Uvodno razmatranje
Košarkaški teren za vrijeme utakmice zbilja je nalik na bojno polje gdje se suprotstavljaju dva, brojčano izjednačena tima. Razlika između njih je naravno u kvaliteti pojedinih igrača, te u međusobnoj uigranosti. Kao svaki timski sport, do svakog koša, a potom i do eventualne pobjede se dolazi timski, međusobnom suradnjom. Pojedinac koji se na bilo koji način ističe može uvelike doprinijeti timu u smislu preuzimanja odgovornosti u težim slučajevima, i kao takozvani moralni vođa ostatku tima. Ako bi išli posebno teatralizirati onda bismo takvog pojedinca mogli nazvati junakom, odvažnim nepokolebljivim članom tima koji svoje suigrače na leđima svoje snage karaktera vodi preko ruba vlastitih granica.
No što se događa kada se u timu nalazi pojedinac koji se ne osjeća kao junak?
Pojedinac koji je za vrijeme utakmice prestrašen i nervozan, kojem kapacitet koji posjeduje, naprimjer na treningu, padne ispod zadovoljavajuće razine na utakmici usljed prekomjerne treme te onda, ne samo da ne doprinosi timu, nego nerijetko stvara kardinalne greške koje škode timu?
Na prethodno pitanje, barem na način kako je postavljeno je odgovor: Izbaci ga iz tima i bok!
Sam sam trenirao košarku dugi niz godina, nikad na visokoj natjecateljskoj razini, no okusio sam podosta što taj sport može pružiti pa ću reći vlastita iskustva. Trening. Stvari su više manje dobre. Solidna kontrola lopte, dobar pregled igre, motorika, dobar šut, jednostavno rečeno, dobar osjećaj na terenu. Utakmica. Stvari se drastično mijenjaju i pogoršavaju. Pojačava se strah, znojenje od stresa, pregled igre je narušen, ruka titra pa je šut slabiji, sve u svemu, jedan nekontrolirani kaos koji je iznutra vjerojatno i puno gori nego se vidi izvana. Vidim ponekog prijatelja suigrača. Čitanjem emocija s lica i s obzirom na igru, vidim da ne da nema sličnih problema, nego igra još i bolje na utakmici! Vjerojatno ga osjećaj odgovornosti tjera da se još više uživi u igru.
Kad sam uzeo u ruke strip Papak, pročitao, zaklopio ga, nisam mogao vjerovati! Iskustva glavnog lika su prilično slična mojim iskustvima s utakmica! Stvarno sam se mogao poistovijetiti s likom, razumjeti ga, čak se i nasmijati njegovoj nesreći i slabosti. Dio sa ratom na emotivnoj razini me nije oborio kao ovaj s košarkom, no to je i logično, budući da nisam sudjelovao u ratu i ne posjedujem takvo iskustvo. No ovaj dio s košarkom je kao da je Petruša mene uzeo za lika u stripu. No nije, Petruša je ustvari pisao o svojim iskustvima s košarkaškog terena. To su iskustva jednog Papka. Jbga Petruša, ti si dao ime stripu.
Papak
Papak je istinski duboka emotivna priča o košarci i ratu, te uz to najviše o ljudima koji su akteri tih pojedinih životnih „igrališta“. Ljudima koji se, izloženi raznim situacijama, proicira njihov karakter na vidjelo. Tada nema skrivanja iza dubina vlastitih slabosti, nego o junačkoj borbi, ili pak ne toliko junačkoj, ukoliko na vidjelo isplivaju slabosti straha o kojima je u uvodu nešto bilo riječi.
