Serijal „Priče iz baze Drugdje“ je toliko osjetljiva materija i zahtijeva potpunu koncentraciju pri čitanju i razumijevanju štiva, da se komotno može zaključiti kako su smjernice koje je Castelli ostavio ekipi konvoj šlepera pun dokumenata (čitaj: neka vrsta kletve) i praktično nemoguće gradivo za kontrolisati, a na koncu smo luđaci svi mi koji se pokušamo osvrnuti na neke od epizoda ovog serijala. Naime, već duže vrijeme – a to će značiti nakon prve epizode objavljene u Zlatnoj seriji Veselog Četvrtka, mota mi se po glavi misao u kojoj pokušavam zamisliti kako se ustvari odvio taj događaj, samog predavanja „štafete“ ekipi određenoj unutar tima MM koja će preuzeti materijale i odgovornosti za daljnji rad na ovom serijalu. Prvo sam razmišljao u pravcu kako je Castelli bio umoran ili ljut, pa je ovaj vrući krompir prebacio nekome koga sigurno nije volio, a onda mi je došla ideja da starohan Alfredo i nije mislio zlo kome god je predao dužnosti: univerzume koje je postepeno otvarao unutar matičnog serijala o DSSM-u, Castelli sigurno nije imao namjeru zatvarati ili sužavati. Drugim riječima, kao i u stvarnosti, kosmos se širi, univerzumi ovog serijala se šire, sve se širi, vezeni peškiri. Al' malo sutra.
Očito je da i u ovom serijalu postoji ta tanka linija između kvalitetne i katastrofalne epizode i nisam se mogao oteti utisku da je nakon VČZS#35 „Čovjek koji je pisao priče“ kvalitet ispričanog drastično pao u odnosu na prve tri epizode serijala. Pokušao sam ih ponovo iščitati u nadi da ću naći neku nit koja će me ponijeti da pozitivno razmišljam i da opravdam ovaj pad nekom logikom, ali bezuspješno. Kao što je izgledalo na početku, ničim izazvan – stvoren je vrlo zanimljiv svijet oko baze „Drugdje“, a evo već na petom broju smo dobili ničim izazvan strašan pad kvaliteta. Jasno je da se Bonellijeva bolest prenijela i u ovaj svijet i da, bez obzira koliko zanimljivo sve što pročitamo zvučalo i izgledalo, ovo liči na sviranje onoj stvari. A uzaludne su i bile poveznice sa trećom epizodom serijala, jer je ovaj broj zaista nastavak na radnju iz Mycraft Halla, ali nakon dugih četrnaest godina.
U ovu nas epizodu uvodi prolog o putovanju broda znakovitog kapetana Jacksona Archer, koji prevozi putnika od velike važnosti za nacionalnu sigurnost – a koji nosi fišek na glavi. Naravno da je riječ o Čovjeku-Slonu (John Merrick), za kojeg se ispostavlja da posjeduje nadnaravne moći i ima zadatak da pomogne Sherlocku Holmes, koji je nakon kontakta sa Crnom ložom skrenuo s puta, pa kako odbija saradnju sa vlastima, on čami u hologramskoj projekciji Baker Streeta. Po dolasku u bazu Drugdje, šef Gordon Cole i kapetan Kyle Anderson će dr.Watsona upoznati sa događajima koji su njegovog Holmesa doveli u trenutno stanje, a vezanim za istragu o Emmi Tremond iz Mycroft Halla, koja je nakon 14 godina katatonije (boravka u Crnoj loži) progovorila i zatražila pomoć baš Holmesa i Andersona. U ovom bućkurišu od epizode, gdje je glavna crta vanvremenska lokalizacija nexusa univerzuma koju su osmislili Mark Frost i David Lynch, pokušavamo da odgonetnemo dešavanja unutar te lokacije, pa je izvučeno svo teškokalibarsko oružje da bi se uokvirila smislena storija i zabavili hardcore fanovi – i nije se uspjelo ama baš ništa.
