Priča započinje noćnim kadrom na nekom od gradilišta New Yorka gdje se odvija trgovina drogom. Braća Walton; Leo, Ruby i Benny kupuju drogu od dvojice Kolumbijaca. U to isto vrijeme, u zasjedi na gradilištu, nalaze se i naši detektivi, partneri Nick i Marvin. Uskoro dolazi do međusobnog obračuna u kojem pogibaju Kolumbijci, a u nastavku, ono što je Casertano najavio svojom naslovnicom i zagolicao maštu čitatelja, uslijed unakrsne pucnjave Marvin biva teško ranjen, a braća Ruby i Benny koriste gužvu i bježe, zajedno sa drogom i novcem. Marvinovo zdravstveno stanje je toliko ozbiljno da čak i liječnici ne mogu potvrditi sa sigurnošću da li će uopće preživjeti!
Upucani Marvin leži na tlu
Prilično žustar i šokantan početak priče! Nickova istraga očekivano je usmjerena na pronalazak braće Rubyja i Bennyja odgovornih za Marvino ranjavanje, no potraga za braćom neće biti nimalo lagan zadatak jer su se oni smjestili duboko u jednoj od zloglasnih, opasnih četvrti u tzv. „Leglu Stjenica“ gdje se nalazi samo dno, leglo ljudskog ološa, pravi huligani koji nose ime „Zmije“ i na neki način usput i štite te zločince. U priču će se kasnije ostalim akterima priključiti i šef poginulih Kolumbijaca, izvjesni gospodin Carrasco koji također traži braću Walton, žedan osvete zbog droge koju su mu braća ukrali.
Uz takav slijed događaja, Nizzi čitatelju od samoga početka sugerira da će se problematika Marvinog ranjavanja i Nickove potrage za počiniteljima provlačiti kroz čitavu priču, kako to obično biva u situacijama kada je određeni zločin s početka priče glavni pokretač radnje. Međutim, uvođenjem novog lika, bivšeg policajca Harryja Landaua, pokazat će se višestruko važnim za priču. Naime, Harry je bivši policajac koji je sedam godina patrolirao najzloglasnijim četvrtima New Yorka, između 1953. i 1960. godine, a Art mu je bio kao svojevrsni mentor i partner. No, jedan tragični događaj iz prošlosti ih je zauvijek razdvojio i svatko je tada krenuo svojim putem. Art je ostao i dalje u policijskoj službi, sa skromnom policijskom plaćom, a s druge strane, Harry je postao spisatelj, neka vrsta pisca-policajca i to veoma uspješan, autor brojnih bestseler krimi romana koji su mu omogućili da osvoji mnoge nagrade i ostvari zavidnu karijeru.
Harry Landau
Glavna radnja epizode „Okrutni grad“ se gotovo isključivo odvija na relaciji odnosa Arta i Harryja, gdje sa brojnim flashbackovima iz njihove zajedničke prošlosti, Nizzi nastoji držati čitatelja u neizvjesnosti. Što je to bilo prije trideset godina da je tako narušilo njihov odnos? Kakav se to događaj zbio da Art nikako ne može prijeći preko toga i oprostiti Harryju? To su glavna pitanja koja se vrzmaju gotovo kroz čitavu priču, gdje nam Nizzi, pomalo sebično, skakanjem iz sadašnjosti u prošlost, dozira informacije vezane uz njihov međusobni odnos. Čak i više nije toliko u prvom planu bitno hoće li Nick pronaći počinitelje, pomalo i zaboravljamo u kakvom se stanju Marvin nalazi dok leži u bolnici, sav fokus priče skreće u jednu tračnicu, sve se svodi na pitanje, koja je to tajna tragičnog događaja što je utjecalo na raskid jednog dugogodišnjeg prijateljstva?
Harry je nakon kratke policijske karijere stekao gotovo sve, slavan je, ima i mladu, privlačnu ženu, ali ne može uživati u svemu tome dok ne izgladi stvari sa Artom i osjetno je da to veoma kopka njegovu savjest. Art na neki način, nastoji izbjegavati susrete sa Harryjem, a i usput pokazuje određenu dozu zavidnosti na Harryjevu uspješnu karijeru kakvu je ostvario pišući policijske priče, dok se on i dalje bavi tom opasnom profesijom kojom si ne može priuštiti neke stvari koje bi možda htio.
