Svijet stripa je tako velik, šaren i moćan da nekome ko tek iskorači preko praga u tu magiju zaista trebaju određene smjernice, komentari i putokazi ne bi li što sočnije iskusio svako štivo na koje će nabasati. Naravno da je idealna putanja solistička, ona koja će uključiti ponovna čitanja i nebrojene pokušaje dešifrovanja stripova, pogotovo između različitih raspoloženja i okolnosti, ali opet, nekako se svi mi koji ovu umjetnost shvatamo nešto ozbiljnije od ostatka civilizacije koja strip vidi površno, kroz šalu, spominjanjem Alana Forda ili Zagora, čuvamo sentiment i pažljivo pipkamo svaki hrbat, koricu i nježno listamo te svetinje, uvijek nadamo da će naši najbliži poslušati savjet i postepeno napredovati do tog željenog, blaženog vrhunca užitka. „Vrhunac užitka“ je zamišljeno stanje kada čitač raspolaže dovoljnom količinom informacija da zagrize metak i u potpunosti shvati značenje riječi „deveta umjetnost“ (a kao da mi to shvatamo i kao da smo baš mi prosvijetljeni?). U tom kontekstu, za prosječnog gutača slajsovlajfova, Parker predstavlja značajan otklon od ustaljenih shema u kojima strip služi kao okidač za personifikaciju ciljane emocije; za geekove kojima su superjunaci u ofarbanim dugim gaćama Tito, partija, Bog i sve, Parker obično ima okus razblaženog kiselog mlijeka – dok zaluđenicima o nepravdi nad crvenokošcima, a kojom će nerijetko pokušavati uspostaviti hijerarhiju zla i naopakog u istoriji civilizacije pa tu i tamo provući jeftine poluteorije zavjere, Parker Ričarda Starka može ličiti na uobičajeno angloamerikansko pretjerivanje i proseravanje do balčaka. Niko od pobrojanih nije u pravu – jer je Parker zaista jedan odličan strip, vrlo bitan momenat u karijeri jednog velikog umjetnika – a Parker koji, bez obzira što je tagovan kao žanrovski i prosto kipti od šablona tipičnih za američki krimi-noir 60ih godina XX vijeka – u mnogo svojih sastavnih elemenata objedinjuje logički nespojive krajeve koji još uvijek čuvaju granice čitavog stripskog svijeta. Iako sam čuo neuobičajeno mnogo negativnih i meh-komentara o Parkeru, ja u suštini ne poznajem nijednog stripofila koji ne gaji određene simpatije prema ovom stripu, a da mu je prethodno posvetio barem trun pažnje. Takozvano prelistavanje, tj.nehajno „čitanje“ ovog štiva, koliko god ono hrapavo, karikaturalno i izlizano izgledalo, kardinalna je greška u pokušaju razumijevanja materije. Iako na prvu djeluje kao vrlo pitak i sigurno ne pati od pretencioznosti, Parker je idealan strip za istraživanje ličnih preferencija i profilisanje ukusa: teret koji nosi kao „obični“ krimić nestaje u prvom dodiru čitaoca, a munjeviti tempo odvijanja radnje potpomognut ovom, cartoony vrstom crteža će svakog zainteresovanog garantovano odnijeti daleko u tačku C, gdje će konstatovati gornju tvrdnju: da je strip odavno odmakao od površnog, ubivremenskog, te ograničenog medija, te će možda pogurati i korak dalje u soliranju; Parker je osim svih pomenutih značajki i tačka presjeka dvaju pravaca, različitih stilova kojima je Kuk crtao i napredovao u struci.
First name: ?, Last name: Parker
Parker je adaptacija kriminalističkih novela napisanih od strane Ričarda Starka (jedan od pseudonima pisca Donalda E. Vestlejka), te obuhvata četiri priče o beskrupuloznom, hladnokrvnom i ultimativnom cool kriminalcu koji se u određenom trenutku vraća po svoju ličnu osvetu i suprotstavlja moćnom sindikatu što vlada podzemljem u SAD-u (i šire). Nakon što su ga izradili njegov kompa Mal Reznik i njegova rođena žena Lin, te ostavili mrtvog u nekoj vukoyebini (ostrvo Kilis) nakon uspješno odrađenog posla, Parker ruši sve pred sobom u povratku i potrazi za osvetom. Prva će stradati Lin, ali će se u pronalaženju Reznika naš junak morati suočiti sa čitavom vrhuškom Firme, odnosno pomenutog sindikata iz podzemlja. Prva knjiga/priča o Parkeru, nazvana Lovac, vjerovatno je i najkvalitetnija u čitavoj sagi, jer naglašava karakternu razradu kako Parkera, tako i sporednih likova, te uporedo postavlja munjeviti ritam priče koji će se prenijeti i u naredna tri kazivanja kao glavne osovine pripovjedačke mašinerije. Knjige Firma, Pljačka i Ubijalište svaka na svoj poseban način formiraju kompletnu sagu o Parkeru ne zatvarajući vrata novim pustolovinama, pa iako stidljivo nude sitne detalje koji su nam potrebni da zaokružimo njegov lik, te Parkera postavljaju u uloge drukčije od prvobitne, osvetničke, mogu se zasebno čitati i posmatrati kao odvojene cjeline. Saznanje da je autor ove adaptacije preminuo i ostavio iza sebe snažno obećanje „da se vidi kao autor i u narednim pričama o Parkeru“ daje gorak ukus čitaocima i žal za propuštenim, ali i dozu nade da će neko iz novog talasa kvalitetnih autora zasukati rukave i nastaviti sa adaptacijama ovog interesantnog krimića.
