Odličan uvod u strip. Sitni lopov s kojim gotovo suosjećate zbog vremena koja se mijenjaju. Zakarija Finn zvani Zak sitni je lopovčić, džeparoš koji se u njujorškoj podzemnoj željeznici koristi onim što ona najbolje pruža, a to je gužva. U gužvi Zak koristi svaki trenutak nepažnje kako bi kaznio neopreznost putnika, a ona se kažnjava, najčešće, gubitkom novčanika. Ali, ni novčanici nisu više ono što su nekad bili, debele lisnice pune gotovog novca. Vremena se mijenjaju, a s njima i društvene navike. Zna to i Zak koji je nezadovoljan najnovijim plijenom iz stražnjeg džepa nečijih hlača. U novčaniku je našao nešto malo dolara i par kreditnih kartica koje mu ničemu ne služe. Svjestan je kako je prošlo vrijeme debelih novčanika koji su prepuni novcem.
Tužno razmišlja: “U ovom prokletom gradu nitko ne nosi gotovinu“.
Epizoda je nastala danas već daleke 1991. godine i radilo se o vremenu u kome su različite kreditne kartice tek zauzimale svoju poziciju na financijskim tržištima. Stječe se dojam da je epizoda gotovo nastala danas i da ima tu svježinu, zbog poznatih pandemijskih mjera, koje danas naglašavaju beskontaktne i bezgotovinske transakcije. Tako da se nesretni džeparoš ni u današnje vrijeme ne bi dobro proveo. Još bi morao nositi i masku te držati distancu u javnom gradskom prijevozu. Tako da bi nesretnik skončao od gladi. A stekao sam dojam da je masku nosio i njegov ubojica.
Ubojstvo je izvršio uz prisustvo gromoglasnog smijeha, nekakvim štapom koji na oba kraja može poslužiti kao oružje. Ako ništa drugo, zanimljiv odabir sredstva izvršenja zločina. Tragično je to što bi ovaj i ovakav uvod predstavljao sve ono što mi je bilo zanimljivo u ovoj epizodi “Blizanci“.
Nick i ekipa brzo dolaze na mjesto zločina i lako uočavaju natpis koji je ostavio ubojica na obližnjem zidu. Ispisan je krvlju žrtve, a glasi kako je pravda zadovoljena. Očito se radi o nekakvim osobnim stvarima. Međutim, ekipa detektiva odmah uočava i trag na mjestu ubojstva. Radi se o čudnom otisku đonova.
Nick procjenjuje kako cipele ostavljaju tragove ojačanog đona. Vjerojatno se i prodaju u nekakvim specijaliziranim radnjama. E, sad, pročitao sam strip dva puta uzastopce kako bih otkrio kakvu ulogu ima ovaj trag u priči. Ja jednostavno ne mogu povezati važnost Nickovog otkrića s ubojicom u stripu. Dobro, ubojica je podvojena ličnost sa svim svojim ličnostima, bratskim podijeljenostima i sličnim psiho glupostima, ali Marka i Majka Mirora ne mogu na pravi način povezati s važnošću tih otisaka. Ili samog ubojicu. Ili nekog trećeg unutar njih samih. Ili unutar samo jednog od braće. Ili gumenu lutku. Koja glumi Majka. Ili koja glumi Marka. Ili Majka u Marku. Ili obojicu. Ili nijednog.
I to vam je čitav scenarij Luigia Mignacca u ovoj epizodi “Blizanci“. Općenito se Mignacco sa svojim scenarijima u ediciji Nicka Raidera nije proslavio. Doduše, debitirao je uspjelom pričom “Vampirova sjena“, ali jedna lasta ne čini proljeće. Tema višestrukog ubojice koji je ujedno i podvojena ličnost, bila je očito previše za jadnog Mignacca, koji se potpuno pogubio.
Naslovnica je otprilike onakva kakvu ova priča i zaslužuje, što će reći bljedunjava i ne osobito vizualno pamtljiva. Crtež Caramute je pomalo dvojben u ovoj epizodi. S jedne strane Majk, Mark, lutka i podvojene ličnosti, a s druge strane par atraktivnih vinjeta, kada nije u pitanju crtanje likova. Kada se nakon prvog ubojstva moraš dobro zamisliti nosi li ubojica masku, onda jedva čekaš vidjeti nekakav crtež, koji nema veze s braćom Miror. Stoga izdvajam one nešto uspjelije vinjete:
“Blizanci“ su loša epizoda. Svaki puta kada pomislim da je Luigi Mignacco dotakao dno u Nickovoj ediciji, on me uspije iznenaditi i stropoštati se još dublje u blato. Još me čekaju neke njegove epizode u Nickovoj ediciji i strah me što čovjek opće može očekivati. Ili recenzent. Ili Poirot. Ili je to ipak bio Reem. Ili Spock. Ili tex2 . Ili…