Sjećam se kad sam malo komentirao sa forumašem kikyjem o ovoj epizodi, on je tada spomenuo onu staru narodnu; „Ne sudi drugoga ako nisi hodao u njegovim cipelama“. Mudra poslovica koja se u svakom trenutku može primijeniti u stvarnom životu. Mišljenja sam da nam je upravo tu poruku Nizzi htio poručiti ovom pričom, kad je Arta na kraju, u epilogu, upravo stavio u Harryjeve cipele samo na nekoliko minuta, gdje je Art na svojoj koži mogao osjetiti kako je to bilo Harryju trideset godina ranije. Harry je napokon mogao dobiti oprost od Arta, a i Art je tim činom oprosta najveći dar poklonio sebi; riješio se ružnih osjećaja poput ljutnje, ogorčenosti, pa i zavisti, očistio se tog otrova koji se bio metastazirao unutar njegova tijela. I Nizzi nam poručuje da u životu nikad nije kasno da se nekad raskinuta prijateljstva otprije mogu ponovno popraviti.
Poručnik Art Rayan
Komičnih scena u ovoj priči praktički i nema, što ni ne čudi s obzirom na tešku situaciju kakva je zadesila Nickove bliske prijatelje, Marvina i Arta. Mislim da vam neću zaspoilati ako kažem da se Marvin na kraju oporavio, valjda je svima jasno bilo da to na kraju jednostavno mora tako biti, iako u tim početnim trenucima nije bilo lako za čitati i gledati takve scene jer nam je Marvin dosada već prilično prirastao srcu kao jedan od glavnih aktera Nickovog serijala. Marvin je odmah na početku priče izbačen iz stroja, vratio se na zadnjoj tabli stripa, koja zapravo i jedina predstavlja humoristične elemente. Hvatanjem medicinske sestre za guzu, detalj je koji nam je poručio da se onaj stari, veseli i šaljivi Marvin, vratio. Art, premda je fiktivni lik, jako ga cijenim, imam veliki respekt prema njemu dok čitam Nickove epizode, pa mi ga je došlo žao u ovoj priči zbog ružnih stvari koje je proživio.
Za ovu, pomalo melankoličnu atmosferu koja se prepliće tijekom priče, zaslužan je crtač Gustavo Trigo, isti onaj autor koji je radio i prvu epizodu Nickovog serijala. Ako pitate većinu kako se osjećaju kada pada kiša, odnosno kad je kišno vrijeme, mnogi će vam odgovoriti da se tad osjećaju umorno, bezvoljno, da ih jednostavno deprimira takvo vrijeme. Vjerojatno znajući sve to i imajući na umu, Trigo je ciljano crtao većinu takvih scena sa kišom na vinjetama u kojima se glavni protagonisti priče nalaze na otvorenom i time uspješno dočarao tu depresivnu, sumornu atmosferu koju je uvjetovao scenarij ovakve jedne priče.
Meni jedan od ponajboljih kadrova je upravo bio onaj kad se Art našao u sličnoj situaciji kao i Harry otprije trideset godina, taj Artov pogled pun straha i nemoći, oči široko otvorene te pored toga odmah vinjeta mladog Harryja takvog, identičnog pogleda. Trigo je tu Artovu reakciju vješto prikazao crtežom gdje smo mogli u potpunosti osjetiti i shvatiti značenje spomenute poslovice. Scene interijera su mu isto privlačne oku, izdvojio bih vinjetu (slika ispod) koja oslikava trenutak gdje se Art i Harry nalaze u Artovom stanu. Detalji na toj vinjeti vizualno daju neku toplinu prostorije u kojoj se nalaze njih dvojica te nekako sve djeluje skladno, bilo da se radi o biljci na stolu, slikama na zidu, namještaju i ostalim detaljima koji ispunjavaju prostoriju i čine je domom.
Art i Harry
Casertanova naslovnica je dovoljno zanimljiva da privuče čitatelja da uzme strip u ruke, ne bih rekao da nam spoila ono što će se dogoditi sa Marvinom kojeg vidimo da leži na tlu, upucan, jer se taj događaj odvija odmah na početku priče. Izvrstan mi je i taj detalj sa kišom kojeg je dodao Casertano, čime je u potpunosti uspio prenijeti melankoličnu atmosferu koja prevladava u stripu. Još da je ubacio u gornjem desnom kutu naslovnice glave Arta i Harryja, ali na način da su one okrenuta jedna od druge, simbolizirajući usput taj njihov narušeni odnos, ocjena bi bila još veća. No, i ovako bez toga, radi se o izvrsnoj naslovnici, gdje je Casertano uspio prenijeti one glavne komponente priče; okrutnost, nasilje, strah, krv.
Ukratko, ovo je veoma dobra epizoda koja još jednom ilustrira ono na što bi ovaj serijal uvijek (ili barem) trebao ličiti. Jedna od onih Nickovih priča koja vas neće ostaviti ravnodušnim i o kojoj ćete neko vrijeme razmišljati nakon pročitanog.
.jpg)
