Na svijetu zvanom Daar vlada beskonačni, krvavi rat koji vode troje besmrtnika: Cembrija, Bar-find i Jargot, a koji su stvoreni iz ognja bijesa vrhovnog boga U'na. Prema Van Hammeu, U'n je zbog kralja šninkela N'oma (koji odbi poslušnost i zatraži od svog naroda da ga poštuje kao božanstvo) odlučio da sprži Daar, N'oma osudi na vječne patnje u Međusvijetu, a narod Šninkela na vječno ropstvo. Na ognju jedne od velikih bitaka mali Šninkel J'on slučajno ostane živ, te mu se u obliku crnog aerolita/monolita ukaže Gospodar U'n i naredi mu da pohodi zemlju i da u roku od pet „preklapanja“ (što je jedinica za vrijeme) ustanovi mir na Daaru, inače će sve ponovo biti sprženo i uništeno. Zauzvrat, U'n daje J'onu veliku moć. Mali rob, šninkel J'on kreće na put na kome će prije svega naići na velike nevolje, sumnjive dokaze te „velike moći“, probuditi vjerovanje kod istih/sebi sličnih, te konačno pronaći i svoju vjeru u proviđenje – da bi spasio makar dio života na planeti osuđenoj na propast.
Kao freska: strip umjetnost u jednom kadru.
Ova bajka će zauvijek biti popularna prvenstveno zbog tematike koju obrađuje u prije svega podrugljivoj noti, a o njenom kvalitetu kao strip-albumu i predstavniku jednog novog vala (iz 80ih godina XX vijeka) teško se može suditi isključivo objektivno. Informacije kažu da je do spoja Rosinskog sa Van Hammeom došlo sasvim slučajno, a da je „Šninkel“ nastao pod misterioznim okolnostima u vrijeme uzdizanja „Thorgala“, druge perjanice istog autorskog dueta. Iz tog ugla može se zaključiti, a znajući koliko je masivno djelo taj isti „Thorgal“ i kako stabilan brend u stripskom svijetu jeste postao, da je „Šninkel“ jednostavno bio jednopuc-izduvni ventil, u kome će se autori nakratko posvetiti svojim nevjerovanjima na komičan način i ponadati se istovremeno da će ova bajka naići na pozitivan odziv jednog dijela svoje publike. Pisati i stvarati djela u provokativnoj noti je jedini univerzalni isplativi recept za sve umjetnike, i „Šninkel“ je dokaz za to, ali pored tog šamara časti uvijek postoji veliki rizik da drugi dio čitateljstva – ako im se već nije svidjelo ono što u „Šninkelu“ Van Hamme vidi i forsira – počne zazirati od svakog drugog djela ovog dueta. Drugim riječima, ako mi se ne sviđa postavka da je Bog zao, kako to Van Hamme uporno insistira kroz „Šninkela“, sva moja dosadašnja saznanja o serijalima poput „XIII“ ili „Largo Wincha“ sada će doći na preispitivanje. Očito je da „Šninkel“ ne pati od pretencioznosti i da je tek dvoslojan, ali je intenzitet provokacije koju izaziva nadjačao i sami kvalitet ove priče.
Sit sam „plašljivog“ svijeta,
da, jesam, dakle postojim.
Vječna je rasprava o Bogu i bogovima kao superiornim bićima van našeg poimanja, tj.pitanje da li uopšte postoje ili su najveća prevara u istoriji čovječanstva. To bespotrebno potrošeno vrijeme u glumatanje o razumijevanju i poštovanju tuđih suprotstavljenih stavova komotno se može upotrijebiti za stvaranje nečeg korisnog, jer postoje određene tačke u dijalogu od kojih zainteresovane strane u raspri ne mogu i ne žele odustati. Ja vidim univerzalno rješenje i ne stidim ga se naglas izreći: neka misli ko šta hoće, ja znam da Bog postoji i da je Jedan jedini, samilostan i velikodušan. Ne osporavam pravo drugima da misle drugačije, života je dovoljno da se uvjere u suprotno bilo kojim od mysterious ways kojim se budu kretali, a na pitanje koje će -oni drugi- postaviti s namjerom da poentiraju: „Dokaži mi da Bog postoji!“, ja mogu samo reći „...a ko si ti da ti ja dokazujem bilo što?“. Međutim, iznad ovih (ne)potrebnih rasprava mora se izdići konstatacija, suha činjenica, da ljudi jednostavno sve gledaju kroz svoje oči i sve mjere svojim postojanjem, što dokazuje koliko su jadna i slabašna bića, daleko od produhovljenosti i pripadnosti uzvišenim poimanjima. Ostavimo to po strani, dakle.
