Kraj puta

Tex Willer

PSDZ SA 38a | 96 str.

Saga obitelji MacDonald bliži se svom kraju. Nakon što smo uz njih svjedočili stvaranju povijesti Sjedinjenih Američkih Država, lagano dolazi vrijeme da se pozdravimo s njima. Ipak, pozdravit ćemo i cijelu jednu povijesnu epohu i svjedočiti tužnom kraju jedne civilizacije.

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 90%

Priča 10

Scenarij 9

Crtež 8

Naslovnica 9

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 87%

P*8

S*9

C*8

N*8

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Beli pakao - Kraj puta
    PSDZ PI 37
  • Kraj puta - Intervju
    PSDZ SA 38

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Fine della pista, La
    PSDZ SR 75

ZANIMLJIVOSTI

  • Epizoda originalno izlazi u prosincu 1980., a Strip-agent je objavljuje u studenom 2018. godine.
  • Nakon 75 brojeva, ovaj je sjajan serijal dočekao svoj završetak u velikom stilu.
  • Spominje se uporaba Peyote kaktusa. Ljubiteljima videoigara bit će poznat iz igrice GTA 5 gdje ga mogu koristiti za transformaciju svojeg lika u životinju.
  • U recenziji je spomenuto pismo poglavice Seattlea bijelom čovjeku. Ovo, jedno od najljepših pisama ikad napisanih, možete pročitati na ovom linku. Također, možete se informirati i o kontroverzama koje ga okružuju.
  • Gino D'Antonio kreirao je još jednu kratku priču pod naslovom „Intervju“ koja se odvija dvije godine nakon završetka Priča s Divljeg zapada i govori o bitci kod Little Bighorna.
  • Strip-agentovo izdanje, zapravo, ima pogrešno preveden naziv. U talijanskom originalu, ime ove edicije glasi: „Storia del West“, što bi u doslovnom prijevodu na hrvatskom glasilo: „Povijest Zapada“. Ipak, ljepše mi zvuči naslov koji je SA odabrao.

Kao što znate, epopeja Divljeg zapada koja se protezala kroz 75 brojeva ove predivne edicije, došla je do samog kraja. Dame i gospodo, pred vama se nalazi recenzija posljednjeg broja koji u melankoličnom i nostalgičnom stilu zatvara i zaokružuje sve ono što je D'Antonio odlučio ispripovijedati. Poznato je da je Sergio Bonelli bio voljan omogućiti nastavljanje edicije, ali D'Antonio nije htio da se Priče s Divljeg zapada pretvore u povijest Sjedinjenih Američkih Država. Smatram da je to bila istinski pametna odluka i ova, posljednja epizoda, stvarno je ostavila knedlu u grlu nakon čitanja.

Moram reći da stvarno volim povijest (zato sam, između ostalog, recenzirao i tri epizode Chica u šetnji kroz vrijeme). No, kada bi mi netko ponudio da uđem u vremeplov i otputujem u bilo koje povijesno razdoblje, moj odgovor bi bio jednostavan: "Vodite me na Divlji zapad". Kauboji, Indijanci, šerifi, pucnjave, potjere, dvoboji, salooni... Svaka od tih riječi asocira me na nekakvo, uvjetno rečeno, romantičnije i jednostavnije vrijeme. Čini mi se da je i D'Antonio dijelio osjećaje sa mnom kada je krenuo u kreiranje Priča sa Divljeg zapada.

Divlje prerije, užareni kanjoni, brze rijeke, beskrajne ravnice. Da, sve je to krasilo nepokoreni Divlji zapad u njegovim početcima. Takav je krajolik, zaista, pružao nevjerojatnu priliku za kreiranje vrhunskih priča.

