New York. Raskošna vila starog suca Jamesa Dikinsona. Američki pravosudni sustav funkcionira tako da se nerijetko pojedini slučajevi; kada je određena hitnost i neodgodivost u pitanju; nose na žuran potpis ovlaštenim osobama u njihove privatne domove. Tako sudac odrađuje neke pravne poslove sa svojim suradnicama gospođom Mejers i Pegi Dru. Nakon odrađenih formulacija sudac se obraća Pegi: “Odavno sam vam želio zahvaliti na strpljenju prema ovom starom i dosadnom gunđalu i mislim da je došlo vrijeme da to učinim“. I tako.
Kada više njega ne bude, saznajemo da će Pegi dobiti njegovu kolekciju ploča. Ploča? Ploča??? Ploča?!?! Sudac James Dikinson je starac, udovac bez djece, koji je više vremena provodio na sudu, nego kod svoje kuće. Možda i zbog toga što je bio toliko isključen iz društva ne zna kako su se vremena potpuno promijenila. Elvis više nije živ. Amerikanci više ne ratuju u Vijetnamu. Ali zato šalju rakete u svemir. Šta bi onda trebala napraviti nesretna djevojka s njegovom kolekcijom ploča? Zar čuvati njegovo smeće zauvijek, samo zbog toga što joj je bio šef jedno vrijeme u životu? Zar joj nije mogao ostaviti nekoliko milijuna dolara vrijednu vilu? Šta, starac se bojao da bi se ona mogla izgubiti u njoj, kao Crvenkapica u šumi? Ili kao da joj nije mogao ostaviti nešto gotovine? Možda čak zbirku umjetnina koju uvijek može prodati, dionice ili pet, šest tisuća kvadrata zemljišta negdje na području Hudson Rivera? Tako bi joj ostao u još boljem sjećanju, o tom nema nikakve rasprave. Ali ne, on joj je odlučio natovariti gomilu ploča. Kakav samo bezobrazluk ishlapjelog starca! Takvo što Pegi zasigurno neće moći zaboraviti.
I nakon što se postarao za svoju najveću brigu, a ona se zove kolekcija ploča, sudac Vrhovnog suda James Dikinson mirno je i svjesno počinio samoubojstvo. Za Nicka i ekipu ovdje nema slučaja, ali zakonska procedura nalaže izlazak na teren. U sučevoj vili Nick primjećuje i javnog tužitelja Vogela, koji se ne pojavljuje baš uvijek i baš svugdje, što je sasvim uočljivo. Nicka očekuje uobičajen rad u uredu, ali skori poziv vraća stvari na novi početak. Pegi Dru naziva Nicka s važnom informacijom. Kaže da je “sudac ostavio jednu traku, neku vrstu ispovijedi u kojoj otkriva da je, prije četiri godine, falsificirao jedno suđenje u nečiju korist“.
Nakon tog poziva Pegi Dru bude ubijena te tako Nick Raider ima novi slučaj.
Claudio Nizzi znalački veže niti ove priče. Ne radi se o nekom velikom, nezaboravnom djelu, ali je mozaik priče složen na dovoljno zanimljiv način da privuče čitateljevu pažnju do zadnjih stranica epizode. Magnetofonske vrpce; ma koliko se to danas činilo kao daleki relikt prošlosti; nekada su bile uvriježeno sredstvo određenih medijskih postupanja. Tko zna što će za nekoliko desetaka godina zamijeniti danas aktualne i nezaobilazne SMS poruke ili elektroničku poštu. No, magnetofonska vrpca bila je, još tamo osamdesetih godina prošlog stoljeća; gotovo nezaobilazan produkt u okvirima ucjene. Mnogi su filmovi napravljeni na ovu temu, a od stripova u koje je uključena i magnetofonska vrpca, pada mi na pamet jedna dobra, stara epizoda Mister Noa tamo u snježnim predjelima američkog Aspena. A to me je usput navelo da ponovo pročitam pilotovu epizodu Njujorške noći.
U priču oko magnetofonske vrpce izravno su uključeni javni tužitelj Vogel i mafijaš Albert Mahonej, a u velikoj završnici priče svoju šansu u vrpci neočekivano uočava i mirna gospođa Mejers. Ona je odlično izgrađen lik, što je posebno vidljivo u završnici priče kada Nickova savjest još razmišlja o tome hoće li upotrijebiti ultimativna sredstva protiv mirne gospođe, ali Nick je detektiv koji savršeno vlada svojim emocijama, kada su u pitanju posebno teški izbori. Stoga nije nikakvo čudo da mu ta ista Mejers drži lekciju: “Nekada sam se i ja zanosila idealima, ali danas vjerujem samo u novac. Vi spadate među naivne koji još vjeruju u davno prošlu vrlinu koja se zove savjest.“ Odličan plan ucjene koji je čak i počeo funkcionirati, no ipak joj nije donio sreću u finalnim razračunavanjima, u kojima je svatko gledao svoje osobne interese. A pogrešno odigrana karta nosila je samo smrt.
Kao upečatljive scenarističke dosege u ovoj epizodi izdvojio bih dva rješenja. Prvi je slučaj kada je Nickov život bio u stvarnoj opasnosti. Nalazio se na nišanu snajpera profesionalnog ubojice, čija je puška već nanišanila Nickovu glavu, ali je Marvinov hitac bio brži. Odlično rješenje, isprva uopće nisam bio siguran tko je uopće pucao, gdje i na koga.
Drugi upečatljiv trenutak bio je onda kada je Nick bacio svoju policijsku značku kapetanu na stol, jer je kapetan Vance ponovo nastojao pogodovati interesima javnog tužiteljstva i politike. Time je Nick pokazao kako mu je pravda važnija od forme.
Nizzi je na raspolaganju imao klasičan motiv politike i mafije. Mnogi će primijetiti kako tu uopće nema nikakvih razlika. Taj motiv ne razvija u detalje. Bilo bi zanimljivo detaljnije vidjeti spregu interesa Vogela i Mahoneja, ali to nimalo ne utječe na priču. Kao odlično scenarističko rješenje istaknuo bih i lokaciju skrivanja magnetofonske vrpce, na kojoj je snimljeno inkriminirano priznanje. Naime, magnetofonska vrpca bila je skrivena u – magnetofonu! Genijalna dosjetka! Pored Vogela i Mahoneja, imamo čitavu galeriju drugih likova. Uz suca i njegove tajnice tu su još i : dvojac braće Markinson zvani Stanlio i Olio; novinarka Violeta; razbojnik Huerta itd.
Crtež autorskog dvojca Fiorentini / Sgattoni u ovoj epizodi nije na visokoj razini, mogu to oni puno bolje. Baš se vidi razlika u nerazmjeru kvalitete crtača u tolikoj mjeri da se čitajući zapitaš na pojedinim stranicama: “Šta je sad ovo?“, kao da je odjednom u pitanju neki drugi strip. Ipak, ima i posebno dobrih vinjeta.
Naslovnica je odlična. Prava akcijska, dinamična i s prizorom u pokretu. Casertano je napravio odličan posao. “Svjedok magnetofonska traka“ je epizoda koja neće mnoge razočarati.
.jpg)
