Od svih neodgovorenih pitanja koja su mi se u ovom životu motala po glavi često se sjetim dvojbe oko toga kako se stvarao i nadograđivao američki patriotizam preko oznake „fanatično“. Ekonomsko-politički sistem u kome obični ljudi u SAD-u žive samo je jedan od potpornih stubova koji drže njihovo komplikovano i šareno društvo na okupu, i to je tek moja teza, a svi znamo koliko je takvih i sličnih potpornih stubova dovoljno da Amerika živi kao jedna sasvim druga planeta u odnosu na nas na drugim krajevima svijeta. Nipošto se ne usuđujem tvrditi kako su ove dvije dimenzije dovoljne da se američko društvo izdigne od ostatka planete, jer moć njihovog Dolara prevazilazi sva poimanja ovog življenja, i tu nećemo naći traženi odgovor na sledeće pitanje:
„Da li je kultura superheroja doprinijela i ako jeste, u kojoj mjeri, u stvaranju postulata da svako ljudsko biće može i mora biti heroj – ne uvijek, nego onda kada život to od njega zatraži?“
Srebrni letač nastao je sredinom 60-ih godina prošlog vijeka i proizvod je Jacka Kirbyja (Jacob Kurtzberg), američkog crtača židovskog porijekla. Svjetlo dana prvi put je ugledao u 48.broju edicije o Fantastičnoj četvorki u martu 1966.godine kao sporedni lik u priči o dolasku osvajača svjetova Galactusa, a svoj prvi solo đir dobio je u avgustu 1968.godine i otpočeo svoj neprekidni, vječni let za koji se nadamo da nikad neće prestati. U svom prvom serijalu, tzv.“Volume“-u, Stan Lee je za Big Johna Buscemu osmislio 17 epizoda, i tih je 17 kratkih avantura neprevaziđeni temelj u svijetu stripa, neizostavna karika u nadogradnji devete umjetnosti, a za neke od nas svetinja u koju se nikada, nipošto ne dira i za čije mjerenje kvaliteta ne postoje dovoljno relevantni šubleri.
Na internetu je dostupno zaista pregršt detalja koji govore o procesu stvaranja ovog strip heroja, a jedna od znakovitijih je poveznica sa stilom kreiranja koje je praktikovao Lee kao prvo ime kuće „Marvel“, a koji će kasnije prerasti u svojevrstan brend, tzv. “Marvel metod“ – što uprošteno znači da je Kirby kao crtač imao prednost u stvaranju stripa crtajući pojedinačne scene i osmišljajući detalje scenarija, da bi Lee dodavao dijaloge i završavao kadrove. No, kako je Srebrni letač u suštini nastao kao nedonošče, potpuno neočekivani heroj, a poslije brzo prerastao u introspektivu samog Stana Leeja i njegovih ličnih filozofija, može se spomenuti i to da je doba rađanja Letača poznato po trendu Kalifornijskih jahača valova, te i da je Kirbyjeva kreativnost eksplodirala idejom da prestane crtati toliko svemirskih brodova oko žderača svjetova Galactusa, pa da mu dodijeli – jednog glasnika. S druge strane, inspiraciju u traženju novih junaka za svoje stripove Kirby je našao upravo u Bibliji, jer je moćnog Galactusa morao obdariti jednim palim anđelom. Dakle, može se reći da je sticajem vrlo neobičnih okolnosti Marvelov tim iznjedrio jednog od najomiljenijih i najvećih stripskih junaka ikad, ali se ne smije ni pomisliti da je rađanje Letača bila nekakva slučajnost.
