Nekad se jednostavno moramo vratiti na sami početak da bismo uspješno dešifrovali ono što nas muči. Ideja je konstanta, ali iako je vrijeme iste naravi, prosta je potreba otkotrljati se unazad, u prošlost, prolepršati tamo jer nas ništa ne košta, dok tinja ta vatra u stomaku i formira misao da važni odgovori leže upravo gdje je sve počelo. Izlišno je postavljati pitanja o Micheluzzijevim motivima – onim koji su ga potjerali da se uhvati pera, olovke i kista, njih već znamo ovlaš. Kroz potragu za suštinom ideje koju je slijedio ovaj veliki majstor ostavljamo mogućnost da ćemo prepoznati i neke nove osobine u svom karakteru, a potajno znamo da će te osobine prerasti u vrline koje nam nedostaju i kojih se nikada više nećemo odreći ni po koju cijenu. Kada jednom uspijemo ljubav prema stripu popločati poštovanjem prema stvaraocima istog, tek tada možemo reći da smo zaokružili taj dio života i možemo krenuti u daljnja istraživanja.
Dakle, već smo saznali da se Attilio rodio u Umagu u vrijeme kada Istra teritorijalno pripada Italiji, te da je sa porodicom odselio u Napulj nakon završetka WWII i pripajanja tog područja SR Hrvatskoj, odnosno SFRJ. 1961.godine on dovršava studije arhitekture, pa za poslom odlazi u Afriku. Nakon Senegala, Obale Slonovače i Maroka, Attilio seli u Libiju, gdje će se zadržati do puča koji dovodi Moamera Al-Gadafija na vlast, pa se ponovo vraća u Italiju 1969.godine. Tih devet godina koje provodi na sjeveru Afrike biće ključni period u njegovom životu, a koje će se u sličicama avantura njegovih junaka protezati u čitavom Micheluzzijevom opusu kao očit uzdah. 1972.godine počinje raditi stripove (u 42.godini života!), te postepeno ulazi u taj svijet preko Corriere del Ragazzi, omladinskog/dječijeg magazina. Prvi strip serijal koji potpisuje je nazvan Johnny (Hansen) Focus, a prvi junak našeg Attilia bavio se fotografijom i naravno, bio svjetska lutalica i avanturista. Serijal je poživio devet godina i završen je 1982.godine sa 23.epizodom (Dio epizoda ovog serijala imamo priliku čitati prastaroj reviji LASER). 1977.godine, nakon što planira kreaciju novog serijala kojeg će štampati talijanska revija Il giornalino, Attilio prihvata savjete starijih kolega i umjesto junaka koji se trebao zvati Rupert de Karlowitz, da bi izbjegao svaku sličnost sa već tada planetarno popularnim Cortom Maltese, on stvara Petru. Na izazov koji se ogledao u dotjerivanju forme serijala, on svjesno dodaje još veći izazov: ženskog glavnog junaka, dovoljno elegantnog, profinjenog i spretnog da prkosi velikim predrasudama u pogledu emancipacije žena kroz strip. Micheluzzi kao model koristi lik čuvene američke glumice u nijemim filmovima, Mary Louise Brooks, a koju je na jedan potpuno drugačiji način adaptirao i Crepax u avanturama svoje Valentine. U pogledu tehničkih detalja, Micheluzzi zna da mora dotjerati svoje linije do savršenstva, pa žrtvuje raskošnije pozadine koje radi u Focusu zarad naglašavanja pozeraja i Petre i svih svojih sledećih glavnih likova, a što će u kombinaciji sa već objašnjenom popartističkom onomatopejom – izgledati prelijepo.
Petra Cherie traje 24 epizode, od kojih prvih 20 štampa pomenuta revija Il Giornalino, a posljednje četiri će izdati magazin Alter alter. Nesumnjivo da će junaci Attilijevi hodati njegovim stopama i doživjeti avanture koje je on osjetio udišući suhi pustinjski zrak u devetogodišnjem turnusu, ali ostaje pitanje kako je uspio iskombinovati stvarne događaje sa tog područja, dodati maštu i razraditi priče. Petra de Karlowitz kćerka je prebogatog biznismena, poljskog Židova Jana de Karlowitz i majke Eliane iz Pariza. „Cherie“, kako joj nadimak daje sam autor, ima vjernog pratioca ili surogat-oca, kako sama kaže, Kineza Nung Wu Te-Chena, a u njenim pustolovinama u Sluisu (u neutralnoj Nizozemskoj) čuva je i argentinska doga Shapiro. Radnja u stripu se odvija poslednje dvije godine Velikog rata, 1917/1918, gdje u početnim epizodama Petra Cherie vrlo suptilno i potajno, krijući svoj identitet, staje na stranu Francuske i njenih saveznika u sukobu protiv Njemačke. Između mnoštva elegantnih pedanterija koje je odlikuju, Petra je i vrstan vozač te zaljubljenik u automobile, ali i pilot – malog aviona „Sopwith Camel“ koji će koristiti u diverzantskim misijama da bi pomogla Saveznicima. Kompletna radnja u stripovima je koncentrisana na Petrine poduhvate, a naspram dešavanja u ratnim područjima (ali i iza kulisa istih) akcenat je stavljen na detaljnu razradu njenog lika, pa će silom prilika Petra morati napustiti svoje imanje u Nizozemskoj i dati se na put u Italiju, Crnu Goru, preko Bosfora sve u novu, crvenu Rusiju.