Najveće zamjerke ovom broju nalazim u ritmu odvijanja priče. Kao i obično, PiBD kao spin-off Martija Misterije, serijala koji je paralelne naracije i ukrštanje istih doktorirao i promovisao u svijetu stripa, pokušava šablonski otvoriti nekoliko vremenskih linija u priči, te potrošiti stotine stranica na objašnjenja i razradu, da bi u posljednjoj trećini zakomplicirao radnju, te je na kraju odmotao i zaključio nekim smislom. Za jedan spin-off koji do ovog trenutka vrlo detaljno prati navedeni konstrukt, za očekivati je da sve pomenuto poreda u određenoj dinamici, ritmu koji će takođe biti analogna pratilja. Sve jeste odrađeno ponovo u ovoj epizodi, ali užasno sporim i teškim tempom: radnja se koluta kao žbun u preriji u kojoj nema ni povjetarca. Trošimo dragocjene minute života u bespredmetna naprđivanja uvaženog gospodina Holmesa sa svojim (trećim) bratom Sherrinfordom, kroz dijaloge koji uopšte ne naglašavaju dedukcijske sposobnosti gospodina u pepito-sakou, nego gnjave i vode u bezizlaz. Drugo, autori određenim usiljenim momentima pokušavaju ubrzati ritam, ali su nam već doveli ruke u položaj da gasimo svjetlo, pa ni situacija sa fetišom dr.Williamsa ili pojavljivanje pukovnika Morana ne spašavaju prosuto mlijeko. Treće, crtež u ovom broju jednostavno nije odgovarajući. Bez obzira kako zanimljivo izgledale vinjete izrađene od strane Spade ili Colombija (ovisno o kojoj vremenskoj liniji govorimo), ovo je moralo biti bolje urađeno. Valjda će ekipa opravdati svoj pokušaj egzibicionizmom, ali čisto sumnjam da će se ovaj uradak svidjeti i najokorjelijim fanovima serijala. Četvrto, a po meni i glavno je sledeće: ako su autori probali da iskontroliraju radnju u ovom stripu – eto recimo da jesu (a znamo da je to daleko od istine), kako su tako očitim ostavili neriješeno pitanje Da li je dr.Williamsa privlačila „prava, bolesna“ Emma ili njeno dematerijalizirano biće zarobljeno u Crnoj loži? Kako je moguće da su napravili tako silan propust, a zaokružili ovaj broj? Osim toga, zar je moguće da smo poentu ovog broja koncentrisali na vraćanje djelića sjećanja Sherlocka Holmes i da smo kao rješenje dobili ponovno pojavljivanje tog tamnog entiteta Hudsona koji iz zabave maltretira ovozemljane i otima ih iz neobjašnjivog ćejfa – tj.ne hrani se strahom i terorom, nego je zaposjeo jadnog Sherrinforda i napravio urnebes u tom seocetu da bi se osvetio Sherlocku? Pa ovome bi se i pokojni Frank Silva, Bob iz Twin Peaksa nasmijao od srca!
Kada se sve sabere i oduzme, ljudima sa slabim srcem i onima koji gaje simpatije prema serijalu o bazi „Drugdje“ nemam petlju preporučiti čitanje ovog broja, jer je definitivno najlošiji od svih pet koje čitamo u Zlatnoj seriji VEC. Glavna stvar koja je nosila i treba da nosi ovaj serijal jeste razumijevanje i osjećanje zabave; uživanje ili bilo kakva reakcija na pročitano, ali u ovom slučaju postoji opasan rizik od izazivanja apatije. Ne postoji apsolutno nijedan aspekt ili mjerilo ovog stripa koje zaslužuje pozitivnu ocjenu (osim prosječne naslovnice, koja opet uzaludno obećava zabavu) i ovo je u suštini veliki promašaj, najprije jer su se tako legendarni i kolosalni fiktivni likovi i svjetovi našli kao kefir u kiseloj salati. Na koncu, čini mi se – a to je opet moje skromno mišljenje, da je Bonellijeva bolest opšte prihvaćena činjenica i na nju se niko ne obazire i ne pokušava je tretirati, nego je jednostavno očekuju i na neki njima perverzan način uživaju u njoj.