Neki bi rekli da stvarni kvalitet Parkera leži u savršenom balansu trilera, akcije, intrige i kompleksnosti stvorenog lika. Jasno je da će se svako zapitati zašto gaji simpatije prema jednom običnom kriminalcu koji nema dana radnog staža i baš i nema nekih sklonosti ka milosrđu, poštenju i marljivosti. Bez obzira na to kako je Parkeru bitan njegov „moralni kodeks“ u kome ne napada i ne ubija osim u samoodbrani (ili osveti), ipak govorimo o osobi koja ne poštuje osnovne civilizacijske norme i piša po autoritetima. Caka koja dovodi naš sud u jasno favorizovanje ovakve individue je višeslojne prirode: prvo i najvažnije, Parker funkcioniše i opstaje u vrlo okrutnom okruženju – svijet koji, iako je predstavljen karikaturalno vrlo je realističan i dan-danas, a kao drugo – Parker se izdiže iznad, odnosno ruši veće od sebe isključivo upornošću i predanošću svojoj profesiji, kako god to smiješno i paradoksalno zvučalo. On nije najgori od sve djece, a nema nikakve veze ni to što se pitanje pojma antiherojstva logično postavlja pred svakog čitaoca. Uvijek smo spremni osuditi okolnosti koje su stvorile takvog klipana kao što je Parker, pa i oca što ga je tukao i majku što je bila alkoholičarka, pa i njegove vršnjake što su ga šutirali i maltretirali – prije nego osudimo Parkera jer se nije preobratio, sabrao, našao posao od 7-15h i na kraju, oženio se i izrodio djecu. S druge strane, jednom kada spoznamo da je ovaj strip neoriginalan u smislu da je u suštini tek adaptacija nečije tuđe izmišljene konstrukcije – najviše ćemo pažnje obraćati na suhe dijaloge, Parkerov cool i opravdavati njegov pir, pošto je on najmanje loš lik od ponuđenih u takvom ozračju.
Prije nego sam upoznao Parkera, ime Darvina Kuka sam čuo u prolazu, baš kao i što će slučaj htjeti da prije par godina, u vrijeme kada me ponovo uhvatila manija za skupljanjem stripova u ruke dohvatim Lovca i pošteno se načudim jednom starijem stripoljupcu koji tada ustvrdi da je Parker vrhunac stripa. Kako vrhunac, pomislim, a šta je sa Darkvudom, Dilanom, Pilotom, Profesorom ili Dugom puškom? Oduševljen sličicama sa neta koje sam uspio uhvatiti, a tiču se Kukovog angažmana na Šišmišu i donekle pojašnjenja o animatoru Kuku, ostavim i njega i Parkera po strani, za neka bolja vremena, dok ponovo ne prođem Boneli, i uopšte se nisam prevario. Na prvi pogled atraktivan, na drugo posmatranje čudan i neozbiljan, Kukov crtež odlično odgovara Parkerovom noir svijetu koji sam po sebi omamljuje. Ostavljajući po strani fenomenalno manipulisanje bojama (tonovima) u četiri Parkerove knjige, a znajući odlične radove ovog majstora na Betmenu (Ego+Crno/Bijelo), DC: Nova granica i Heksu (samo #33, jer u #50 i #56 već okreće ka stilu sličnom Parkeru), može se reći da je gledano kroz tehničku prizmu Parker sjajno iscrtan – u sve i jednoj vinjeti i kadru. Gestikulacija koja maksimalno dočarava i pokret i emociju i atmosferu precizno prenosi napisano u Vestlejkovim novelama, te tjera na ponovna čitanja i pronalaženje detalja. Suvišno je reći da „grafički dio odlično prati radnju u stripu“, jer je Parker najbolji primjer savršene adaptacije pisanog štiva kojeg treba uroniti u okvire stripa. Triler koji zavlada prvim iskorakom u razradu priče Kuk prikazuje prigušenim tonovima, poigravanjem sjenama i neprestanim eksperimentisanjem sa rakursom i montiranjem filmskih kadrova. Kad ni to nije dosta pedantnom umjetniku kakav je Kuk bio, on poseže i za manipulacijama vremenskom linijom u naraciji: analepse su prikazane još karikaturalnijim crtežom, a dodaci u vidu odvojenih, posebnih priča (isječci iz novinskih članaka, katalozi, naslovnice magazina) kojima naglašava okolnosti koje stvaraju Parkera kao ultimativnog anti-junaka se koriste kao dodatni alat, da bi se u naglašavanju vjerodostojnog preslika Vestlejkovih (Starkovih) pripovjedanja uklopile u kompletnu sliku glavnog lika i opravdala istrajnost u vajanju njegove „gad je - ali ga volimo“ crte. Uz povremeno korištenje ovog pop-arta (vidi: naslovna za The Shade #4) i potenciranjem takvih trikova, autor odgovara na