U svom prvom značajnijem serijalu (izuzimajući Johnnyja Focusa), Micheluzzi se služi mnoštvom tehnika i u narativnom i grafičkom dijelu posla, a koje će sve redom predstavljati njegov pečat u narednim djelima. Metanaracija, koju smo objasnili u recenziji za Air mail, glavni je alat u kreiranju trilera i separaciji od ustaljenih stripovskih šablona. Nebrojeno puta se mijenja narator Petrinih avantura, a autor nerijetko direktno komunicira sa glavnom junakinjom putem upozorenja, naglašavanja i davanja putokaza. „Obično“ pripovjedanje takođe je Micheluzzijev trejdmark, specifično obraćanje pažnje na detalje, koje zbog insistiranja na tehničkoj preciznosti (ah, ta profesionalna deformacija) može biti donekle i naporno, pa i iritantno. Dijalozi među protagonistima ciljani su ali nepredvidljivi zbog samih okolnosti u kojima se odvijaju, te prožeti prefinjenošću dotad neviđenom na stripskoj sceni, ali i pored navedenih detalja, dinamika odvijanja radnje uopšte ne trpi zastoje. Micheluzzi eksperimentiše dvojako, kako rekoh, a u grafičkom smislu otvara nove horizonte u kreaciji čvrstih kontura, manipulacijama perspektivom, tako da njegova pedantnost i tu dolazi do izražaja. Osim pomenutih, Micheluzzi koristi i već pojašnjeni „pop-art“ i specifičnu onomatopeju u vinjetama, a koje takođe na specifičan način nadograđuju atmosferičnost momenta/kadra. Iako se nakon nekoliko epizoda stiče utisak da pripada grupi crtača koji se oslanjaju na tanku liniju, vrlo brzo ćemo se uvjeriti u suprotno i u raskoš njegovog talenta. Preciznost i preglednost koju proizvodi ta njegova tanka linija ubrzo prerasta u grandioznu ukupnost kadra, pa se može reći da je Attilio bio jedan od rijetkih koji su uspjeli stvarati baš tim smjerom. Za usporedbu bi možda najbolje mogao poslužiti primjer upravo njegovog prvog značajnijeg serijala, pomenutog fotografa Focusa (revije Laser 1-16), gdje se u odnosu na Petru vidi drastičan pomak u popunjavanju pozadina u kadrovima, te kompletne komande kadra – kada Micheluzzi smjelije i potpunije dovršava scenu bogatim potezima da bi popunio konture – a to će doktorirati, kako Đukanović naglašava, u Bab-el-Mandebu, koji je dio zbirke „Air mail“.
Dakle, nije teško objasniti kako se i zašto Micheluzzi dao u kreiranje baš ovakvog stripa, odnosno ovakve junakinje. Sanjar koji uzdiše za godinama lutanja i slobode, rođen u posljednjem gracioznom svijetu, izgubljenoj epohi, porodio je ženu koja će sretno i nespretno zakoračiti u tamu zakulisnog, špijunskog življenja širom zaraćenog područja. Sasvim je logično i to da Petra nakon svake slijedeće avanture karakterno slabi, lomi se pod silinom krvoprolića i besmisla koji proizvode ratovi – jer joj time udiše ljudskost, pa koliko god bila nemoguća i nestvarna na početku priče, Petra oživljava nakon svakog srcoloma kojem svjedoči u bijegu od nepravde. Vrhunac u zaokruživanju njenih karakternih osobina je svakako posljednja priča Aurora, Aurora i zadnja scena u kojoj je vidimo. Iako smo se spremni zakleti da će Petra preživjeti i brutalnost Crvenih, ostaje strah da joj je tu kraj i da će tu zadnji put položiti svoja oružja.
Na kraju, osim najiskrenijih preporuka za ovaj strip, stoji i teza sa početka teksta, da je vraćanje na „fabričke postavke“ vrlo isplativ eksperiment u toku istraživanja, jer osim kompletiranja slike o opusu jednog umjetnika, nalazimo i detalje u kojima se ogledaju suštinski motivi. Sigurno je da se precizno ne može odrediti tačka u kojoj je strip kao medij prerastao svoj okvir i probio se u nešto neslućeno, tj.odgalopirao u umjetnost, ali na primjerima kakav je Micheluzzi jasno se može osjetiti želja umjetnika da kombinacijom inventivnih tehnika i nekonvencionalnih idejnih rješenja pruži mogućnost čitaocima za prepoznavanje namjere. A da pritom ništa nije skriveno i/ili pretenciozno, već naprotiv: uprošteno. Može se slobodno reći i to da je Petra Cherie vrlo zabavno štivo koje nema teret višeznačja, ali treba poslužiti kao početna pozicija u istragama o Micheluzzijevom opusu, i sa tehničke i sa emotivne strane. Ne smijemo zaboraviti na dug naših izdavača kada se spomene ime ovog velikog, pedantnog hroničara izgubljenog vremena, a koji se ogleda u dosad neobjavljenim avanturama njegovih kapetana Eriksena (Capitan Erik), Rossa Stentona, Roya Manna i naravno, Molly Manderling.
