiva je ogromna razlika u godinama između supružnika. Stoga Vera traži “zabavu“ s mnogim gostima hotela, a ta zabava je toliko česta da se statistički moralo dogoditi da je Otis jednom zatekne u tom činu. Koji mu se, razumljivo, nimalo nije svidio. I tako riječ po riječ, jedno nesretno guranje i tragičan pad, s dodatkom Lennoxovih godina i rezultat svega je bio neizbježan. Slučajno ubojstvo, ali ipak ubojstvo. Harry se nalazi u bijegu, dok se stvari malo ne smire pa će naći neko boravište u kojem će mu se Vera brzo pridružiti. Međutim, Vera vrlo brzo mijenja planove. Dodatan motiv za izmjenu generalnog plana daje joj pronađeni novac iz jedne pljačke. Počinje igra skrivanja i traženja Vere, Harryja i preživjelih pripadnika pljačkaške skupine. Svi traže svakoga. Tko će prvi stići do cilja, a cilj je novac zaprljan krvlju, novac koji traži nove žrtve.
Scenarist priče Claudio Nizzi radi očekivano dobar posao u ovoj priči. Koristi sve ustaljene trikove dobre detektivske epizode, u kojoj mozaik priče slaže dio po dio. Svi dijelovi mozaika moraju biti uklopljeni ili konačna slika ostaje vidljivo nepotpuna, a to kod Nizzija nipošto nije slučaj. Ovdje ću, u scenarističkom dijelu, spomenuti dvije stvari koje su mi posebno interesantne. Jednoj od njih dajem dodatan plus, a drugoj usputni minus, iako je kod oba slučaja u pitanju tek osobna čitateljeva empatija i ništa drugo. Prvo će spomenuti ono što mi se svidjelo, a to je prikaz Otisa Lennoxa. Lennox je jedan od pripadnika razbojničke skupine, koja je uspješno realizirala jednu pljačku. Svi njegovi prijatelji s kojima je realizirao to razbojništvo uhvaćeni su i poslani na izdržavanje zatvorske kazne. Izdaja, ni njima, ni njemu nije bila na pameti. Sav novac iz pljačke završio je kod Lennoxa. Upravo na ovom mjestu svidio mi se njegov prikaz “old school“ zlikovca, pljačkaša, kako god ga okarakterizirali. Naime, Lennox je za kupovinu hotela potrošio samo svoj dio novca koji mu je po prethodnom dogovoru pripadao. Sav preostali dio novca je čuvao za prijatelje, koje je čekao da se vrate s odsluženja zatvorske kazne i podijele svoj dio. Istraživajući malo ovo ponašanje, ovaj slučaj moralno ispravnog postupanja kod zločinaca, ispostavilo se da to čak ne predstavlja toliku rijetkost kakvu sam zamišljao. Tako su u pojedinim oblastima Francuske, ovakav oblik ponašanja među pripadnicima kriminalnih skupina, gotovo usvojili kao očekivanu praksu ponašanja, koja se godinama prakticirala. Tako je pripadajući iznos novca, ukoliko ga policija ne bi pronašla, čekao na “vlasnika“ i njegov izlazak iz zatvora. Ili bi po njegovoj želji bio proslijeđen obitelji. Možda je Nizzi ciljao baš ovu praksu pa je negativcu namjerno dao francuske osobne podatke.
Ono što mi se nije svidjelo je Harryjev kraj. Nakon pronađenog novca i novih ubojstava, sklonio se u kanadsku pustoš. Osamljena brvnara u šumi djelovala je kao odlično sklonište.
Iz takve kolibe i u posebno teškim snježnim uvjetima bježi od Nicka, jer zna da Nick neće pucati u njega, ali zato puca kanadski snajperist iz obližnje šume. Potpuno nepotrebno. Harry je bio nenaoružan i u bijegu prema šumi. Svuda okolo primjetne su velike količine snijega pa je taj bijeg izgledao istodobno i smiješno i nemoguće. Nije ga bilo potrebno upucati jer nije mogao pobjeći, ali to je bio scenaristov izbor.
Crtež Gorana Parlova je odličan. Likovi su vjerno prikazani, linije su jasne, čiste i pregledne i točno se može uočiti kakvu emociju na licima likova autor želi naglasiti. Dodatan plus ima i zbog snježnih okvira priče, taj zimski ugođaj je jako lijepo prikazan, ne samo u području kanadske pustopoljine, nego i samom gradu.
“Krv pod snijegom“ je otprilike standardna epizoda Nick Raidera. Što očekujete to ćete uglavnom i dobiti. To znači da ćete teško ostati razočarani, ali i ničim posebno ushićeni. Barem je to tako u scenarističkom dijelu priče, iako je to sve fino posloženo, o čemu sam već pisao. S druge strane, zasigurno ćete uživati u dobrom crtežu. Na nekoliko mjesta sam ostao duže gledati pojedine vinjete, koliko su mi bile kvalitetne. Priča je bazirana na Nickovom i Harryjevom prijateljskom odnosu, koji u jednom trenutku postaje pravi uteg za Nicka. Pogotovo kada je gotovo morao birati između prijateljstva i dužnosti. A Nick nije od onih koji lako zaboravljaju kakav posao obavljaju. Često ružan, opasan i podcijenjen, ali se u takvim situacijama i najbolje vidi tko je kakav čovjek. Ili u ovom slučaju policajac. Moralan, pošten i nepotkupljiv. Baš kao Nick Raider.
