Uvodno razmatranje
Odlazak u striparnu, iliti strip knjižaru, smatram malim ritualom, kao da tih pola sata uzmem kvalitetniju dozu zraka i nadomjestim prijekopotrebnu razinu kisika. Proučavanje stripova dostupnih za kupnju biva mantra kojoj rado pristupam. Veći broj izdanja financijski mi je nemoguće da si priuštim no lijepo je (ukoliko su izvan zaštitne folije) ista i prelistati, pa možda, tko zna, posuditi u knjižnici ili tako nešto. Najbolje je dakako kada osoblje striparne tolerira taj, nazovimo ga hobi, kopanja po stripovima, zagledanja unutar korica, čitanje predgovora, proučavanje crteža i sl. i ne šalje negativne prijekorne vibracije kojima jasno ukazuje da se to ne smije.
Naravno, potrebno je, kada se već njuška, nešto i kupiti. Ustaljena je praksa da se kopanjem često iskopa blago, strip koji nije nigdje posebno istaknut, zatrpan unutar hrpe, čeka da ga se otkopa i otkrije. Tako je bilo i sa Radosavom.
Radosav: jutarnja magla
Radoslav je strip prvijenac Borisa Stanića, autora modernog likovnog izričaja, gruba crteža, nesavršenog, s underground senzibilitetom. Priča je biografska, prati život autorova djeda kao mladića. Čitatelj je kroz radnju pretežito vođen naracijom autora, povremeno dialogom. Bazira se na sjećanjima autora o djedovim pričama, o životu koji je sada za mladež u najmanju ruku nevjerojatan, ali u to vrijeme stvar svakodnevice. Radosav je čovjek koji je očito, poput mnogih iz istog razdoblja vrlo rano morao ovladati umijećem snalaženja i sticanja radnih navika, kako bi mogao opstati u realitetu. Ubrzo svativši da je rad suština čovjekova postojanja, te nužan alat za sticanje potrebnih uslova za život. Kada je to shvatio, život je umio sagledati s jedne sasvim druge perspektive gdje je rad ustvari radost, stvaralaštvo i zajedništvo u jednom.
Strip ima moć da vam osvježi i vaša vlastita sjećanja, pa je tako i mene potaknuo da pročešljam draga sjećanja na djedove priče koje se u svojoj suštini, niti ne razlikuju mnogo od Radosavove priče.
Crtački, strip je izveden u autorovu stilu, ne priklanjajući se niti jednoj od, već dostupnih tradicija i likovnih izričaja. Crtež je načinjen grubim potezima crnom bojom kao osnovom, s akvarelnim kolorom te ručno upisanim dialozima. Na prvo gledanje crtež je moguće ocijeniti kao loš, budući da ne poštiva neke zakonitosti crtačke struke kao što su proporcije likova, perspektiva, osjenčenja i sl. Uzimajući u obzir likovnost dvadesetog stoljeća, kao i moderni strip, lako je vidljivo da strip poštiva sasvim druge zakonitosti, a to su autorski pristup realizaciji s unikatnim vizualnim izričajom, baziranom na ostavšini slikara ekspresionista, više nego ijednog strip autora. Scene u kojima je Radosav usred zimske noći, zaista su atmosferične, kao i uostalom većina scena s prirodom, dok su scene s dialozima i likovima nešto slabije kvalitete.
Naslovnica je lijepa, kao i sam dizajn Komikovog izdanja. U izdanju je uključen i pogovor Aleksandra Zografa.
Završno razmatranje
Dakle radi se o stripu koji će vjerojatno mnogima promaknuti, najviše zbog svoje nepretencioznosti, ali i činjenici da se radi o jednom izrazito nekonvencionalnom pristupu u izričaju čime je ipak osuđen na publiku koja voli takav pristup, a to je manji broj ljudi. Ovaj strip daje uvod u, čini se omanji serijal o djedu Radosavu, i kao takav je dobar u svojoj namjeni budući da je čitanjem kraj stripa došao nekako prerano s brojnim neodgovorenim pitanjima.
Strip preporučam ljubiteljima autorskog stripa, nekonvencionalnog crteža kao i realističnih biografskih tema.