U prvoj solo-epizodi ovog strip heroja dobijamo retrospektivno objašnjenje o njegovom porijeklu. Nakon jedne od njegovih nebrojenih intervencija - spašavanja ljudskih života, Letač se u očaju zbog nerazumjevanja Zemljana prisjeća detalja iz svoje prošlosti. Rođen je kao Norin Radd na udaljenoj planeti Zen-La u nepoznatom sazvježđu, maksimalno naprednoj verziji Zemlje, u kojoj su disciplina, samosvijest i tehnologija dostigli vrhunac. Kako to i sam nekoliko puta glasno obrazlaže, još uvijek kao Norin Radd, napredak koji je dostigla njegova civilizacija je dvosjekli mač – pa je svjestan da u tom silnom komforu leži velika opasnost od letargije, gubitka strasti, želje za istraživanjem i suštinske nemoći. Civilizacija Zen-La, pošto je odavno istražila sve poznate ćoškove univerzuma, je odavno odbacila oružja i praktično je nebranjena teritorija za moguće napadače i nasilnike, a njegove će se crne slutnje, iako ne nalaze na odobravanje najbližih, pa i same Shalle-Bal, njegove ljubljene, vrlo brzo obistiniti. Galactus, žderač svjetova, uništava sve što mu se nađe na putu hraneći se energijom koju planete proizvode po defaultu, i njegova je sledeća žrtva upravo planeta Zen-La našeg Norina. Uspavana odbrana planete koristi Vrhunsko oružje (The weapon supreme), ali je ono beskorisno u srazu sa Galactusom. U opštem kolapsu, suočeni sa Krajem svega, stanovnici panično bježe (dijele se na one u totalnom očaju i na one koji se nadaju da će Osvajač ipak biti milostiv i vrište da se niko ne opire), da bi se jedini među njima, apsolutno svjestan opasnosti i dovoljno plemenit uzdiže baš Norin Radd i nudi Galactusu deal: u zamjenu za život planete Zen-La, Norin će mu služiti kao glasnik ili izviđač, koji će kružiti vasionom u potrazi za hranom, tj; svjetovima kojima će Galactus utoliti svoju glad. Ovaj pristaje na tu ideju i svojom moći kreira Srebrnog letača i daje mu svemoćnu dasku na kojoj će ploviti tamo gdje nijedna živa duša nikad nije, niti će.
Dakle, na samom početku serijala, osim što upoznajemo čin herojstva pojedinca kao jedini izlaz iz masovnog očaja, spotičemo se na par drugih, vrlo zanimljivih postavki u samoj ideji o ovom strip junaku. Ako ostavimo po strani silinu pojave Galactusa kao svemoćnog entiteta koji luta svemirom i guta živi život koji mu se nađe na putu – saznajemo kako je već tada, 60ih godina prošlog vijeka, u glavama umjetnika snažno odjekivala zaokružena ideja da planete koncentriraju i odašilju nešto što se definiše kao Energija. Sveukupnost žive materije koja obitava na jednom svemirskom tijelu i objedinjuje oba pola: pozitivni i negativni naboj svake čestice, i tada se nazivala Energijom. Dalje, ta i takva energija služi kao hrana svemoćnom entitetu čija snaga prevazilazi svo poimanje – pa se može slobodno raspravljati o teističkim konotacijama ove postavke.
Osim pomenutog, stoji i interesantna misao o napretku civilizacije odnosno maksimumu iliti vrhuncu jednog postojanja, paralelno sa odbacivanjem militarizma kao divljačkog načina poimanja života. Ako je Zen-La dostigla apsolutni vrhunac svog bitisanja, slijedila je letargija, nezainteresovanost i potpuno lelemudanje – pa je i tako napredan svijet doživio potpuni krah u prvom suočenju sa moćnim neprijateljem. I na tom se mjestu mogu raspravljati ove ideje, koje više liče na alibi tadašnjeg raspoloženja Američke nacije koja je bila u ozbiljnom dissu sa prijetećom petokrakom i idejom da „svi trebaju posjedovati isto i biti isti“. No, tu nije kraj suptilno podmetnutim, prije svega egzistencijalnim temama u ovom stripu koji je prije svega zabavan i ekstravagantno privlačan u vizuelnom smislu. U nastavku prvog „Volume“-a Srebrnog letača lako možemo pronaći pregršt političkih, socijalnih i uopšteno humanističkih tema koje zaista opravdano nose epitet „vječnih“, a sve su redom, upravo na jedan suptilan način - koji kako odmiče serijal pleše po granici subliminalnog, zamaskirano servirane čitaocima. Daleko od toga da se težina i pakovanje egzistencijalnih tema spomenutih u stripovima o Srebrnom letaču može porediti sa današnjim varijantama ponuđenim u recimo stripovima BD škole, koje su mudriji definisali kao „slice of life“, ali je velika greška smatrati ih zanemarivim. Ne samo što je slajs-ov-lajf heroja nešto sasvim suprotno slajsu-ov-lajfa običnog čovjeka, nego na početku putovanja sa Srebrnim letačem tek će se zagrebati po površini materije, a vremenom će čitaoci zasigurno prepoznati način na koji su životna pitanja obrađena.
