Kraj siječnja, klasična zimska atmosfera u Central Parku u New Yorku. Posjetioci su posvećeni različitim zimskim aktivnostima koje nudi polivalentna infrastruktura samog parka, a među njima je i klizalište na otvorenom, posebno popularna forma u ovom zimskom razdoblju. Sve ugode i zadovoljstva jednom od takvih posjetitelja poremetilo je pronalaženje leša pod debelim slojem leda. Nick i ekipa imaju slučaj.
Istodobno, na drugom kraju SAD-a, u jednoj od tipičnih američkih provincijskih oblasti, baš kakav je Stepleton u Nebraski, jedna relativno mlađa žena napušta svoj rodni kraj. Zove se Megi i ima velike životne planove u New Yorku.
Megi razmišlja: “Zbogom Stepletone! Ostavljam te bez trunke žaljenja. Idem u susret sreći!“ A tu sreću nastoji potvrditi i novim čitanjem pisma, povezanog s rubrikom “Usamljena srca“, a koja je posvećena sveameričkoj maniji spajanja ljudi. Tako saznajemo da joj je pisao izvjesni Donald te da joj, posve klasično, obećava brda i doline. Međutim, u surovoj stvarnosti to obično izgleda tako da brdo stvarno postoji, jer je potencijalni ženik na njemu napravio svoju kuću, a jedina dolina je ta u kojoj sadi krumpire. U velikim količinama. No, Megi će zadesiti još teža sudbina od nekakve takve ili slične, jer je Donald serijski ubojica, koji plete pravu paukovu mrežu, u koju upadaju srednjovječne provincijalke. I koje čeka tek surova smrt.
“Paukova mreža“ je najbolja priča u ovom Libellusovom integralu broj 4. Nekoliko je razloga tomu, spomenut ću samo neke. Claudio Nizzi veže priču kvalitetno i temeljito, oslanjajući se na detalje koji obogaćuju samu bit temeljne priče. Dakako da to radi potpuno maestralno, onako kako se to od njega i očekuje, unatoč poznatim ograničenjima koje sa sobom nosi jedan prvenstveno kriminalistički strip kakav je Nick Raider. Tako nam Nizzi pruža odličan pogled na žrtve koje ubojica hvata u svoju paukovu mrežu. Sve su one prvenstveno naivne i Edit i Megi i tolike druge. Vjerovati neznancu koga nisu ni upoznale, samo na temelju nekakvih pisama, nije nimalo pametan potez. Sve prate rubriku “Usamljena srca“ namijenjenu spajanju potencijalnih partnera u svrhu zajedničkog života. Spomenimo kao zanimljivost i to da je svojedobno sličnu formu na prostorima bivše države, prvi kao ekskluzivu uveo danas ugašeni časopis “Arena“.
Ujedno, sve te djevojke potječu iz perifernih, marginalnih područja SAD-a. Radi se o malim mjestima, gdje su na snazi još uvijek nekakvi drugi i drugačiji odnosi, od onih koji vladaju u ruralnim područjima i konglomeratima Amerike. Uvjerio se u to i Nick Raider, koji je sprovodeći istragu o nestancima djevojaka, naišao na niz nelogičnosti, kada su u pitanju prijave njihovih nestanaka. Tako je to u perifernim područjima. “Sramota“ se teško krije. Tako Nick saznaje da se u Stepletonu; odakle je bila Edit, žrtva nađena pod ledom; “sramotom“ smatra i običan nestanak od kuće.
Donald. Pauk. Ubojica. Nizzi je napravio odličan posao u izgradnji njegova lika. Ne radi se o običnom ubojici žednom krvi. Donald je profinjen, uljudan i ima manire, zbog kojih čini posebnim posljednji dan u životima djevojaka. Jedina nejasnoća u pogledu Donaldova lika ostaje tek po pitanju je li više uživao u ubojstvima ili u novcu koji su mu žrtve ostavljale. Odlično je prikazan i netipičan nož, koji je bio njegovo smrtonosno sredstvo oduzimanja života.
Odlično mi je prikazan i prvi susret Megi i Donalda. Tako Megi razmišlja: “Još je privlačniji u prirodi“. Istodobno Donald razmišlja: “Ružnija je nego na fotografiji“. Eto. Dodir rubrike “Usamljena srca“ na djelu.
Kao odličan, spomenut ću još i razgovor između mrtvozornika Bluma i naših detektiva, na koje je Blum neskriveno ljubomoran: “U mrtvačnici su osnove uspjeha svake istrage. Ja nemam drugih zadovoljstava. Da li se moje ime pojavi ikada u novinama? Nikad! Da li sam se ikada pojavio na televiziji? Nikad! Niste vi krivi. Tome je krivo društvo koje voli spektakle. Policajac koji hapsi ubojicu sa pištoljem u ruci, uvijek predstavlja spektakl, dok čovjek sa skalpelom u ruci koji otvara leš, predstavlja nešto čega se ljudi gade“. Nick i ekipa neosporno cijene Bluma unatoč njegovoj jezičavosti, a Nizzi je na ovom primjeru odlično dočarao kako izgleda svakodnevan posao pod okriljem jedne policijske postaje.
Poznato je kako Caramuta nije omiljeni crtač kada je u pitanju edicija Nicka Raidera. Međutim, njegove mračne vinjete i jeza iščekivanja ovdje mi odlično funkcioniraju, posebno neke vinjete pod okriljem noći kada je crtež pogođen jer je prilagođen atmosferi priče. Može Caramuta kada hoće, itekako može.
Naslovnica je također odlična. Malo me dojmom podsjeća na jednu Martijevu naslovnicu “Prokletstvo vampira“.
Za najveće ocjene “Paukove mreže“ epizoda nije smjela imati onakav kraj. U nastavku recenzije, u nekoliko završnih rečenica, osvrnuti ću se ukratko na neke bitne dijelove koji čine epilog ove epizode, pa ukoliko niste još pročitali ovu priču, zamolio bih Vas da taj dio u nastavku preskočite da si slučajno ne pokvarite užitak čitanja ove epizode.
Nick je preuzeo “zasluge“ za Donaldovo ubojstvo koje je počinila nova nesuđena žrtva Jennifer. Koja ga ubija njegovom oštricom noža. Udarcem s leđa. Kako je Nick mislio prikazati kolegama ubojstvo nenaoružanog čovjeka, njegovim oružjem, udarcem s leđa? Ipak, preuzima krivnju kako bi spasio budućnost djevojke. Na njegov upit o razlozima tog zlodjela, samo je mirno odgovorila: “Zato što nije trebao da me laže“. Tako je to u perifernim sredinama. Čak se i laž može uzeti kao nešto vrijedno “sramote“, a lokalni jezici ne trebaju dobiti šansu za takvo što. Pod svaku cijenu, ako pitate Jennifer.
.jpg)
.jpg)