Avantura jednog Šninkela prožeta aludiranjem na Svetu knjigu i ismijavanjem vjere u Boga u vrijeme kada je nastala – morala je prouzrokovati veliku eksploziju na nekoliko nivoa u svijetu umjetnosti. Sigurno je da po prvi put, u krugovima stripskog establishmenta (ako je kao takav uopšte postojao krajem 80ih), neko u format grafičke novele instalira tako osjetljivu i primamljivu temu i ljulja dotadašnje okvire. Strip o Šninkelu, naime, na vrlo pitak način uvodi starozavjetna predanja u alegorijsku shemu i čitaocima nudi verziju istine koja je isključivo proizvod grupe ljudi koji su odustali od vjerovanja i okrenuli leđa svom Stvoritelju. Čitavim tokom radnje, od našeg ulaska u Daar, do konačnog rješenja na Brdu, Van Hamme naglašava zao karakter U'na, Gospodara stvoritelja, predstavlja ga kao uspavano božanstvo kojemu je dosadilo da na Daaru posmatra potoke krvi i neprestane ratove među rasama, pa u jednom trenutku, kad mu „pukne film“ odabere pripadnika jednog već prokletog naroda i šalje ga na misiju pomirenja i spašavanja planete. Međutim, sloj ispod površine na kojoj se očitava trunka Dobra u karakteru U'na protkan je još većim zlom i nečistotom u obliku osnovne namjere i motiva za takav poduhvat: U'n želi mir na Daaru iz samo jednog razloga: da mu se stvorenja klanjaju i obožavaju ga, ujedinjeni u svojoj vjeri.
Ako se priča svela na provokaciju, to nije slučaj sa crtežom. Rosinski ovdje radi odličan posao, igra se sa bajkovitim prizvukom priče, te uživa u iscrtavanju ovog posebnog svijeta i svakom liku validira identitet jednostavnim prikazima. Osim što su pojedini kadrovi na granici krokija, kako to neki drugi stručnjaci ispravno primjećuju (ovo sam ukrao odnekle sa interneta), neke scene su prosto fantastično detaljne i komotno se mogu izdvojiti kao ilustracije ili čak naslovnice – kao npr.nekoliko scena bitke u prvom albumu, ili detaljni prikaz Sualtama, sveznajućeg stabla u Mag-Melu. Dalje, ne može se kritikovati ni način na koji su table obojene, iako većina čitalaca tvrdi da je „Šninkel“ bolji u c/b varijanti. Tonovi su maksimalno prilagođeni priči, iako u nekim trenucima imamo osjećaj da su boje pozadina pogrešne, kao npr.baš u scenama pentranja po granama Sualtama (žuta-oker nijansa). Smatram da su te pastelne boje značajno doprinijele dinamici odvijanja priče, i služe kao smiraj nakon tamnih i tmurnih boja kojima su opasana krvoprolića u silovitim bitkama s početka priče: J'on i njegova družica putuju u oker-dimenziju i nalaze smiraj i kroz paletu boja pozadine, baš kao i u sekvenci gdje Bum-Bum spašava J'ona i kriju se u tamnozelenoj šumi koja odmara oči nakon mračnih tunela. Sveukupno gledano, iako ni ideja nije originalna (Hobiti), a tema je tek provokativna (Biblija), Rosinski je onaj koji je ipak iznio ovaj strip iznad prosjeka i opravdao hype koji „Šninkel“ nosi kao teški teret na leđima.
Smiraj: najljepša ujedno i najprostije naslikana vinjeta
Dake, Van Hamme otvoreno nudi svoj odgovor na gornja pitanja o smislu postojanja, tako što upoređuje Šninkele sa ljudima. Šninkeli su lakovjerni robovi i nebitan faktor na planeti, rasa koja je izdala samog Boga i poklonila se jednom od svojih kraljeva, da bi u konačnici bila osuđena na ropstvo i beznađe, na putu ka konačnom uništenju planete – od strane tog istog Boga. Takav bog, po Van Hammeu, ne samo da je zao i zlopamtilo, nego je i egoista i nezasit entitet, i jedino što mu je u cilju jeste da stvara svjetove da bi imao robove i one koji će mu se klanjati. Po Van Hammeu, Šninkeli jesu bili gospodari ravnica u Daaru prije Izdaje, ali su otprilike bili korisni ko hrastovi panjevi – i nikom od Šninkela nije bilo suđeno da uznapreduje, osim da se razmnožava i bere bube po njivama. U takvoj relaciji, Van Hammeov bog nakon što kazni Šninkele, progna N'oma i spali sve živo na planeti, u svom bijesu iz vatre stvara tri besmrtnika – koji će predvoditi tri rase koje će se tući i uništavati do poslednjeg. Ne mogu a da ne pomislim da se radi o svojevrsnom životnom razočarenju našeg Jeana, a ne ubjeđenju odnosno deklarisanju jednog talentovanog ateiste; Van Hamme izgleda pati zbog određenih stvari iz svog bivstvovanja, te kroz ovaj strip otvoreno osuđuje Boga da je zloćo koji iz ognja svog bijesa (zbog izdaje nekadašnjih robova) stvara tri religije koje će se tući do iznemoglosti, kao neprekidna i najkrvavija kazna za nepoštovanje titule božanstva. Ako ćemo pošteno, tu zaista nešto ne štima.
