Vojna

Velike Teme definiraju naše identitete i naše sudbine. Oko njih se vrti politika, ali i umjetnost, književnosti, film. Publika uvijek posebnu pozornost pridaje takvim temama, pristupa im strastvenije. Rat je jedna od tipičnih takvih Velikih Tema. Tko ga je proživio, u kojoj god ulozi, dijeli svoju osobnu i kolektivnu povijest na dva dijela, na „prije rata“ i „poslije rata“, a čak i generacije koje ga nisu direktno doživjele još dugo budu njime obilježene.

Ispričati priču o Velikoj Temi na način da se priča direktno o njoj iz ptičje perspektive je teško. Ime joj samo govori. Ona je „Velika“, pojedinac je prema njoj sitan. Obraditi je sveobuhvatno na način da se ispričaju sve priče koje se moraju ispričati je vjerojatno nemoguć zadatak za pojedinca. Zato najbolje priče o Velikim Temama budu one osobne. Goran Duplančić je napravio upravo to sa svojim stripom „Vojna“. Ispričao nam je vrlo osobnu, autobiografsku priču o kratkom razdoblju svog života, koja je ujedno i jedna od najboljih ispričanih priča o raspadu bivše nam države i ratovima koji su iz tog raspada proizašli.

Duplančić se početkom ljeta 1991. zatekao na odsluženju vojnog roka u Ljubljani. Imao je 19. godina i čin desetara, te je bio nadređen skupini jednako balavih ročnika iz cijele Jugoslavije koji su bili u jedinici Vojne policije. Ročnici su u tom trenutku izolirani od vanjskog svijeta, do njih informacije dolaze na kapaljku. U trenutku kad između JNA i Teritorijalne obrane Slovenije izbija Desetodnevni rat oni se još po ničemu ne razlikuju od tipičnih ročnika koji su služili JNA u generacijama prije njih. Umjesto pitanja nacionalnih identiteta i sudbine države u kojoj su se rodili, njima su na umu gole tete, glazba i srednjoškolske simpatije koje su ostavili kod kuće. No desetar Duplančić uspije krišom poslušati malo radijskih vijesti, a zamjećuje i sve čudnije ponašanje nadređenih oficira. Nešto se očito događa, te se on između ostalog počne zapitkivati je li slučajnost to što su većina ročnika u jedinici Vojne policije srpske nacionalnosti. Uskoro postaje jasno da je na ulicama izvan kasarne započeo krvavi sukob, a da se slična stvar događa i u Hrvatskoj. Kao jedini Dalmatinac u svom okruženju, Duplančić postaje svjestan netrpeljivosti koju prema njemu određeni ročnici, ali i oficiri počinju pokazivati. On je, premda ne svojom voljom, preko noći u njihovim očima postao izdajnik. U toj atmosferi neinformiranosti, dezorijentiranosti i paranoje devetnaestogodišnji desetar dobiva zadatak da sa svojih deset ljudi do daljnjeg osigurava cestu ispred kasarne.

Goran Duplančić je inače doktor fizike, no to je sad manje bitno. Također je povremeni strip autor, što je već važnije za našu priču. Za crtež u stripu „Vojna“ se može reći da je pomalo skicozan, karakituralan i neušminkan, no takav odgovara tonu i dinamici priče. Najvažnija stvar u ovom trenutku je da se Goran Duplančić na „Vojni“ pokazao kao vrlo nadaren storyteller. Kadriranje u ovom stripu je odrađeno znalački, no to je samo dio priče.

Strip „Vojna“ autor je originalno objavljivao na forumu web stranice stripovi.com, u periodu od početka 2013. do početka 2015. godine, po nekoliko tabli svakih par tjedana. Nakon što se pročita čitav strip postaje jasno da je Duplančić od početka imao u glavi cijelu priču koju je htio ispričati. Naročito to postaje jasno kad se pročitaju dijelovi koji predstavljaju vrhunac stripa. Oni su zamišljeni kao vrhunac i oni to uistinu i jesu, teren za njih je pažljivo pripremljen. To su najosobniji dijelovi priče, ali su istovremeno upravo oni ono što ju čini transcendentalnom.