munjeviti tempo radnje i obzirom na pobrojane slojevitost protagonista i intrigantnost priče, čitalac nema dojam da se radi o jednodimenzionalnosti tipičnoj za prosječan strip, koja je omeđena relacijom uvod-zaplet-razrada-rasplet, iako ta postavka jeste vezivno tkivo između navedenih značajki, čak štaviše jer je priča iscrtana upravo najstripskijim mogućim crtežom. Dakle, Kuk je maestralno iskombinovao mnoštvo tehnika i u pripovjedanju i crtanju da bi ovu adaptaciju zaista mogli cijeniti kao vrhunsku. Vjerovatno je činjenica kako Kuk u svojoj karijeri prvo apsolvira animaciju, te svoja iskustva iz tog zanata prenosi u strip upravo najviše doprinijela snažnom utisku koji će Parker ostaviti na svakog pedantnog stripofila. Kako sam već napomenuo, ta savršena kombinacija trilera, akcije i intrige u kojoj nema vremena za uperivanje prstom u loše osobine glavnog junaka i jeste kičma ovog stripa. Dio koji se tiče razrade karakternih strana Parkera je sigurno bio veliki zalogaj za autora, posebno uzimajući u obzir da je svoju karijeru gradio na super-junacima koji nisu mogli imati mane, te činjenicu da se ipak radi o korištenju originalnog protagoniste čije su mane i nešto vrlina već ispisane. No, ni u tom se dijelu Kuku nema šta oduzeti niti spočitati, jer je on tipičan primjer versatilnog stiliste koji je ustvari imao dvije paralelne uzlazne linije u karijeri i uspio ih je nekako uporedo pratiti do samog (preranog) kraja.
Treba pročitati intervju sa pokojnim Kukom, u vrijeme kada je IDW premijerno štampao četvrtu Parkerovu knjigu – pa da se zaključi kako je glavna intencija ovog velemajstora bila jasno i silno predstaviti lik Parkera i koncentrisati radnju na njega, tj.ono što ni filmski klasici poput „Point blank“ i „Payback“ nisu u dovoljnoj mjeri uspjeli, i tu naći odgovor na pitanje motiva za ovakvu vrstu adaptacije krimi-priče. Kreacija lika kojeg je Kuk vidio u Vestlejkovim rečenicama, a to je jasno – Li Marvin iz prvopomenutog filma, a ne Džek Palans kako ga je vidio Vestlejk, takođe objašnjava motivaciju autora za stvaranje ovog stripa. Dakle, u filmovima je ostalo neispunjeno puno prostora koji pripada glavnom liku i koji nije dostojno predstavljen tim adaptacijama. Jednostavnije, Kuk je shvatio da je Parker toliko zajeban lik, da je zbir zajebanosti svih zajebanih likova oko njega smiješan naspram njegove zajebanosti. To je htio i u svakom je kadru u stripu to vrlo uspješno podcrtao na jedan baš zajebantski način. Crtanje ženskih likova posebna je priča vezana za Kukov masivni opus, jer se teško mogu sjetiti da neki drugi umjetnik na taj način prikazuje cure (jer još uvijek nisam siguran ko je stariji: on ili Bruce Timm). Okice, frizurice, elegancija sve do čizama i potpetica. Isti je slučaj i u Parkeru, gdje od prvog sporednog ženskog lika (Lin) do svih sledećih usputnih ljepotica Kuk na jedan specifičan način, u vrlo romantičnom i gotivnom stilu predstavlja ljepši pol kao ekstremnu suprotnost frajerizmu muških likova. Kome nije dovoljan primjer u ovom stripu, neka pronađe kako je Darvin crtao Talulu Blek, i biće mu sve jasno.
Fundamenti američkog noir krimića u djelima Hameta i Čendlera donekle su objašnjeni u tekstu o Alacku Sinner, gdje imamo priliku uživati u avanturama jednog potpuno drugačijeg lika u, gledano naspram stripova o Parkeru, vrlo romantičnom ambijentu. Iako postoji ogromna razlika u karakteru protagonista, tematika je vrlo slična i dijeli osnovu tog žanra. Može se komotno reći i to da je Parker ustvari vjerodostojniji predstavnik noir krimića, jer je pre-brutalan, nasilan, vulgaran, munjevit i konkretan. Istina je i to da Parker šeta na granici pretjeranog coola, ali kompletna postavka ovog stripa ne dozvoljava značajne usporedbe sa drugim, sličnim štivima upravo zbog te brutalnosti, pa kao takav suhi preslik i jeste sinonim izvorne kriminalističke novele. Mada se adaptacija kao forma izraza ne može šlihtati u kategoriju originalnosti, Parker kao projekat sigurno jeste vrhunsko djelo u svijetu stripa, kojem ipak pripada.
No remorse: Walk away with a bang!
