Deveta po redu epizoda Nicka Raidera „Lov na čovjeka“ priča je koja ima jednostavnu fabularnu i narativnu strukturu, a usredotočena je na lik Leftyja Racka i na njegovu osvetu.
Lefty je bivši plaćeni ubojica čije su usluge koristili mnogi šefovi njujorškog podzemlja. Nick je upravo taj policajac koji je stao na kraj njegove karijere, a na suđenju Lefty nije htio pisnuti ni riječ o ljudima s kojima je surađivao, potajno se nadajući da će mu oni već nekako pomoći da izađe iz zatvora. Kako se to nije dogodilo i kako nitko nije maknuo niti malim prstom da mu pomogne, nalazimo se u sadašnjosti gdje su prošle već tri godine otkako Lefty trune u zatvoru i on napokon uspijeva pobjeći iz zloglasne kaznionice Sing Sing te nedugo potom, kad se jednom nađe na slobodi, počinje ubijati sve redom za koje je radio i koji su ga na neki način zapravo izdali.
Zatvorski kompleks zloglasne kaznionice Sing Sing
Na njegovoj listi za odstrel našla su se četiri čovjeka - Martin Lindell, čovjek koji se bavi reketarenjem u luci, jedan od glavnih gospodara luke koji ima kontrolu nad svima onima koji imaju doticaj s kontejnerima. Thomas Raskin, još jedan od mafijaša uključen u građevinske radove, čovjek koji je najviše povezan s potonjim Lindellom, u tom društvu još su Edwin Meyer koji ima pogrebnu tvrtku te Johnny Ragusa – kralj autootpada.
Svi ti šefovi podzemlja nemaju neku dubinsku, posebno izraženu karakterizaciju da bi mogli nešto konkretnije reći o njima. Ono malo što se svatko od njih pojavljuje u stripu, vidno je da su kod svakoga od njih prisutni strah i napetost znajući da je Lefty na slobodi. Kao šećer na kraju, peti na Lefyjevoj listi je upravo Nick zbog činjenice da je on policajac koji ga je spremio iza rešetaka. Uklanjanjem Nicka, posljednjeg s popisa, osveta bi bila kompletna. Game over.
Lefty („Ljevoruki“) Rack
Mora se kazati da je Nizzi u Leftyju izgradio prilično zanimljiv karakter. Lefty nije cinkaroš (kako i sam kaže za sebe), veoma je snalažljiv lik, nije obiteljski čovjek (što i ne bi odgovaralo opisu onoga čime se bavi), ležeran i opušten prilikom osvećivanja svojim bivšim poslodavcima, možemo primjetiti da ga osveta jako veseli i konstantno je nasmiješen (nešto poput Jokera u Batmanu). Dobro se drži pod pritiskom (scene prilikom bijega gdje koristi sva moguća prijevozna sredstva), profesionalac u svom poslu. Ono što je dodatno zanimljivo, njegov fokus je samo na ljudima koji se nalaze na njegovoj listi, a sve ostale, manje važne likove s kojima se susreo tijekom ove epizode, ili ih onesvijesti ili samo zaveže i tako ih onesposobi dok ih netko već ne pronađe. Znači, svi ti sporedni likovi ostanu živi i manje-više, neozljeđeni. Možda bi mogli reći za Leftyja da u neku ruku ima tu reputaciju ubojice, ali svakodnevno nije sklon nasilju.
Vjerujem da će neke čitatelje, a posebice Dylan Dog ljubitelje, postavka ove priče veoma podsjetiti na jednu Dylanovu epizodu, konkretno mislim na priču DD SR 42: Hijena. Sasvim slučajno sam saznao za ovu Dylanovu priču od kolege Beve kad smo prilikom pisanja na forumu u temi Snježne Bonelli priče sastavljali popis snježnih priča Bonelli stripova pa se tamo našla i ova Dylanova epizoda. I u toj priči imamo glavnog negativca koji na početku epizode bježi iz jednog od najsigurnijeg zatvora na svijetu (zanimljivo da oba stripa započinju kadrom zatvorske kaznionice u prvom planu) da se osveti svojim bivšim suradnicima, negativac se zove Grin (eng. onaj koji se smije, cerekalo) - isto je non-stop nasmiješen prilikom osvećivanja svojim bivšim kolegama, samo što je za razliku od Leftyja Grin daleko brutalniji i nemilosrdniji u svojim zločinima te pored ljudi koji predstavljaju njegove zacrtane mete, ubija i sve one koji mu se nađu na putu ili zateknu u blizini (taj ne bira), lik je pravi psihopat. Primjetio sam ispod dotične Dylanove recenzije neke zanimljive komentare gdje su naši čitatelji upravo za tu Dylanovu priču pisali da bi ona puno bolje funkcionirala u serijalu kakav je Nick Raider. A i dodajmo podatak da je ta Sclavijeva priča izašla gotovo točno godinu dana nakon ove Nickove epizode čiju recenziju čitate.