U ovakvim postavkama, moje je skromno mišljenje kako je bilo puno logičnije iskorigovati scenario do mjere gdje će izdaja biti počinjena od strane bilo koga drugog, a ne Šninkela, pa će tako sujetni bog U'n ostati sujetan – i opravdati svoju sujetu tako što i dalje stvara nove robove i potčinjava ih trima religijama, a nebitne Šninkele, gospodare ravnice baciti u okove bilo kad i bilo kome kao direktnu posljedicu izdaje kralja N'oma (sa kaznom za N'oma nemam nikakvih problema). Dalje, vidim i ozbiljnu rupu u scenariju na samom kraju ovog stripa, gdje homo-sapiens kao direktni potomak Bum-Bumove rase (Pelctavali), skriven od bijesa Boga, ostaje kao jedini koji „zna istinu“ o prošlosti, pa sjetno uzdiše i konstatuje kako „prošlost nikoga ne zanima“ i kako „je ovaj svijet osuđen na propast“. Po ovome, mutavi Pelctaval napreduje ka Darwinu kroz vijekove i s koljena na koljeno prenosi priču o Počecima svojim potomcima: i dalje kao jedna plašljiva rasa, sklona samouništenju i regresiji Pelctavali s teretom takve prošlosti izlaze iz pećina, ispravljaju kičmu, te bez značajnijih vanzemaljskih intervencija uznapreduju u ljudska bića čijom će rukom Golfovi Dvojke moći letjeti. Drugim riječima, da je bilo objektivnosti i praćenja linije dešavanja u radnji do kraja, scena sa tužnim homo-sapiensom se ne bi desila, a ovako izgleda kao ishitreni kraj usmjeren samo ka jednom cilju, tj.insistiranju na početnoj ideji o zlom Bogu.
Van Hamme zaista uporno insistira na osnovnoj ideji, da opet ponovimo, da je Bog zao, ali ovom finalnom sekvencom ofirno pravda svoju upornost. U pravu je Jean, zaista, ali tek donekle – da su u beznađe gurnuti oni koji sumnjaju u Boga i Njegovu svemoć. Shvatamo da se Jean odrekao Boga, da ga ne voli čak u većoj mjeri nego da smatra da Bog uopšte ne postoji; jasno je kao dan, naime, da Van Hamme vjeruje da Bog postoji, ali shvatamo i to da je svako božje djelovanje u priči zlo i usmjereno ka uništenju života; ali kako je moguće da nedovoljno razvijeni um jednog homo-sapiensa rezonuje da će se svaki pokušaj života na ovoj planeti isto završiti, jer svi smo, pobogu!
(Samo robovi koji moraju padati na koljena pred Bogom
Gospodarom svjetova
Samilosnim, Najvećim i Jedinim
Koji nas je stvorio
A kad dođe Dan
Svi ćemo izgoriti u vatri božanskoj
Jer On tako hoće) ???
Teret Oprosta/Oslobađanje od okova
(Pismo Van Hammeu):
Dragi moj Jeane, a gdje su hadisi i evanđelja, odnosno ajeti/stihovi u kojima se jasno kaže kako se od ljudske rase očekuje da napreduje, saznaje, traži i pronalazi, te tako u napretku i samopromicanju ispunjava svoje postojanje, opravdava svoj život? Ne brini se ništa, odgonetnuli smo tajnu života u međuvremenu, i ne moraš da se pitaš postoji li Bog ili ne. To što je tebe neko nasamario ne može da znači da smo i mi nasamareni.
Ukupan dojam, kao rezultat svih dešifrovanja „Šninkela“ očitava direktno stanje vjere čitača i isključivo se zbog toga može smatrati vrlo dobrim stripom. Osim toga, odličan je temelj za nove rasprave na temu da li Bog postoji i ako postoji, zašto je svoj „najomiljeniji rod ostavio da se pati“. Pored pomenutog, uvijek je tanka ta linija kod nas neznalica kojom dijelimo nevjernike, odnosno ateiste i gnostike, odnosno one koji preispituju sve. Velika moć malog Šninkela zaista je velika, ali iz ugla motiva ovaj strip nikako ne zaslužuje biti pobrojan u najveća djela u toj domeni, jer nam idejni autor nije dokazao svoje tvrdnje; čak štaviše, dokazao je da je jedan obični klipan koga je neko naružio ili mu koprivom dao po guzici.
.jpg)
.jpg)
