Goni to smeće

Depresivni uvod

Ležiš u krevetu i buljiš u strop. Osjećaš nervozu, strah ti je uvučen valjda u svakom kubnom milimetru tijela. Tresavica, nekontrolirana tresavica, vibracije izazvane nekom čudnom silom opsjedaju tijelo. Slušaš srce, kuca nekako isprekidano, intenzitet straha se povećava. Misli su dominantno negativne,nemožeš ih kontrolirati, nema niti jedan posto pozitive, optimizma, niti nade. Stoluje apsolutni strah.

Svaki otpor je uzaludan, uzaludno se boriti protiv ove noćne more. Boleština je iskesila zube, pokazala tko je na tronu, treba to poštovati, pokoriti se. Gledate se oči u oči, ona ti se kesi u facu. Čas se smije, a čas reži i divlja, kovitla se i migolji, sije zlo koje se odmah prima u obliku straha u tvojoj ćudi.

Zamoliš je da prestane. Lijepo je zamoliš, u nadi da će prestati. Kesi se i dalje. Dolazi do totalnog pomračenja. Oči joj se crvene, dlake se nakostriješe, počinje se još divlje kovitlati i režati uz grohotan smijeh. Ne želi prestati. Lijepo si je zamolio, a ne želi prestati.

Ispustiš suzu, jednu, a zatim i cijelu lavinu. Raspadneš se. Histerija, vika i dreka. Strah je preplavio zdrav razum, ništa se tu više nemože. Treseš se, vičeš, plačeš, žaluješ sebe samog.

Ona se više ne kesi, više ne reži. Nema potrebe. Svoje je napravila i sada može uživati u plodovima truda.

I što sad na kraju ove pripovijesti reći? Što napraviti? Poručiti?

Ma GONI TO SMEĆE!!!

Goni to smeće

Frano Petruša, ime koje puno toga znači u mediju strip umjetnosti, nakon odličnih albuma Papak, Mostarske želje i Dječak, odlučio je čini se i dalje oduševljavati svojim autorskim radom. Album koji je pred nama, zvučnog imena Goni to smeće, u pravom smislu autorski (osobni), predstavlja njegovu sljedeću razinu autorstva, a to je ona poprilično intimna razina. Podsjetimo se, Frano nam je u svom prvom albumu Papak ispričao osobnu priču s košarkaških terena, priču njegova trenera koji je proživio ratna stradanja. Kvaliteta i autentičnost stripa je prepoznata na domaćem terenu, ali i u Francuskoj, te je tako isti našao svoj put do strane publike. Slična stvar se dogodila i s sljedećim albumom, također autobiografskim Mostarske želje. Album Dječak, priča o odrastanju i karijeri Dražena Petrovića, iako nije osobna priča, ipak se u njoj osjeti taj osobni autorski pečat. Spomenimo još i kolaboraciju s Darkom Macanom na stripu Mali Guj i njegov Zmuj, strip za djecu gdje je Frano bio u ulozi crtača.

No kakvo je smeće? Kakvog je „okusa“? Smeće je zna se, gadno i smrdljivo. To svi znaju. Barem smeće na koje se referencira Frano u naslovu svog albuma. Smeće koje treba „goniti“, što prije to bolje. Ukoliko se nagomila, ako duže odstoji njegov teret postaje neizdrživ. Frano to dobro i iskustveno zna. Iz tog razloga ga je i odlučio čistititi. Metode čišćenja su razne i ovise o pojedincu. Frano je strip crtač pa se je strip nametnuo kao vrlo prikladna metoda. Autorski rad, kretivno ispucavanje, slobodni potezi kistom i perom, struja svijesti, stavljanje na papir svojih misli, problema i frustracija. Materijalizacija unutarnjeg svijeta koji, zapriječen mentalnim i duševnim okvirima stvara određene probleme.

Odgovorili smo na pitanje kakvo je „smeće“ u općem smislu, no kakvo je Franino materijalizirano „smeće“ ?

Skup osobnih priča, direktno, ili indirektno potaknutih depresijom, tzv. teškim stanjem duše (stanje duševne patnje), nacrtanih u spontanom, slobodnom stilu, bez, ili s eventualno vrlo malo autocenzure, ili predumišljanja.

Prethodna rečenica u sebi, iako prilično suhoparno, sadrži temeljne postavke djela. No zaronimo još malo u materiju.

