Zombiji, odnosno, bolje rečeno živi mrtvaci, nisu nedavna izmišljotina. Ima u kolektivnoj ljudskoj svijesti mnogo primjera. Od haićanskih zombija povezanih sa vudu magijom, preko strašnih ghoulova pa sve do europskih Frankensteinovih čudovišta. Pa i vampiri i/ili vukodlaci u narodnoj predaji su neka vrsta istih. Ljude je, od kad su stvorili kult smrti i razgraničili život i smrt, zanimalo što je nakon te granice i ima li povratka. Te priče su često u određenoj službi, da li upozorenje na opasnosti koje donosi razvoj znanosti, borba razuma i instinkta, kazna za određeno nedjelo ili jednostavno držanja djece u poslušnosti. U svakom slučaju, zombiji su svuda oko nas.
Moderni vid zombija je praktički stvorio Romero u svojem filmu Noć živih mrtvaca (1968) kao bezumna uskrsla trupla u potrazi za hranom u vidu ljudskog mesa. Krajem osamdesetih i devedesetih zaluđenost zombijima lagano otpada i oni se povlače u geekovsku nišu. I tako sve do novog milenija kada počinju stvarati autori odrasli na Romeru, a i on se vratio. Tada nastaje strip koji je brzo stekao iznimnu popularnost: Živi mrtvaci (Okružen mrtvima) Roberta Kirkmana. Kada je po stripu stvorena i iznimno popularna istoimena serija, zombiji su probili ustave i preplavili mainstream.
Često je unutar svog serijala Leo pobjegao od glavne priče serijala i radio paralelne priče, naizgled van kanona, koje bi bile parodije popularnih djela opće kulture. Najčešće filmova i serija. Neki od tih su: 300, Prometheus, Rambo (IV), Harry Potter, Expendables, itd. Sada je došla na redi i serija Živi mrtvaci.
Ova priča počinje u nedefiniranom vremenskom periodu nakon zombi apokalipse. Mrtvi su živi i traže živu hranu a živi traže hranu jer inače su mrtvi. U tom svijetu susrećemo jednog malog blesavog zombija tako nalik glavnom junaku jednog stripa. Zombi koji bi potpuno zaboravio ime da si ga nije zapisao na etiketu pulovera: Čisti Pamuk. Osim što ima ime on je i jedan od rijetkih svjesnih zombija. Trudi se iz petnih suhih žila pokušati okupiti susjede, animirati druge zombije, stvoriti društvo kakvo je nekad bilo. Hodati… hodati… jesti… hodati…hodati… jesti… Mora biti nešto više od toga! Ali ne uspijeva. Na kraju dana ostaje mu samo društvo njegovog cimera, zombi fetusa, koji je prespor i nedovoljno razvijen da bi pobjegao.
Prilikom jednog nesretnog susreta sa živima, da bi preživio i sakrio svoju mrtvost, prerušava se u superheroja: Mišomana!; i pomaže im pobjeći. Kako i oni smatraju da mora biti nešto više od hodanja i jedenja, pridružuje im se na putu prema utočištu, jedinom mjestu koje se i prije epidemije znalo oduprijeti hordi bezumnih individua – strip festivalu! Naravno, ekipa živih je inspirirana likovima iz serije Živi mrtvaci/Okružen mrtvima koju predvodi stanoviti Brick.
Na tom putu Leo koristi gegove kojima parodira likove i scene iz serije kao i neke postulate žanra: Promiskuitet Brickove supruge, čistoća lika sa samostrijelom, odvajanje na glavne i potrošne sporedne likove i stvaranje liste za odstrjel temeljem empatije publike prema liku, itd.
Dolaskom do utočišta saznaju da su svi strip zaljubljenici postali zombiji koji ti neće ništa osim ako prljavim rukama ne diraš stripove. Vodi ih Anubis, ogromni Batmanov cosplayer. Anubis je naizgled doveo grad u red i uredio ih kao društvo. Je li to ono što je naš junak tražio? Na tom mjestu saznaje također jednu strašnu istinu: lik u kojeg se nesvjesno obukao se zapravo zvao Rat-man i bio Batmanova parodija. Idiotska, ali hrabra individua. Drugo je proizlazilo iz prvoga.
Od tog trenutka priča sa parodije žanra kreće ka dobro poznatom terenu o junaštvu. Rat-man, pardon, Mišoman mora birati između nametnute dužnosti i prijateljstva, obitelji i mrtva srca. Mali zombi će morati oživiti ( :) ) junaka u sebi. Ah, dobra stara priča.
Konači megdan je neizbježan: Stvarni vođa protiv hinjenoga, junak protiv parodije, istina protiv laži! Da li naš junak može pobijediti? Ne. Ah, dobra stara priča.
Sama priča, osim što je i smiješna, nije klasična zombi priča. Glavni motor radnje koji bi se očekivao je onaj sukob arhetipova: instinkt protiv razuma. Ovdje to nije toliko izraženo. Možda jer je naslovni junak nerazuman. Ortolani je jedan od onih majstora koji je u stanju uvijek pričati sličnu priču, umotanu na jedan drugi način tako da uvijek izgleda svježa i, što je najvažnije, vjerodostojna. On nam ponavlja tu priču kako bismo napokon shvatili da svatko, koliko imbecilan bio, može biti junak ako to želi. I što je bitka bezizglednija i protivnik jači, što je položaj izgubljeniji a protivnika više, što su ulozi veći a oružje slabije, to je bolje biti više glup. Ili barem slabovidniji.
Svi možemo pronaći junaka u sebi. Osim ako si zombi, ne preporuča se da ga tražiš nožem. Grozna istina je uvijek bolja od lijepo upakirane laži jer će se kad-tad omot raspasti. Ideale se isplati slijediti pa makar bio mali debilni čovječuljak. Zapravo, posebno onda.
Dobro, sad kad smo prošli sve, kakav bi to zombi strip bio bez gadnih scena. E, na tom polju Leo malo kiksa. Da li je do moje otupljenosti ili njegov karikaturni stil to ne prikazuje dovoljno uvjerljivo, ne znam. Nije da nema napola pojedenih ljudi, iznutrica, očiju i vilica svake vrste ali više su smiješni nego gadljivi. Jedan istinski gadan lik je zombi fetus, Fetuard. Nerođeno dijete čiju su majku proždrli a njega ostavili jer se već preobrazio. On je glavi vodič Čistom Pamuku da uzdigne heroja u sebi. Posebno je privržen Rickovoj trudnoj supruzi koju želi pod svaku cijenu zaštiti, da kroz njegovo rođenje ispuni sebe. I njega Ortolani uspijeva prikazati simpatičnog ali osjećaj nelagode ostaje. Ne znam da li je to pozitivno.
Konačni zaključak je da, iako se ne radi o klasičnoj epizodi, vidljivo je koliko je Leo dobar pripovjedač. Poznaje medij i s ljubavlju pripovijeda epske priče o svojoj kreaturi. Kroz nju on pripovijeda o nama. Ono što možemo biti. Uz to je i smiješan.
Što se tiče humora, i ovdje je isti problem koji često ljudi znaju pripomenuti o njegovim stripovima. Neki gegovi uspijevaju samo ako je poznat original, ako znamo na što se referiraju. Prokletstvo parodija. Leo balansira parodiju sa nekim klasičnim (glupim, ali smiješnim) šalama uz dobranu dozu crnog humora (najčešće nad svojim likom). Nekome odgovara a nekome ne, kao što smo vidjeli u Fibrinom pokušaju. Možda smo mi kojima je Rat-man smiješan u manjini, možda samo mi vjerujemo u heroje.