Glavni likovi stripa su Frano (autor stripa) i njegov trener Dario. Dario je veteran domovinskog rata, on je junak, srčan kad je riječ o borbi, pravedan, dobar prijatelj, s istinskim (dubokim) porivom za međuljudsko djelovanje, timski i prijateljski rad. Dario nosi svoj križ. Njegove emocije, dijelom zbog strahota proživljenih u ratu, dijelom i zbog vlastita karaktera, čine ga teškim čovjekom, brutalnim kad je riječ o pristupu drugima. Lako izgubi kontrolu, ne tolerira slabosti itd. S druge strane Frano je dječak koji se tek pronalazi u svijetu koji je općenito devedesetih poludio (na području Balkana), a ujedno s svojim nježnim karakterom traži mogućnost da nađe svoje mjesto onakav kakav jest. Ono što bi takva osoba poželjela je da košarkaški trener ne urla na njega na terenu, da se eventualno osjeća sigurnije, mirnije, da u njemu prepozna podršku. No nema takvog trenera. Svi treneri urlaju. Svijet je u svojoj bazi okrutan, što će Frano kasnije i uvidjeti, prepoznati u sirovoj pojavi svog trenera one prave ljudske vrijednosti, vrijednosti dostojne jednog junaka i prijatelja, vrijednosti koje se nalaze ispod surove vanjštine.
U stripu se isprepliću dvije radnje. Jedna je utakmica i doživljaji s košarkaškog terena gdje je glavni akter Frano, dok je druga rat i ratne strahote gdje je glavni akter Dario. Petrušino vođenje čitatelja kroz ovaj koncept je besprijekorno, te se u nijednom trenutku ne narušava dinamika i tečnost pripovijedanja.
Iz samog stripa, i malog pogovora na kraju, daje se zaključiti da je ovaj strip Frano jednostavno iznesao iz sebe. U strip je unesao svu silu zatomljenih osjećaja koji su se nataložili na njegovoj duši, a našli su svoj kanal kroz medij stripa, te je tako stvorio van serijsko djelo. Frano će reći: „ Strip je zadnje što mi je ostalo! Tu se još jedino nisam prodao i tu mogu biti stoposto iskren.“ Prema njegovom stripovskom „rukopisu“ to je itekako vidljivo. Od tematike kojom se u stripovima bavi, načina pripovjedanja pa do njegova crteža.
Valjalo bi reći riječ dvije i o crtežu u Papku. Crtež je izrazito lepršav i dinamičan. Frano je izvrstan u dočaravanju pokreta, u primjeni raznih rakursa, takozvanoj montaži. Njegova linija je spontana i energična, nalik na kroki, dok svemu tome treba nadodati izvrstan kolor kojime crtež diže visoko na tehničkoj, estetskoj, ali i emotivnoj razini. Frano je energičan crtač, moglo bi se reći i pomalo „živčan“, obožava slobodne poteze, spontanost te tako gradi svoje stripovske table koje neće ostaviti čitatelja ravnodušnim. Stilizacijski gledajući, likovi i pozadinski svijet crtan je u realističnom stilu s blagom karikaturalnom stilizacijom.
Naslovnica stripa kojom se prikazuje energično, životinjsko zakucavanje, uz dominantne agresivne boje, žutu, crvenu i crnu, pogađa bit stripa, kazuje već sama po sebi dio onoga što je tema stripa.
Završno razmatranje
Epohalan strip u svakom smislu, bez roka trajanja, strip koji će odoljeti zubu vremena i dirnuti nove nadolazeće generacije.
Preporuča se ljubiteljima dramskih priča, ratnih priča, košarke, junaštva, samuraja, a naročito se preporuča Papcima.
Na samom kraju, vrijedilo bi istaknuti i autorov opis stripa:
Šta je Papak? – vrlo često me priupitaju.
Autobiografija neuspjelog košarkaša? Patetična ratna drama? Istinita priča?
Obično imam par odgovora:
Papak je kao onaj mali dio na početku filma kad vam napišu “Temeljeno na istinitim događajima“. Sasvim dovoljno da odmah pažljivije i pomnije utonete u radnju. A onda vam svašta podvale.
Papak je uspomena na ružne i bradate četnike protiv dobrih i plemenitih heroja. Tako sam gledao na stvari kao četrnaestogodišnjak. Crno protiv bijelog. Na kolor televizoru.
Papak je posveta sjajnog ekipi košarkaša i prijatelja.
Papak je posveta izuzetnom čovjeku i treneru.
Papak je jedna zakašnjela isprika i nikad izrečena zahvala.
Eto, to je Papak.
.jpg)
(1).jpg)
.JPG)
.jpg){kind=avatar}
.jpg)
.jpg)
