U epizodi „Čovjek na nišanu“, ili bolje rečeno, Krv pod snijegom 2.0, Nicku se ponovno javlja jedan prijatelj iz njegova djetinstva, Eddie Caruso koji, poput Harryja Shannona iz epizode SR 64: Krv pod snijegom, traži pomoć svog prijatelja. No, dok je Harry Shannon bio izgubljeni duh, Eddie je upravo izašao iz zatvora s odlučnošću da preuzme kontrolu nad svojim životom i krene pravim putem.
Eddie Caruso i njegova socijalna radnica Kathy
Međutim, situacija je komplicirana u startu jer se Eddie po izlasku iz zatvora mora nositi s prijetnjama iz prošlosti - mafijaška obitelj smatra da je Eddie napravio veliku uvredu ostavivši kćer mafijaškog bossa trudnom, a njegov bivši suučesnik u pljački, Harry Gray, vjeruje da je negdje sakrio plijen. Nick je uvučen u opasnu igru u kojoj mora pomoći svom prijatelju i odlučiti između lojalnosti prema njemu i dužnosti koju ima kao detektiv, a postavlja se i pitanje, hoće li Nick uspjeti pomoći Eddieju da se oslobodi prošlosti i započne novi život, hoće li mu pomoći da postane čovjek koji može s optimizmom gledati u budućnost ili će ga njegovi protivnici uništiti?
Harry Gray
Nakon prvog čitanja, priča „Čovjek na nišanu“ nije me posebno oduševila. Međutim, nakon drugog čitanja sam primijetio da je ova priča mnogo zanimljivija i slojevitija nego što se čini na prvi pogled. Nizzi koristi sličan koncept kao i u epizodi SR 64: Krv pod snijegom gdje se ponovno javlja jedan od Nickovih prijatelja iz djetinstva, a ovaj put to je Eddie Caruso. Eddie ima drugačiji karakter i drugačiju situaciju od Harryja Shannona, ali još uvijek ima pozitivan utjecaj u Nickovom životu. Također, Eddie ima socijalnu radnicu Kathy koja mu je puno pomogla za boravka u zatvoru i u koju se on s vremenom zaljubio, a možda i ona osjeća isto, pa ta ljubavna priča na neki način pruža još jedan sloj priče te bi mogla ukazivati na mogući sretan kraj i mogućem novom početku za Eddieja, za razliku od Harryja Shannona.
Ne može se poreći da priča nema svoj šarm, neki sporedni protagonisti dobro su okarakterizirani. Nizzi je vješto unio dramatični element u priču koristeći se mafijaškim intrigama i aludirajući na poznate mafijaške sage poput „The Godfather“ i „Goodfellas“, pa tako u priči od likova imamo ostarjelog mafijaškog bossa koji je nepokretan i ima samo jednu želju - uništiti Eddieja po svaku cijenu jer smatra da je „obeščastio“ njegovu kćer Mary. Tu je i njegov sin Sonny, koji je prgav i osvetoljubiv te vidi ubojstvo kao jedino rješenje problema. On se čini i kao osoba s problemima ljutnje, što je primjerice vidljivo u napadu bijesa na svog beskičmenjaka šogora (kojeg inače njegova obitelj smatra karikaturom), nakon što mu se ovaj požali da ga žena (Sonnyjeva sestra) stalno vara, gdje Sonny već odmah u sljedećem trenutku postaje pribran i obećava da će porazgovarati sa sestrom.
Sonny i njegov šogor
Harry Gray je karakter koji je sličan Sonnyju jer obojica dijele istu odlučnost u pronalaženju onoga što traže te su spremni na sve kako bi došli do toga. U Harryjevom slučaju, on je bio organizator pljačke, no nakon što je Eddie uhvaćen i poslan u zatvor, Harry ne može prestati razmišljati o plijenu koji je vjerojatno negdje skriven. Ova njegova opsjednutost plijenom čini ga neugodnim protivnikom koji ne odustaje lako i koji je spreman poduzeti sve kako bi došao do cilja, pa čak i kada je u pitanju izlaganje sebe opasnosti.
Od sporednih likova, vrijedi spomenuti i Eddiejevog šogora Tonyja De Rosu koji zajedno sa svojom suprugom (Eddiejevom sestrom) Theresom vodi jedan mali dućan. Tony je prikazan kao mračan i nasilan lik, sklon fizičkom zlostavljanju svoje supruge te često nezadovoljan njezinim postupcima, a Theresa ga unatoč svemu tome i dalje voli, a to možemo primjetiti kad ga u jednom trenutku spašava kad ga mafija krene mučiti.
Nick i Eddie pričaju o djetinstvu
Crtež
Crtač Mastantuono, koji je debi u serijalu Nicka Raidera imao s ovom pričom, bio je glavni krivac što me priča nije oduševila na prvo čitanje. Njegov „prljavi“ crtež na prvu mi je bio prilično iritantan, budući da sam stekao prvotni dojam da Mastantuono nije uvjerljivo interpretirao protagoniste (izuzev lika socijalne radnice). Također, ako promatramo Nicka, pa i poručnika Arta, Mastantuono im ovdje daje interpretaciju koja je na trenutke preslobodna i daleko od uobičajenih grafičkih kanona serijala.
Međutim, ja sam jedan od onih koji se s vremenom prilagode nekom crtaču i daju im drugu šansu, pa je moguće da će se moje mišljenje o Mastantuonu promijeniti u budućnosti. Ipak, ne želim samo kritizirati Mastantuona, jer ima i dobrih strana. Primjerice, na drugo čitanje ove epizode, iako su negativci u priči uglavnom prikazani kao ružni i odvratni, gotovo do mjere da poželite da završe kako zaslužuju, treba naglasiti da je to zapravo i jedna od kvaliteta Mastantuonovog crteža - uspio je vjerno prenijeti te karakteristike likova čineći ih još uvjerljivijima i realnijima. On lijepo crta i infrastrukturu, poput uvodnog kadra zatvora, koji izgleda lijepo i detaljno, kao i zgrade, nadvožnjake, promet koji djeluje živo, gdje se vidi iz svih tih detalja da je Mastantuono sposoban svojim crtežom ispričati priču.
Naslovnica Ramelle je jednostavna, prikazuje glavnog lika Eddieja šćućurena i u strahu, stjeranom u kut, pored njega njegov prijatelj i zaštitnik Nick, dok u pozadini su sjene koje predstavljaju negativce koji prijete Eddieju, što dobro prenosi atmosferu napetosti i opasnosti u kojoj se Eddie nalazi. Možemo zaključiti da naslovnica uspješno prikazuje ključne elemente priče, iako možda ne nudi previše vizualne kompleksnosti.
Završna riječ
Iako me prvo čitanje epizode „Čovjek na nišanu“ nije impresioniralo, nakon ponovnog čitanja sam shvatio da priča ipak ima kvalitetnih sastojaka. Ovu epizodu možemo promatrati kao uvertiru u ono što slijedi - dublje istraživanje Nickove prošlosti. Stoga, iako može djelovati kao manje bitna epizoda, „Čovjek na nišanu“ ima svoju određenu važnost u kontekstu cjelokupne trilogije.
.jpg)