Frano je najbolji i najsretniji kada crta slobodno, kada mu potezi nisu ograničeni nekim zadanim okvirima u koje se treba uklopiti. Nije bez vraga ovaj strip, tj. zbir stripova crtan iznimno slobodarski, u pojedinim trenucima sveden doslovno na razinu krokia [vidi zanimljivosti]. Pa čovjek u određenim momentima, dana, mjeseca, godina, priušćuje sebi da radi točno ono što voli, točno onako kako voli, i nikako drugačije kako bi eventualno trebao voljeti. Zato je ovo Franino iznimno ostvarenje. Stripovi koji nisu u startu niti bili predviđeni da se izdaju, pokažu nekoj široj publici, od eventualno kruga obitelji. Čovjek je jednostavno skupio dovoljnu razinu samopouzdanja, volje, poklopili su se neki uvjeti kao autorska potvrda s prošlih radova (vjerojatno presudno) i iskoristio je odličnu priliku da isporuči ovo djelo.

Iako se u strip pričama albuma daje naslutiti da je Frano bio rastrešen, u stanju neke nervoze, s simptomima depresije, ipak naglasak nije u principu negativan. Čak suprotno, naglasak je na pozitivi i humoru, vrlo simpatičnom i kvalitetnom humoru. Postoji neka čudna poveznica između osoba koje posjeduju neki oblik duševne patnje i humora. Velik broj poznatih komičara u privatnosti su ustvari pomalo depresivni ljudi. Vjerojatno se humorom rješavaju negativne „energije“, generiraju pozitivu, uveseljavaju sebe i druge. Ako je sve loše, ako je stanje takvo kakvo je, ajmo se malo našaliti, drugo ništa ne preostaje. Inače se smeće samo nastavlja gomilati. Stripovi u knjizi su dakle prepuni humora, genijalnih komičnih trenutaka, krajnje iskrenih i onako, nepretenciozno životnih.

Zanimljivo je promatrati strukturu zbirke stripa. U prvom momentu, možda nakon prvog čitanja, a strip se pročita prilično brzo, iako ima 200 stranica, ne primjećuje se veza koja povezuje sve priče, ne vidi se nužan razlog da budu objedinjene u knjizi. Ipak, nakon ponovnog čitanja, kad se malo promisli, zaključak je da je djelo ustvari prilično zaokružena cjelina, s svojim ritmom i skladom. Čak i priče koje pomalo strše (strip s 24 satnog crtanja naprimjer) pronalaze svoje mjesto u cjelini. Obuhvaćen je jedan ljudski život, njegove misli, želje, filozofija, zapažanja, borba, sreća i nesreća. Sve je naravno obučeno u humoristično ruho, jer jedino tako na kraju to i može funkcionirati. Da sebe ne shvaćamo previše ozbiljno.

Crtež je kao što je već i istaknuto, prilično slobodan i spontan. Tehnika varira od jednostavno postavljenih likova tankim flomasterom, do laviranog, ili crnog tuša, pa i do mjestimičnog korištenja računalno kreiranih sivih tekstura. Franina montaža kadrova i tabli je prilično dinamična, životna, nacrtani likovi se tako u našim glavama oživljuju, pa čak i nastavljaju svoj život i nakon čitanja.

Ćila je zakon!

Strip će smatram biti tim bolji ukoliko je čitatelj prethodno upoznat s autorovim opusom, ako pročita albume Papak i Mostarske želje. Tada strip dobiva na težini kao logičan slijed njegovih prethodnika. Moglo bi se reći kao i dio neke cjeline, primjerice trilogije.

Završno razmatranje

Ovo je strip koji će jedan dio publike čitati s posebnim oduševljenjem, s snažnom empatijom i osjećajem poistovjećenja. Crtež će se svidjeti ljudima koji imaju, ajmo to tako reći, izvježbano oko. Oko kojemu netreba kadar, ili pojedini crtež biti apsolutno ispoliran u najsitnije detalje, oko koje u osnovnim postavkama pojednostavljenog i ekspresivnog crteža stvara sliku, pokret, atmosferu i sve ono što čini stripovske priče tako privlačnima.

Da, mislim da će ovaj strip itekako naći svoju publiku.
Lijep pozdrav i depresivci drš-te se.
Gonite to smeće