Nizzi se i u ovoj priči „Lov na čovjeka“ još jednom pokazuje vješt u slaganju scenarija i scenarističkih rješenja, a jedno je od njih svakako je činjenica da se Lefty javlja Nicku telefonskim pozivom čim se nađe na slobodi i otkriva mu svoje buduće planove. Međutim, ne navodi imena koja mu predstavljaju metu, već samo daje Nicku na znanje što mu je na umu te da se i on nalazi na njegovoj listi za likvidaciju. To je svakako podiglo draž ovoj priči jer sad Nick sa svojom ekipom mora nekako pronaći način kako bi dokučio tko bi se sve mogao naći na toj listi kako bi mogao spriječiti ubojstva, ali isto tako, mora istovremeno misliti i paziti na svoje zdravlje. Čitatelj se usput pri tome pita, hoće li Lefty ubiti svu četvoricu s popisa ili će Nick uspjeti nekako pronaći rješenje da prekine taj ubilački pohod? Poručnik Art dodatno naglašava da u New Yorku živi osam milijuna (cca dvije RH) stanovnika te da pronaći Leftyja u takvome gradu neće biti nimalo lagan zadatak i koštati će ih puno prolivenog znoja.
Nizzi oduševljava i u nastavku priče s nekim naglim obratima u radnji, ali i iznenađujućim krajem koji je za svaku pohvalu. Da bih mogao iskomentirati te neke detalje, nužno je da koristim spoilere pa preskočite u nastavku ovaj „sivi dio“ ukoliko još niste upoznati s ovom pričom.
Među pozitivnim stvarima koje bih istaknuo u ovoj epizodi jest jedno od izvrsnih Nizzijevih rješenja da Nick ne uspije spasiti spomenutu četvorku s popisa. Time je prikazana neka realna situacija događaja i činjenica da Nick nije savršen i svemoguć kao što bi se to možda očekivalo od glavnog junaka, iako je nekako uspio doći do popisa „na vrijeme“ i predvidjeti Leftyjev sljedeći korak. Ono što čitatelju u nastavku plijeni pažnju jest misao kako će izgledati taj konačan obračun Leftyja i Nicka, budući da je Nick još jedini ostao na Leftyjevoj listi za odstrel. No, Nizzi nam servira još jedan sjajan i neočekivan potez tako da Lefty otima detektiva Jimmyja ne bi li na taj način lakše došao do Nicka. Također, izvrsna je scena i Jimmyja kad Nicku u telefonskom pozivu u „šiframa“ govori gdje se nalazi sa Leftyjem dok mu ovaj drži pištolj uperen u glavu i spletom okolnosti, Lefty ubrzo od lovca postaje lovina.
Koliko god se ti scenaristički mehanizmi možda doimali u današnje vrijeme isklišejizirano, opet mi je s druge strane nevjerojatno bilo zabavno i istovremeno zanimljivo za čitanje! Dodao bih i to, da unatoč tome što je do kraja stripa izgledalo kao da Lefty ima na stotine života jer se uvijek uspije nekako izvući (viđeno mnogo puta u filmovima), tim više je učinkovito konačno rješenje na posljednoj tabli stripa kad je Leftyja sredio, ni više ni manje, nego obični starac! Teško da je to itko mogao predvidjeti! Jedino ostaje sad nerazjašnjeno pitanje za čitatelja, hoće li taj starac završiti zbog toga u zatvoru ili će mu se tolerirati da je to sve napravljeno u svrhu samoobrane budući da je bio talac plaćenog ubojice.
