Umorstvo u Central Parku

„I usually start with a corpse“.

Rečenica je to koju je naš recenzent drogsy spomenuo u svojoj recenziji prve uopće epizode serijala SR 1: „Bezimena žrtva“. Referirao se tada na književni serijal Eda Mcbaina „87th Precinct“ kojeg je Nizzi uzeo kao model za kreiranje Nickovih priča. „I usually start with a corpse“ ,ili po naški „obično počinjem sa truplom“, upravo je tako sam Ed Mcbain objašnjavao lakoću pisanja svojih krimi romana o 87. policijskoj postaji čija se metoda sastojala od toga da je razmišljanje počinjao od trupla i njegovog stanja te bi potom rekonstruirao koji splet događanja i radnji može dovesti do takvog stanja. Spomenuti citat Eda Mcbaina može se primijeniti i na ovu epizodu jer upravo tako Nizzi započinje sa sljedećom pričom čiju recenziju čitate, gdje Nick i njegova ekipa na prvim stranicama stripa pronalaze beživotno tijelo djevojke nepoznata identiteta, djevojke koja je izbodena na smrt i čije je tijelo pronađeno u Central Parku.

Nick i poručnik Bowmann na poprištu zločina

Dok smo u trećoj epizodi „Davitelj s Manhattana“ bili upoznati sa identitetom ubojice od samog starta priče, ovdje to i nije slučaj. Ubojica predstavlja enigmu za Nicka i za nas čitatelje te je jasno da ćemo za ono konačno razotkrivanje glavnog negativca morati pričekati samu završnicu stripa. Kako to biva u početku, tragova je jako malo, jedino što naš detektiv ima od dokaza su tragovi nepoznatog automobila na mjestu gdje je pronađena žrtva. Ali, od nekuda se mora krenuti.

Mercedes GE 200

Nizzi je Nicka postavio u poziciju istražitelja da otkriva što tko zna od protagonista priče, da razgovora sa onim likovima koji su na neki način poznavali žrtvu, da skuplja znanje i da procjenjuje važnost toga znanja, da ga selekcionira. Kako se Nick tijekom istrage opskrbljuje tim znanjem, na taj način opskrbljuje i nas čitatelje. Pa tako od novih likova upoznajemo odmah na početku jednu žensku osobu koja je bila prijateljica žrtve. Zanimljivo da joj Nizzi nije uopće niti dao ime. Došla je u postaju da identificira ubijenu, a i saznajemo da joj je žrtva bila ukrala dečka, ali i da je takve stvari radila i drugima radi „zabave“. Tu već zamjećujemo da se žrtva mnogima zamjerila dok je bila živa i da neće biti lako otkriti ubojicu. Dečko ubijene (jedan od mnogih) zove se Ray Mitchell i Nick odmah kreće da i njega ispita ne bi li doznao nešto više. Ray je već dva dana zakovan za krevet jer ima gripu, pa je teško za očekivati da bi baš on mogao biti ubojica, iako za vrijeme kad se dogodilo ubojstvo Ray nema alibi, budući da je bio sam kod kuće. Kad poručnik Bowmann uskoro Nicku potvrdi da Rayov terenac odgovora vozilu u kojem je žrtva ubijena, čini se da je slučaj riješen i da je sve gotovo. No međutim, iskusni čitatelj Nicka Raidera zna da to ne može biti tako jednostavno, iako se čini da sve vodi tim putem.

Nizzi je dobar u takvoj izgradnji krimi scenarija u koji se uvlače sumnje i lažni tragovi, poštuje sve obrasce dobrog krimića gdje nismo sasvim sigurni tko bi mogao biti ubojica i vješto skriva svoje adute do samog epiloga. Nizzijevi dijalozi su dobro konstruirani, kao i dijelovi koji obilježavaju predahe između istrage, pritom mislim prvenstveno na humorne sekvence (o njima nešto više u nastavku teksta), ali i na jurnjave automobilima i pucnjavu. Nizzi je takav scenarist koji se uglavnom pokazuje kao sigurna garancija u smislu proizvodnje kvalitetnih krimi priča, u čiji opus, usudio bih se reći, možemo slobodno ubrojiti i ovu priču.

Ray Mitchell

Peta epizoda serijala i peti različiti autor glede crtačkog aspekta. Radi se o legendi, gospodinu koji se odaziva na ime Ivo Milazzo, svima poznatijem kao tvorcu mnogih, prekrasnih crteža kultnog Bonellijevog serijala Kena Parkera. Kad sam prvi put čitao ovu epizodu „Umorstvo u Central Parku„, tamo prije nekih dvije godine, crtež mi se nimalo nije svidio. Da se blago izrazim i ne spomenem neku ružniju riječ, crtež mi je bio grozan. Njegov crtež mi je izgledao kao nekakva žvrljotina na prvu, nacrtano preko one stvari. U međuvremenu se moje mišljenje posve promijenilo, kako bi rekao forumaš stinky, počeo sam negirati sam sebe, ljuštiti sloj po sloj i pomalo stvari gledati drugačijim očima. Milazzo je svakako specifičan crtač. Njegov način crtanja je dobro prepoznatljiva osobina koja ima svoj vlastiti identitet. Likove crta vlastitom osobnom interpretacijom koja se razlikuje od uobičajenih osobina na koje smo možda već navikli. Međutim, Millazo poštuje značajke karakterističnih likova serijala, s posebnim osvrtom na Arta i Jimmyja, te poručnika Bowmanna i Alfieja.