Razlučiti crtež jednog od najvećih majstora stripa ikad je vrlo teško, i praktično nema potrebe da se pokušava naći neka ozbiljna mana. Ovo nije prvi Buscemin rad u Marvelu, ali je ova epizoda praktično prekretnica u njegovom profilisanju među najveće u svojoj struci. Apsolutna kontrola kadrova, agresivna ali prije svega „dramska“, kombinovana kompozicija, spektakularne scene u smjenjivanju nizova akcije i naglašavanja karaktera glavnog lika, samo su djelići sveukupnog dojma koji odiše potpunim ushićenjem i dozom strahopoštovanja, koju s druge strane izazivaju vizuelni orgazmi zbog prikaza beskrajnog svemira. Kreiranje Srebrnog letača je bila jedna ozbiljna misija, a njegov prvi solo performans bila je potpuno drugačija nadogradnja. Insistiranje na grimasama u krupnim kadrovima i skoro pa pozorišna, dramatična gestikulacija glavnog junaka su navele nemače pojma da mu prišiju otužni i nepravedni nadimak „Svemirski plačko“, a suštinski ta paleta gestikuliranja predstavlja jednostavnu karakterizaciju lika. I dok raspreda dubokoumne filozofije u svojim monolozima – koje kreira Lee po svojim svjetonadzorima, najsnažnije poruke Letač upravo odašilja svojim elegantnim pokretima punim emocija. Dalje, postojanje Srebnog letača stvara nekoliko ozbiljnih dilema: o tome ko ga je nacrtao moćnijeg - Kirby ili Buscema, pa i o tome koja je izvedba stripa kvalitetnija – i to nije obični izbor; c/b ili kolorisana varijanta. U slučaju ove epizode, mora se nabrojati i ostatak tima koji je stvorio ovo remek-djelo stripa: tuševe i dodatke su radili Joe Sinott i Frank Giacoa, dok je Marie Severin radila kolor – za tekst/fontove bio je zadužen Sam Rosen.
A šta novo reći o samom karakteru glavnog junaka, osim da su temelji njegovih najbitnijih osobina postavljeni upravo u ovoj epizodi? Dakle, izbjeglica i lutalica, vječno zarobljen u svom izboru, suočen sa nevjerovatno iracionalnim ponašanjem Zemljana čije nerazumjevanje Letačevih dobrih namjera i djela, tj.intervencija, prevazilazi njegova poimanja. Letač teško povezuje logiku postupanja ljudske rase, pošto sam dolazi iz vrlo racionalnog okruženja, gdje se Zenlaovska produhovljenost ne može mjeriti sa primitivnim emocijama na koje nailazi na Zemlji. Plemenitost, hrabrost, snaga i ispravno djelovanje dolaze sami po sebi – pošto pred sobom imamo klasičnog superheroja – međutim, ovaj superheroj u krvavom piru koji je obilježio njegovo dotadašnje služenje Galactusu pronalazi i osobine koje su svojstvene samo uzvišenim bićima, pa i tu nalazimo poveznicu sa „anđeoskim“ korijenima lika – a njegovu „uzvišenost“ zaokružuju redovne scene samožrtvovanja. Prethodno navedeni sukobi sa zemaljskim histerijama i pasjalucima služi autorima da Letača naprave donekle naivnim i lakovjernim. Nije potrebno analizirati koliko je Šekspira, odnosno lirike inputirano u Letačeve monologe, odnosno kompletan konstrukt dijaloga unutar stripa, jer je to na slobodnoj procjeni svakog čitača. Drugim riječima, ako vam je ovaj junak prirastao srcu, naravno da će to biti jedna od ljepših strana istog (paradoks: „power cosmic“/pjesnička duša) – ako pak imate averziju prema liku i djelu našeg lutalice, ovaj način pripovjedanja će vas dodatno odbijati da mu se pridružite u njegovom letu.
Neko je skoro rekao kako se u današnjem dobu prelagano manipuliše teškim terminima poput „majstorstva“, „remek-djela“, „vrhunskog djela“, „masthevuše“ i slično. Ja pod punom krivičnom i materijalnom odgovornošću tvrdim da svaki ozbiljniji stripofil mora imati primjerak ovog kultnog broja, bez obzira na ukupni dojam koji njegove pustolovine izazivaju i bez obzira što nije za očekivati da Letač bude omiljeniji junak na našem tlu nego u izvornoj mu USA. Momenat usamljenosti, ali i plemenitosti koja je za nivo izdignuta naspram ostalih junaka iz njegove klase, ali i iznad svemoći koju posjeduje, daje Srebrnom letaču takvu vrijednost da je na mom spisku uvijek Broj jedan, pa iako neke njegove avanture sve više i više izgledaju kao strip iz djetinjstva, a detalji koji nose ozbiljnost u razmišljanju o egzistencijalnim temama blijede – on zauvijek ostaje usamljen na pijedestalu strip junaka.