Ipak, kako bi priče mogle imati neki kontinuitet, odlučio je razvijati priču o povijesti Divljeg zapada paralelno sa pričom o doseljeničkoj obitelji MacDonald. Sve je krenulo 1804. godine s ekspedicijom Lewisa i Clarka koji su krenuli iz Misourija prema Louisiani i natrag. Kao što je navedeno u stripu: "ta je ekspedicija otvorila vrata pristupa ogromnom teritoriju koji se prostire s druge strane Apalačkog gorja. To je bio teritorij s mnogo lica i malo stanovnika, drukčijih od europskih doseljenika po izgledu i običajima: riječ je o crvenokošcima. Njihov oskudan broj i odbijanje da se ujedine kako bi se suprotstavili napredovanju pionira, koji su počeli preplavljivati Zapad u potrazi za novim životom, odredili su im ulogu žrtava. No, gledano okom povjesničara na povijesno razdoblje od gotovo jednog stoljeća, mora se doći do jednog zaključka. Riječ je o okršaju između dvije civilizacije razdvojene tisućljećima povijesti i otkrića. Crvenokošci su bili zaostali u kamenom dobu, dok su bljedoliki već bili na pragu industrijske revolucije. Izgradnja mosta između te dvije strane bila je neizvediva i crvenokošci su neizbježno postali gubitnička strana." U ovih desetak rečenica zapravo je sadržana cjelokupna bit cijelog serijala. D'Antonio nam je kroz protagoniste strip serijala ispripovjedao povijest Divljeg zapada, od početka do kraja. Ipak, kao što simbolični naslov i govori, stigli smo na kraj puta.

Nije to samo kraj serijala, nije to kraj puta obitelji MacDonald, to je kraj jedne povijesne ere i, nažalost, kraj jedne veličanstvene civilizacije. Da, došao je kraj civilizacije američkih Indijanaca. Moram reći kako su me oni oduvijek fascinirali. Živjeli su u potpunom skladu s prirodom, prije dolaska bijelog čovjeka. Želite li znati više o toj temi, samo pročitajte legendarno pismo poglavice Seattlea bijelom čovjeku. Ja ću se dotaknuti samo jednog segmenta indijanskog suživota sa prirodom - bizona.

Za Indijance, bizon nije bio samo izvor hrane. Bio im je izvor života, naime, iskorištavali su 100% svakog ubijenog bizona. Koristili su dlaku za kapute i pokrivače, meso za prehranu, salo za paljenje vatre, kosti za gradnju šatora, ukrasa i oružja, čak su koristili i njihov izmet za pušenje. Uistinu, nisu dopuštali da propadne nijedan dio bizona. No, kada su doseljenici stigli, počelo je nemilosrdno istrebljivanje bizona. Ubijali su ih iz čiste zabave i ostavljali njihova trupla da trunu po savanama. Ovdje mogu povući i paralelu sa Zagorovom legendarnom epizodom kod nas poznatom kao "Zimska Zmija". Svi znate što se tamo događalo. Strip „Kraj puta“ nam, pak, daje uvid u ono što se dogodilo nakon nestanka bizona...

"Ja sam mrtav čovjek, više nemam imena, više nisam ratnik, nisam lovac. Onog dana kad su nestali bizoni i ja sam umro... Govorim i hodam, ali moje srce mrtvo je od tog dana! Nijedan crveni čovjek nije ostao živ! Rezervati su puni mrtvaca koji hodaju... Mrtve su i sve nade našeg naroda!" Ove rečenice zaista tjeraju suze na oči, posebno ako ih stavimo u povijesni kontekst i predočimo si jedan narod koji umire i nestaje. Očajnim Indijancima zaista nije preostalo ništa, nego da čekaju svoj neizbježan kraj. U pomanjkanju nade, okrenuli su se praznovjerju o kojem neću pisati jer ne mogu pretočiti u riječi tragičnost događaja kojima je strip prožet.

Također, i sam lik protagonista ove, posljednje priče serijala uvelike se razlikuje od samog početka serijala. Pat MacDonald je izgubio svaku nadu u bolju budućnost i vidi kako je njegovo vrijeme prošlo. Jedini smisao vidi u svojim sinovima koji su mu ostali jedina svijetla točka života. Jednostavno više ne prepoznaje onaj Divlji zapad čijim je dijelom bio u mladosti. Ostario je fizički, ali i mentalno. Čini mi se da je i on stigao na kraj svojeg puta, što je vrlo tužno, uzmemo li u obzir da smo na samom početku serijala pratili baš njegove avanture. Više nema želju da nešto učini, samo želi vratiti sve svoje sinove kući. Ipak, prisiljen je svjedočiti i posljednjim bitkama indijanskih ratova. No, to nisu one prave bitke. Indijanci uviđaju da nema nade i unaprijed su osuđeni na poraz, što se najbolje očituje u jednom od brojnih dirljivih dijaloga:

