S obzirom na njegovu dosadašnju karijeru, o radovima Jepha Loeba možete misliti svašta. Neke od njih ćete vjerojatno voljeti, neki će vam biti manje dragi, neki vam se neće svidjeti... Sasvim normalna stvar, reklo bi se kao i kod bilo kojeg drugog autora. Međutim, ukoliko se na koricama uz Loebovo ime spominje i Tim Sale, usudio bi se reći da možete biti sigurni kako u rukama držite vrlo dobar strip vrijedan čitanja. Rijetko se nađe tako kompletan tim autora kao što su Jeph Loeb i Tim Sale. Baš kao npr. kombinacija Eda Brubakera i Seana Phillipsa, tandem Loeb/Sale rijetko kada podbaci.
Spider-Man: Blue definitivno nije iznimka. Kroz monolog koji Peter Parker snima na kazetofon ponovno proživljavamo njegovu mladost u kojoj se prisjeća svih događaja koji su doveli do rađanja ljubavi između njega i djevojke imena Gwen Stacy. Oni koji su čitali nešto veći broj Loebovih stripova znati će primjetiti njegovu gotovo standardnu upotrebu monologa pri pričanju radnje. Zajedno sa Saleovim crtežom, ti monolozi su jedan od uobičajenih mehanizama koji krase Loebove najuspješnije stripove.
Gwen je u ovom stripu prizemna cura, privlačna Peteru koji jednostavno nema hrabrosti napraviti prvi korak. S druge strane upoznajemo i Mary Jane Watson, djevojku punu sebe, uvijek s osmjehom na licu i stavom da se cijeli svijet vrti oko nje. Iako u stripu ne nedostaje borbi između Spider-Mana i neprijatelja (Rhino, Vulture, Kraven...), veći naglasak je ipak stavljen baš na Petera, njegovu mladenačku nesigurnost u ono što želi i njegovu zaljubljenost u Gwen. U događajima iz prošlosti svjedočimo ili Peterovoj nesigurnosti ili Spider-Manovim borbama i duhovitostima, no u isto vrijeme nam Peter iz sadašnjosti ne dopušta da se kompletno prepustimo sjećanjima, drži nas u sadašnjem vremenu u kojem je Gwen odavno mrtva. Taj kontrast različitih raspoloženja (nesigurnost i humor u prošlosti, te melankolija/tuga u sadašnjosti) ne dopušta čitatelju da se skroz unese u samo jedno razdoblje Peterovog života. Radnja sama po sebi i nije nešto pretjerano kompleksna, no mišljenja sam da kompleksnost nije ni bila Loebov cilj. Za razliku od nekih njegovih ambicioznijih djela (prvenstveno onih za DC Comics), odličje njegovih radova za Marvel je čista jednostavnost kroz koju se detaljnije stavlja naglasak na psihološko-emocionalnu crtu kod likova.
"Your name was Gwen Stacy. Mine is Peter Parker.
This is the story of how we fell in love."
Što se tiče crteža, Tim Sale je crtač kojega ili volite ili ne volite, teško da ima sredine. Za mene je on visoko u gornjoj polovici što se tiče kvalitete i ovdje je svoj posao odradio majstorski. Čovjek ima svoj itekako prepoznatljiv stil i jednostavno predivno crta. Moram napomenuti i savršeno uklopljene boje; iako se kroz cijeli strip provlače nijanse plave (naravno, u skladu s naslovom), cijeli dojam je daleko od monotonog kako bi vam se možda na prvu činilo.
Kada je Gwen Stacy umrla, vijest je odjeknula kao bomba u stripovskim krugovima pošto čitatelji jednostavno nisu očekivali tako nešto. Bio je to do tada jedan od najvećih šokova s kojim se jedan strip junak susreo, jer tim događajem naprasito završava nešto što danas zovemo Silver Age of comics, takozvano srebrno doba američkog superherojskog stripa. Junaci postaju ranjiviji, krhkiji i svjesniji svojih slabosti. Dolazi do smanjenja broja šarenih i veselih priča u kojima dobro uvijek pobjedi i svi se kući vraćaju sretni, a svijet superheroja u jednu ruku postaje stvarniji, bliži našemu. Iako je gotovo nemoguće točno odrediti prijelaz iz Srebrnog u Brončano doba stripa, Stacyna smrt se s pravom uzima kao jedan od najbitnijih katalizatora koji su pokrenuli proces preobrazbe superherojskog stripa u ono što je danas.
Ljubitelji stripa koji su se susreli sa smrću Gwen Stacy u stvarnom vremenu, onda kada se i dogodila, vjerojatno su bili itekako pod dojmom, no s obzirom da je to bilo nekih 20ak godina prije mog rođenja, trebao mi je stvarno dobar razlog zašto bi suosjećao sa Peterom. Kako zavoljeti lik koji nije aktivan u stripovima tako dugo vremena? Danas je u stripovima Gwen iz Peterove mladosti najčešće samo sjećanje na neke druge, davno prošle dane, nije stalni lik s kojim se susrećemo svako malo kao što je npr. Mary Jane i upravo zbog toga mi je trebao dobar razlog kako bi je zavolio.
Ovaj strip mi je pružio upravo to.
Jer ono što Spider-Man: Blue nudi je šansa "mlađim" čitateljima da se susretnu s onakvom Gwen kakva je bila za života. Ovaj strip nam također daje i Peterova razmišljanja o svemu tome, o žaljenju za propuštenim prilikama i o vremenu koje su imali, a nisu ga iskoristili. Ovaj strip vas tjera da suosjećate.
Sama borba Spider-Mana protiv njegovih neprijatelja je po mom mišljenju ovdje gurnuta u drugi plan i iako barem pola stripa Peter skače uokolo u kostimu, to je napravljeno čisto da se pokaže koliko vremena je potrošio umjesto da je bio s Gwen. Loeb nam tim kontrastom pokazuje koliko je Peter ustvari vodio Spider-Manov život, na štetu svoga.
Međutim, dio u kojemu Loeb najviše briljira su definitivno zadnje tri stranice na kojima ponovno susrećemo Petera u sadašnjosti kako sjedi na podu tavana, u mraku i s kazetofonom ispred sebe, priča svoju priču... Pojavljuje se Mary Jane, sada već njegova žena, ali ne ona Mary Jane koju znamo s početka stripa, ona koja živi kao da se cijeli svijet vrti oko nje. Ova Mary Jane je puna razumijevanja i ljubavi, mirna i staložena i to je ono gdje ova priča baš emocionalno udara. Godine prolaze i ljudi se mijenjaju, shvaćaju da život nije samo igra i da moraju biti sretni što su tu gdje jesu, jer mnogi drugi nisu bili te sreće... Mary Jane poručuje Peteru da pošalje Gwen njene pozdrave i kaže joj da i njoj fali. Smrću Gwen Stacy nije se desila samo prekretnica u načinu na koji su se stripovi do tada gledali. Smrću Gwen Stacy umrlo je nešto i u Peteru i u Mary Jane, no ta im spoznaja dala snage za nastaviti živjeti...
Naslov priče "Blue" nije slučajno izabran. U engleskom jeziku pojam "feeling blue" opisuje stanje tuge, žaljenja, depresije, sve ono čega se ova priča dotiče... "Blue" je u stvari savršeno pogođen naslov za jednu ovako osobnu i emocijama nabijenu priču.