Duplančić je samo glavni lik, svoj vlastiti, detaljno karakterizirao. Ostali likovi su tipični likovi kakve očekujemo u pričama o služenju vojnog roka u JNA: priprosti čoban kao comic relief, podmukli nacionalist kao antagonist, brkati majori koji galame. U nekoliko navrata oficirima je stavio misli u oblačiće koje su suprotstavljene riječima koje govore. Na taj im je način htio dati dozu ljudskosti, pokazati razumijevanje prema njima i situaciji u kojoj su se našli, no ipak se nije usudio detaljnije ići u smjeru karakterizacije ostalih likova. Fokus je cijelo vrijeme isključivo na njemu, no to ne predstavlja manu stripa. Pričajući o sebi i svom iskustvu, Duplančić je uspio ispričati univerzalnu priču koja puno govori o tom ratu, o ratu općenito, te o svima nama. Epizode koje predstavljaju katarzične vrhunce albuma za to su ključne.

Prva od njih je još uvijek crno-bijela kao i većina stripa. U njoj se strah i paranoja tijekom straže u šumi koreliraju sa sjećanjem na nadrealno iskustvo iz djetinjstva. Tu se prvi put pojavljuje motiv crnog vuka kao zvijeri koja vreba u mraku. U sljedećoj ključnoj epizodi Duplančić uvodi boju u strip. Ta epizoda predstavlja njegov pad, moralni poraz. Zvijer koje se tako jako bojao je ušla u njega. Ne bih detaljno prepričavao tu scenu da ne otkrijem puno budućim čitateljima, no reći ću da je iznimno hrabro od autora što se usudio sa tom scenom do kraja razgolićen stati ispred nas. Čuvanje upotrebe boje sve do te scene je ingeniozan trik kojim se naglasila njena dramatičnost i stanje emocionalne rastrojenosti u kojoj se junak nalazi.

Boja se opet pojavljuje u sceni u kojoj Duplančića posjećuje majka i u kojoj se on lomi između osjećaja dužnosti, lojalnosti i straha, te u napetoj sceni u kojoj se sukobljava sa nadređenim oficirom kad ovaj zapovijedi da se puca na potencijalne dezertere. Ta scena završava sa efektnim prizorom u kojem naš desetar i njegova ekipa postaju čopor vukova koji štite jedni druge.

„Vojna“ je dakle iznimno osoban strip u kojem se autor potpuno ogolio i ispričao priču koju je očito morao ispričati zbog sebe, sjećanje na traumu koju je dugo nosio u sebi. Što ta trauma njemu danas predstavlja i što je dobio njenim pričanjem i dalje zna samo on, no najveća vrijednost „Vojne“ je što svatko od nas u njoj može prepoznati šire kolektivne priče, ali i naše osobne priče unutar tih kolektivnih priča. „Vojna“ je priča o odrastanju, o opasnosti koja vreba kad se klincima sa podivljalim hormonima da oružje u ruke, o vojnicima kojima je band of brothers osjećaj lojalnosti važniji od ičega drugog, o obitelji kao osloncu, o tome kako ekstremno stresne situacije nepovratno mijenjaju ljude. O tome kako se zvijeri koju nosimo u sebi možda treba bojati više od zvijeri koje su oko nas. Logično je da razrješenje priče, objašnjenje kako se skinuo iz uniforme, Duplančić nije prikazao u samom stripu, već je samo dao par rečenica o tome nakon stripa. U tom trenutku priča više nije njegova, on je prepušta drugima, onima koji su ostali. „Vojna“ govori više o našim ratovima od mnogih djela koja se trude o njima studiozno i sveobuhvatno pričati.