Indijanac: "Poubijat će nas, naš narod... kao što su već učinili s Bikom Koji Sjedi, smirit će se tek kad svaki Crvenokožac bude mrtav."
Pat: "Više neće biti ubijanja. Nema razloga, ratovi su završili! Više neće biti ubijanja ako se vratite u rezervat. Uostalom, nema drugog puta..."
Indijanac: "Ovdje ne možemo niti plesati kao što nas je Wovoka naučio... Crni Kojot neće se vratiti u rezervat!"
Pat: "Hrabar si ratnik... Onda uzmi pušku koju si htio! Uzmi je i idi se boriti! Onda će biti još smrti za tebe i tvoj narod... PRESTANI SANJATI. Nikad se nije ostvarilo nešto od onoga što blebeću proroci! Nanijeta je velika nepravda vašem narodu, ali, nikakva magija to neće ispraviti... više ništa neće biti kao prije! NIŠTA!"
"Vi sami morate potražiti pomoć...morate ostati živi, kao ljudi i kao narod, kao bi pronašli novi put kojim ćete krenuti."
Indijanac: "Svi putovi ispred nas su zatvoreni..."

Da, uistinu, za Indijance više nije bilo puta. Sve je bilo izgubljeno. Ipak, ni bijeli ljudi nisu bili u puno boljoj situaciji i njihovi postupci su često bili apsurdni. Pobogu, tijekom jednog od brojnih pokolja nad Indijancima, slučajno su se počeli ubijati međusobno. Dakle, odavde možemo izvući pouku da često, želeći naštetiti drugima, možemo naštetiti i sami sebi. Nažalost, ljudi su očigledno budale koje nisu ništa naučile iz svojih grešaka te ih uporno ponavljaju. Govoreći o svojevrsnom kraju Divljeg zapada, neizbježno je spominjanje teme takozvanog napretka i razvijanja civilizacije. Svatko će se složiti da napredak nije uvijek dobra stvar te da se često, napredovanjem jedne civilizacije, nanosi šteta drugoj. Civilizacija je, nesporno napredovala, barem u tehnološkom smislu, ali taj je napredak često apsurdan. Ponekad, napredovanjem jednog segmenta, drugi segment biva uništen.

Primjerice, izgradnjom ceste, definitivno napredujemo u vidu povezanosti, lakšeg i bržeg putovanja te jeftinije trgovine. No, s druge strane, pridonosimo zagađenju i remetimo živote bezbroj životinja. Indijanci su, unatoč svojoj blago zaostaloj civilizaciji, definitivno održavali dobar suživot s prirodom i balans između napretka i očuvanja prirodne ravnoteže. Najbolji primjer toga je što su nakon nekog vremena prihvatili vatreno oružje, ali svejedno nisu krenuli istrebljivati životinje. To su, nažalost, učinili bijelci koji, očigledno, nisu sposobni održavati suživot s prirodom.

Također, govoreći o „napretku“, moram spomenuti i jedan segment ljudske povijesti koji nije nužno vezan samo uz Divlji zapad. Svatko će se složiti da se ratovanje uvelike razlikuje u današnjem vremenu, u usporedbi s ratovanjem u prošlosti. Nekada su ratnici bili pravi, snažni muškarci koji su se hrabro borili prsa o prsa. Danas, pak, nije potrebno biti jak. Današnji se ratovi vode pritiskom prsta na dugme. Nasreću, atomsko naoružanje nije bilo izumljeno u vrijeme Divljeg zapada. Da jeste, siguran sam da bi ga američka vojska iskoristila protiv Indijanaca.


Mladi Pat MacDonald iz PSDZ SA 3a: „Alamo“ i ostarjeli Pat MacDonald iz PSDZ SA 38a: „Kraj puta“

Posljednja epizoda ovog serijala zaista je ispunjena tugom, sjetom i nostalgijom. Završne scene uistinu tjeraju suze na oči. U obiteljski dom Pata MacDonalda vratili su se svi njegovi sinovi, nakon mnogih godina ispunjenih neopisivim avanturama kroz koje su oblikovali američku povijest, napokon je došlo vrijeme da se smire i uživaju u onome što su stvorili. U prvim epizodama serijala pratili smo dinamične avanture mladog Pata MacDonalda i njegovog škotskog prijatelja Maca. Na samom kraju posljednje, gledamo ih kako polagano jašu i promatraju krajolik zemlje u koju su stigli prije mnogo godina i uviđaju kako se mnogo toga promijenilo. Ipak, sve završava u optimističnom tonu.


