Senor, senor, you know their hearts is as hard as leather Well, give me a minute, let me get it together I just gotta pick myself up off the floor I'm ready when you are, senor.
Bob Dylan - Senor (Tales of Yankee Power)
Tamo negdje u šestoj godini dobio sam za Božić "Hispanoameričke priče za djecu"; bila su to lijepa vremena kad su tvornice donekle poslovale pa se dječji darovi nisu sastojali (samo) od mršavog novčanog bona, već i od povelikog paketa u kojem bi bila makar jedna knjiga, što će reći da se na suptilan način propagirala kultura čitanja. "Hispanoameričke priče" naučile su mu nečemu o Južnoj Americi i Meksiku, proširile vidike i obogatile dječji rječnik nekom meksičkom riječju, a jedna od priča zaslužna je za stvaranje slike u kojoj se vjetar igra sa šarenim sombrerosima. U ono je vrijeme na malim ekranima Speedy Gonzales vrištao "Arriba, arriba, andale, andale!" pa mi je Meksiko izgledao kao poželjna destinacija gdje se uvijek događa neka sirnata akcija, no ta vizura Meksika se s godinama drastično promijenila. Meksiko doživljavam kao zemlju u kojoj vladaju nesnosne vrućine, nikako kao egzotičnu destinaciju gdje je svaki señor odjeven u lagano bijelo odijelo, a na glavi mu širok sombrero i jednako širok osmijeh što se proteže od uha do bruha. Poput svake druge zemlje, Meksiko sigurno ima stupidne vladajuće i oporbene političare, lažne starlete i nakaradne kabiolete, vječne amigose i sumnjive gringose koji mogu dobro poslužiti kao materijal pogodan za stvaranje fiktivnog antijunaka u svijetu filma, glazbe ili stripa.
Dinko Kumanović (grafički dizajner, ilustrator, stripaš...) i Dario Kukić (ilustrator, stripaš...), donedavno anonimci u nevelikom svijetu stripa u Hrvata, postali su poznatiji strip-duet na prostorima bivše eks-zemlje zahvaljujući Señoru, fiktivnom antijunaku koji radi samo za svoj džep. Bio bi Señor kudikamo bolji u tome da je malo pametniji, spretniji, skromniji i mršaviji, ali ne, on je čista suprotnost svemu navedenome, krase ga krajnje suprotne osobine – hvalisav je, ružnjikav, glasan i masan (čitaj: debeo), nije jedan od onih što izazivaju zavist i divljenje, već podsmijeh i zgražanje, po svemu mu je nalik filmski inspektor Torrente, glupa ruka zakona. Señor je osrednja mutikaša, sitna gulikoža koja je najjača na riječima (ponekad smisli i stih), simpatičan kurbin sin, meksička verzija Jamesa Cagneyja. Cijela priča oko Señora započinje naglo, u uvodu se autori služe tehnikom in medias res (u središtu zbivanja), malo po malo saznajemo zašto se u cik zore iskapa grobnica, tko tu koga i što se događalo prije toga.
Strip obiluje nepatvorenom ruralnom komičnošću što osvaja, razgovorni jezik kojim se služe Señorovo društvo je i više nego blizak običnom čovjeku, dobiješ dojam da se cijela priča odvija u pustinjskoj okolici Donjeg Miholjca ili Grubišnog Polja. Da hrvatski film, primjerice, ima u većoj mjeri takvih i sličnih dijaloga, likova i situacija, osvajao bi naoštrene planinske vrhunce, a posprdno komentirao Zlatne palme i medvjede. Neklišeiziranost likova dodatno pokazuje kako su autori Señora dobri poznavatelji vestern tematike u obliku filma i stripa. Pored Señora, svoje mjesto u stripu ima opaki šerif koji ne skriva zvijezdu u anale čim dođe do kakve opasne situacije, praktična i sjetna vlasnica bordela, prostitutka meka srca i još mekšeg mozga, lokalne dangube koje se svemu cere, nekoliko lica s naslovnica koji neumorno traže izvor brze sreće (danas bi trošili vrijeme u kladionicama)... Šarolika galerija likova ispunjava stotinjak stranica Señora, a cijela priča vrti se oko bogatstva. Jednostavna je to priča, nepretenciozna i pitka, što je itekako pohvalno, kad scenarist stvara priču iz životnog, prirodnog vrela, a ne izmišlja neku toplu vodu što nema veze sa stvarnošću. Da biste napisali kvalitetan scenarij za strip, knjigu ili film, dovoljno je da nekoliko dana zaredom čitate tragikomičnu Crnu kroniku, ne znam za kvalitetnije vrelo ideja. Koliko ste puta morali prožvakati kompleksnu priču nakon koje ne možete ni hračnuti, a kamoli progutati tu istu neprirodnu i nehranjivu smjesu naracije? Pamtite li nerazumljive, hermetične priče? Rado im se vraćate? Odgovor je pretežno negativan, velika većina preferira linearne i lascivne priče, priče koje su čista razbibriga za dušu i tijelo, spontane priče o sitnim lopovlucima i šarmantnim švalerima koji žive dvajs' metara od vas bolje i dublje doživite pa im se nanovo vraćate poput škotskog ovčara koji se poslovično uvijek vrati kući. Premda je Señor, glavni protagonist priče, prigodno smješten na daleki Divlji zapad, uvlači vam se pod kožu poput krpelja koji ne izaziva veće neurološke ispade. Svi mi imamo jednog Señora u susjedstvu i svi smo mi barem jednom bili Señor u nečijim očima.
Samo izdanje Señora je i više nego odlično, ugodna poslastica za domaće prilike. Doduše, Bookglobe se odlučio na manji format (a bilo bi ga zgodno čitati i u A4 formatu), ali zato nije štedio na tehnikalijama. Tvrdi uvez, boja, kvalitetni papir kakav možete pipati listajući likovnu monografiju o Klimtu, bez gramatičkih grešaka. Zvuči predobro? I izgleda tako. Još samo da doživimo izdanje drugog broja koje nikako da dođe. Reklamnu majicu na kojoj je Señor tražen svako malo nosim i na poslu, ali kakvu-takvu reakciju izazivam samo kod muških kolega, kolegice su umjereno frigidne prema meni dok mi je na prsima Señor, bit će da ih Señorova njuška podsjeća na mušku polovicu koju svaki dan moraju gledati kod kuće. Možda bih trebao promijeniti majicu te otisnuti na nju Cortovo sanjivo lice, u profilu?