Nizzi nas je u dosadašnjim pričama navikao i na humor koji prevladava u skoro svakoj epizodi Nicka Raidera, naročito kad su uključeni glavni akteri. Ovdje bi izdvojio neke situacije koje su mi izmamile osmijeh na lice. Osim Marvina, kao nove uloge Nickovog tjelohranitelja (vidi rubriku zanimljivost), narednika Warda i njegovog čudnog smisla za humor, jako je kvalitetna kratka scena dijaloga poručnika Arta i uredskog detektiva Jimmyja. Naime, čitatelji Nicka Raidera dosad već znaju da Nick u razgovoru sa svojim bliskim prijateljima iz postaje kapetana Vancea naziva „Ćao draga“ i to obično u dijalogu sa poručnikom Artom. Art mu na to uvijek kaže, ali doslovno UVIJEK (i to valjda nikad ne dosadi) da ga ne zove tako jer je ipak on njihov šef. A sad u ovoj epizodi imamo po prvi put obrnutu situaciju:
Poručnik Art: „I ti možeš poći doma, Jimmy…“
Jimmy: „U redu, poručniče.“
Poručnik Art: „Ja moram skupiti hrabrost kako bih se suočio s „Ćao draga“!“
Jimmy: „Ne biste ga trebali tako zvati, poručniče. Ipak je on naš šef!“
Poručnik Art (okrene glavu, pogleda Jimmyja i odmahne rukom): „Oh, zaboga!“
Još jedan kratki komičan trenutak u ovoj epizodi, kojeg jednostavno moram izdvojiti, odigrao se na autootpadu Johnnyja Raguse, dijalog između Raguse (za kojeg sam spomenuo da je također jedan od onih koji je prilično napet zbog Leftyja i strahuje za svoju vlastitu kožu) i njegova glavna čovjeka (Frank) od povjerenja koji pazi na njega.
Od jednog uobičajenog motiva u krimi romanima kao što je osveta, Nizzi je uspio ovdje napraviti veoma dobru priču. Za vizualnog dizajnera, odabrao je ponovno Caramutu, namjerno govorim „ponovno“ jer su njih dvojica već dosad surađivali u SR 2: Tajna odsječene ruke.
Caramuta kod naših čitatelja, barem koliko sam zapazio kod komentiranja njegovog crteža, nema nimalo dobru reputaciju. Zašto je to tako, iskreno, ne znam. Osobno, što više čitam djela kojima je on dao svoj doprinos i na taj način usput pomalo upoznajem njegov autorski opus, sve više i više cijenim tog argentinskog majstora. Dapače, mišljenja sam da su njegovi crteži kao stvoreni za ovaj serijal u takovoj mjeri da sasvim zadovoljavaju njegove potrebe. Crtež Caramute jasno prikazuje, s određenom dozom realizma i preciznim linijama, sva okruženja koja čine pozadinu neke od radnji Nicka Raidera. Njegov crtež me jako opušta tijekom čitanja i uvijek se sav unesem u radnju. Sad da mu idem tražiti neku zamjerku, vjerojatno bi i našao, kako kod njega, tako i kod svakog autora. No međutim, u principu, odradio je ovdje prilično dobar posao. Nizzi ga je vjerojatno ciljano zvao za ovu epizodu jer smo mogli vidjeti (oni koji su čitali) i primjetiti, da ovdje ima mnogo noćnih scena (na gradilištu, autootpadu..) kojih je trebalo vizualno dočarati čitatelju, scenama u kojima Caramuta naprosto briljira, to je njegov teren.
Autootpad Johnnyja Raguse
Ovaj put niti naslovnica ne zaostaje, Casertano je baš pogodio u vizualizaciji Leftyja koji se i na naslovnici zadovoljno smješka što u potpunosti odražava taj njegov već ranije spomenuti karakter. U stripu je teško razaznati je li Lefty ima sijedu kosu ili je plavokos, ali zato nam Casertanova naslovnica i na taj detalj daje odgovor.
Završna riječ
Nizzijev rad na Nicku Raideru je jako kvalitetan, barem ako pričamo o ovim početnim epizodama serijala. Vidi se po pričama i njihovoj fabularnoj strukturi da se Nizzi kvalitetno pripremio i da je puno truda uložio u pisanje, mislim da je uspio ispuniti svoje vizije koje je imao prilikom stvaranja Nicka Raidera, a i dosadašnji izbor crtača za vizualnu prezentaciju Nickovih epizoda je također na zadovoljavajućoj razini. Epizoda „Lov na čovjeka“ ulazi definitivno na listu njegovih kvalitetnih i zabavnih ostvarenja, ponajviše poradi glavnog negativca koji je svakako upečatljiva persona. Možemo zaključiti na kraju da je priča „Lov na čovjeka“ napravljena na beskrajno jednostavan način, a fantastično funkcionira u toj svojoj jednostavnosti.
.jpg)