Glede glavnog lika, njegovu interpretaciju neću pamtiti po dobrome, jer mi se čini da Milazzova verzija Nicka ne odgovara u potpunosti karakteru njegova lika.

Nick Raider

U ponekim dijelovima tijekom čitanja, imao sam dojam da Nick spava stojećki (kao da žmiri na nekim vinjetama), a na većini crteža dobio sam dojam da je Nickov lik podosta stariji, izgleda naborano, djeluje mi kao da je cijeli život odrastao na cigaretama i alkoholu, pa mu je i shodno tome faca prilično propala i poprimila izgled nekog starog kronera. Na nekim vinjetama je gotovo ružan, lice mu natečeno kao Rockyu nakon njegova meča sa Apollom Creedom (vidi sliku desno). Teško se mogu oteti dojmu da bi takav lik bio imalo privlačan onom nježnijem spolu, a upravo je i ta privlačnost jedna od njegovih glavnih karakteristika. Sporedni likovi su mu ipak puno bolje napravljeni i prilagođeni serijalu, uvjerljiviji. Naravno da mu ovo u vezi Nicka neću previše uzeti za zlo, ipak je svojim radom ovdje Milazzo puno toga dobroga napravio.

Noćne scene na početku priče kad ubojica uzima život svojoj žrtvi, lišće koje opada sa golih i pustih grana naznačujući nam da je stigla jesen, prikazi prometnih ulica i zgrada, sve su to scene koje dobro prate scenarij i omogućuju čitatelju da uživa u viđenom. Trenuci potjere su također dobro odrađeni. Humorne sekvence su nešto što mi se još najviše svidjelo od crteža i što bih izdvojio kao pun pogodak! Pogledajte 113. stranicu (čitava tabla) kad Art komentira da se jedino može osloniti na Jimmyja sugerirajući da je jedina normalna osoba u uredu, a Jimmy koji trenutak kasnije, noseći spise, posrće preko stolca i pada. Presmiješna scena koja mi je izmamila osmijeh i u nastavku ono Artovo nezaboravno kad kaže u sebi - „Isuse...“. Također bih izdvojio i scenu na 152. stranici kad Art i Nick pričaju preko telefonske žice o Alfieju, tu se zaista vidi odlična sinergija Nizzija i Milazza gdje su obojica izvukli ono što su mislili dočarati čitatelju.

Ono što mi je posebno drago u ovom serijalu su i sporedni likovi. Marvina, Arta i Jimmyja često vidimo, skoro u svakoj epizodi, ali ovaj put je poručnik Bowmann i njegova uloga u priči bila nešto zastupljenija nego inače. Bowmann je tu kada treba pomoći oko tragova, kada treba izvući ono nemoguće i pomoći Nicku u daljnoj istrazi kada stvari zapnu. On je predan svojem poslu, ozbiljan, simpatičan lik, inteligentan, širokih ramena i općenito robusne građe, dosta me podsjeća na poznatog glumca Briana Dennehyja, ona verzija Dennehyja iz filma Legal Eagles (1986.). Veoma su mi se dopali detalji na 121. stranici knjige gdje Bowmann promatra gume terenca sa svih mogućih strana ne bi li otkrio je li to zaista vozilo koje je koristio ubojica. Ta tabla mi je impresivna, Milazzo je i tu briljirao gdje nam je jasno prikazao uz minimalnu dozu teksta posebnost posla s kakvim se susreće poručnik Bowmann tijekom istrage.

Poručnik Bowmann i Brian Dennehy (Legal Eagles, 1986.)

Casertano nam je nacrtao jednu akcijsku naslovnicu za ovu priču, ali ako je pažljivo pogledamo, meci koji pljušte iz Nickovog pištolja odbijaju se od zida iz posve drugog kuta. Kao da je pucano odozgo, a ne iz smjera iz kojeg puca Nick, ili se samo meni tako čini. Smeće raspoređeno naokolo, prevrnute limenke, razbijeno staklo, takvi detalji su mi posve OK, dosta realistični i jako me podsjećaju na prizore kakve sam znao vidjeti u filmovima 80-ih u nekim prljavim, zloglasnim četvrtima. Takvi detalji se u potpunosti uklapaju u scenu gdje je Nick lovio potencijalnog ubojicu.

Epizoda koja će nam možda kroz neko vrijeme ishlapiti iz naše memorije zbog silnih stripova koje konzumiramo, kao što nakon nekog vremena otvorena mineralna voda ishlapi, ali epizoda zbog koje nipošto nećemo žaliti na utrošeno vrijeme. Dodao bih i to da je vrijedi pročitati i zbog Milazzovog crteža, jer ovo je jedan od njegovih rijetkih radova na Nicku Raideru.