Sada je red i da dam ocjene i zaključni dojam vezan uz „Kraj puta“. Priči moram dati desetku jer je stvarno dobro osmišljena i na malom broju stranica donosi nam brojne uzbudljive događaje. Također, moram nadodati kako zaista uspješno dočarava završetak jednog važnog razdoblja u povijesti te, uz to, još i lijepo zaokružuje sagu obitelji MacDonald. Scenarij je, isto tako, jako dobar. Ima puno upečatljivih i emotivnih dijaloga, ali ostaje mi dojam da se moglo ubaciti još koju akcijsku scenu. Iz tog razloga, ne mogu dati maksimalnu desetku, ali ni devetka nije loša. Crtež D'Antonia i Polesea je solidan. Moram reći kako mi se D'Antoniov crtež više dopada, a Polese malo kvari sveukupni dojam pretjeranom uporabom crnine. D'Antonio kao da ima laganiji i manje karikaturalan crtež. Također, jako mi se sviđaju povremeni krupni kadrovi i vinjete bez obruba. Naslovnica mi se jako sviđa. Baš volim kada se u jednu naslovnicu uspješno ukomponira više prizora. Ipak, jedina mala zamjerka je što na njoj nema niti jednog od protagonista ovog serijala, iako bi svatko očekivao da će se upravo oni nalaziti na naslovnici zadnjeg broja.

Evo, što da kažem na samom kraju? Dobra, emotivna epizoda koja na dostojan način zatvara odličan serijal. Preporučio bih je svim ljubiteljima povijesti i vesterna. Također, smatram da je jako dobro što je situacija u kojoj su se našli Indijanci prikazana realistično. Siguran sam da bi, u slučaju da je ovaj strip izašao iz neke američke izdavačke kuće, situacija bila prikazana iz kuta Amerikanaca koji pokušavaju „civilizirati“ nekakve divljake koji žive u šatorima. Ovdje imamo lijepi uvid u tragičnu sudbinu indijanskog naroda kroz njihov kut gledanja.

Kao što rekoh na početku, saga obitelji MacDonald došla je do kraja. Jedno doba povijesti došlo je do kraja. Ukoliko vi, dragi čitatelji, želite jedan novi početak s čitanjem nove edicije koju još niste pročitali, odaberite Priče s Divljeg zapada. Nećete pogriješiti.

Naprijed

PSDZ SA 21a Plaćeni ubojice

N/A

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • goghy

    Ukupna ocjena 89%

    9, 9, 9, 8

    03.06.2022
    16:32:00 sati
    goghy
    uredi
  • Ukupna ocjena 100%

    10, 10, 10, 10

    04.06.2022
    12:26:00 sati
    žalosna_sova
    uredi
  • Koresh

    Ukupna ocjena 73%

    7, 8, 7, 7

    Dostojan kraj jedne tek solidne serije!

    04.06.2022
    20:59:00 sati
    Koresh
    uredi

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

  • LMS 883.
    Vrijeme: 03.07.2022 22:04:00
    Prodavač: rudx
    Cijena: 20 kn
    Broj ponuda: 0
    Broj pogleda: 0
  • Dylan Dog - Extra 45
    Vrijeme: 03.07.2022 22:03:25
    Prodavač: biokovac
    Cijena: 10 kn
    Broj ponuda: 0
    Broj pogleda: 1
  • LMS 875.
    Vrijeme: 03.07.2022 22:03:21
    Prodavač: rudx
    Cijena: 20 kn
    Broj ponuda: 0
    Broj pogleda: 0
  • LMS 850.
    Vrijeme: 03.07.2022 22:02:45
    Prodavač: rudx
    Cijena: 20 kn
    Broj ponuda: 0
    Broj pogleda: 0
  • Dylan Dog - Extra 44
    Vrijeme: 03.07.2022 22:02:28
    Prodavač: biokovac
    Cijena: 10 kn
    Broj ponuda: 0
    Broj pogleda: 1

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum