Većina ga vjerojatno pamti po teatralnim manirama, komičnom i pretjerano ceremonijalnom govoru s tipičnim završavanjem rečenica na "čak" (primjeri: "Pravo imaš - stara, a dobra Engleska. Domovina barda besmrtnog Shakespearea, čak."; "Čini se umoran da sam. Iscrpljen, čak."), blesavim frazama tipa "Tako mi mlijeka u prahu!" te čestom probijanju četvrtog zida uz neizostavni uzvik "Kidam nalijevo" (ili "nadesno", ovisno o slučaju) prilikom napuštanja trenutačne scene. U američkom originalu, koji je započeo s emitiranjem krajem 50-ih i početkom 60-ih godina prošlog stoljeća, taj lav se zvao Snagglepuss (vrlo kratko i Snaggletooth), a njegov uzvik kod nas preveden u "Kidam nalijevo!" originalno je bio nadahnut kazališnom scenskom režijom i glasio je "Exit, stage left!".
Krezumica iz originalnog crtića u svojoj
prepoznatljivoj pozi „Kidam nalijevo“.
Više od pola stoljeća kasnije, DC Comics je započeo s objavljivanjem novih stripovskih adaptacija mnogih likova iz klasičnih Hanna-Barbera crtanih filmova, prilagođenih modernoj čitalačkoj publici uz obrađivanje mračnijih i ozbiljnijih tema nego u izvornicima. Posebno se ovdje svojim scenarističkim doprinosom istaknuo Mark Russell sa zanimljivim interpretacijama obitelji Kremenko (The Flintstones, 2016.) i već spomenutog lava Krezumice (Exit, Stage Left!: The Snagglepuss Chronicles, 2018.). E sad, kako je Russell od blesavog Krezumice, čijim smo se avanturama u djetinjstvu smijali pred malim ekranima, napravio ozbiljnu priču smještenu u doba političkih progona navodnih komunističkih subverzivaca u SAD-u početkom 1950-ih godina? Ne znam ni ja, ali tako mi mlijeka u prahu, uspio je. Rasturio, čak :).
Zbog njegovog kitnjastog ružičastog krzna, teatralne osobnosti i općenito nedostatka osobina koje zapadno društvo tradicionalno povezuje s muževnošću (hrabrost, snaga, atleticizam itd.), mnogi su Snagglepussa iz crtanih filmova doživljavali kao stereotipično gay lika. U svakom slučaju se može reći da je predstavljao čistu suprotnost idealu "pravog" muškarca, nešto što je bilo vrlo lako pa čak i poželjno ismijavati u američkom društvu sredinom prošlog stoljeća, gdje se vodila žestoka borba protiv svih vanjskih, unutarnjih, pravih, ali i izmišljenih neprijatelja "američkog načina života" i "američkih vrijednosti", što god to značilo. Snagglepuss je tako u Russellovoj interpretaciji postao simbol upravo tih "devijanata" koji su bili u suprotnosti s tradicionalnim američkim idealima, barem iz perspektive (desničarskih) vladajućih elita.
Kada vas napadaju lažima, jedina obrana je istina.
Russellov Snagglepuss je uspješni kazališni pisac iz New Yorka (porijeklom iz Mississippija), očito modeliran prema slavnom dramskom piscu Tennessee Williamsu, koji živi u lažnom braku kako bi prikrio svoju homoseksualnost. Radnja je smještena na početak 1950-ih godina u SAD-u, period u američkoj povijesti koji je bio obilježen politički motiviranim istragama i progonima u svim sferama javnog života, a koje je inicirao republikanski senator Joseph McCarthy. Ta doktrina, po njemu neslavno nazvana makartizam, dovela je do progona i marginalizacije velikog broja znanstvenika, umjetnika i općenito političkih neistomišljenika, a sve pod krinkom tobožnje borbe protiv antiameričke djelatnosti potpirene tzv. crvenom panikom - široko rasprostranjenim hladnoratovskim strahom od svega što se može dovesti u bilo kakvu (stvarnu ili izmišljenu) vezu s komunizmom i Sovjetskim Savezom. Snagglepuss se nađe u centru cijelog tog kaosa, kada ga, kao prominentnog i u javnosti iznimno popularnog predstavnika lijeve inteligencije, pozovu pred kongresni odbor za antiameričku aktivnost pod sumnjom da je simpatizer komunističke partije.
Snagglepussov lažni brak težak je i njegovoj „ženi“ Lili.
McCarthyjev lov na komuniste samo je jedan od aspekata kojima se Russell bavi. Drugi je svakako iznimno nepovoljan položaj homoseksualaca u tadašnjem američkom društvu. Poput političkih disidenata, koji u javnosti moraju prikrivati svoja prava uvjerenja zbog straha od političkog progona, homoseksualci prikrivaju svoju seksualnu orijentaciju i često žive u lažnim brakovima kako bi izbjegli osudu društva za svoje sklonosti. Kroz cijelu radnju stripa se provlači ta ideja (koju je Russell ukrao od Shakespearea, a Shakespeare od nekog trećeg) da je cijeli svijet pozornica, a svi ljudi tek glumci, koji nose različite maske u različitim okolnostima. Baš kao što Snagglepuss jednom prilikom kaže svojoj ženi: čovjeka stvarno poznaješ tek po dijelovima osobnosti koje ti ne pokazuje otvoreno.
„Čovjeka poznaješ samo po dijelovima koje ti ne pokazuje.“
Skoro svi likovi u Russelovoj priči su primjer toga, od Snagglepussa i njegovih prijatelja, preko stvarnih povijesnih ličnosti koje susrećemo (primjerice Marilyn Monroe) pa sve do glavne antagonistice Gigi Allen. Ova predstavnica američke vlade se silovito bori protiv svega antiameričkog i ucjenjujuje ljude zbog njihove homoseksualnosti, iako je i sama lezbijka. Možda će vam se to učiniti suviše jeftinim i neoriginalnim, ali onda saznate da je Gigi temeljena na Royu Cohnu, odvjetniku koji je u stvarnosti bio desna ruka senatora McCarthyja i koji je odgovoran za javni progon nekoliko desetaka homoseksualaca, iako je i sam bio homoseksualac, a zanimljiv detalj je i da je umro od AIDS-a. Iako su nam maske koje nosimo često nametnute društvenim pritiskom i željom za pripadanjem, Snagglepuss nas upozorava da nakon dovoljno vremena postajemo ta maska koju smo odlučili nositi te da nema veće tragedije u životu nego umrijeti sam sebi stranac. Upravo konformizam, prema kojem je makartizam ironično vodio, uništava individualnost i slobodni duh, koji su pak iskra iz koje nastaju kreativnost, inovacije i sve ostale lijepe stvari kojima težimo u zdravom i slobodnom društvu.
Ponekad se isplati biti glup. :)
Ako ste gledali modernu animiranu seriju BoJack Horseman, uočit ćete mnoge paralele s Russellovim Snagglepussom, a te paralele nisu samo tematske. Slično kao BoJack, Snagglepuss živi u alternativnoj verziji naše stvarnosti u kojoj antropomorfne životinje žive ravnopravno među ljudima. Snagglepuss je tako, kao i u izvornom crtanom filmu, antropomorfni lav ružičastog krzna, samo što je u Russellovom stripu prikazan "realističnije" (koliko je to već moguće za jednog ružičastog lava koji priča i hoda na dvije noge). Crtež Mikea Feehana je pristojan kada se radi o životinjskim likovima, no malo mi je čudno kako crta ljudske likove, a pogotovo stvarne povijesne ličnosti. Najbolji primjer za ovo mi je Marilyn Monroe, koja u Feehanovoj crtačkoj izvedbi apsolutno nimalo ne liči na pravu Marilyn. Osim ako je to bio nekakav dodatni metakomentar i proširenje one ideje o maskama pa to ni nije trebala biti prava Marilyn nego neka glumica koja samo glumi Marilyn u Russelovoj priči :).
Što uradiše od Marilyn?
Iako se radnja u Snagglepussovim kronikama odvija prije više od pola stoljeća, sve na što nas ružičasti lav upozorava itekako je aktualno i danas. Mnogi će reći da je Russellova moderna reimaginacija obitelji Kremenko krunski dragulj ove moderne DC-jeve linije stripova s klasičnim Hanna-Barbera likovima, no uz svo dužno poštovanje prema Fredu, Wilmi i ekipi, za mene je to ipak Russellov Snagglepuss. Kroz Kremenkove je Russell dao poprilično oštru satiru i kritiku naše moderne civilizacije, no ono što je meni tamo nedostajalo je neka koherentnija priča koja bi povezivala sve epizode zajedno. Znam da je to vjerojatno bila svjesna odluka, jer su naposlijetku i originalni Flintstonesi bili ništa drugo nego animirani sitcom, gdje je svaka epizoda bila više-manje samostalna. Ne želim da se ovo pretvori u nekakvu kritiku Flintstonesa, koji su mi isto tako odlični. Samo hoću reći da mi je Snagglepuss sa svojim suptilnijim pristupom i razrađenijim pripovijedanjem, a unatoč Feehanovom većinski nenadahnutom crtežu, sjeo još bolje i od Flintstonesa. U svakom slučaju jedna od boljih stvari koja je izašla iz DC-jeve kuhinje u dosta dugo vremena.
