Na naslovnici albuma Kraljevstvo likovi su zaustavljeni u pokretu. Ništa neobično za strip koji se, za razliku od animacije, isključivo služi ekstremima. No, Ružićeva naslovnica ne prikazuje ekstrem pokreta, na njoj nema ni daška dinamike. Tri lika i jedna građevina ukopani su na mjestu, statični i pomalo pozerski koreografirani. U prvom planu nalaze se svirač lutnje Jan Peter i njegova drúga Magdalena, za njima čovjekolika sjena s visoko podignutom časom crvene tekućine, zaustavljena u gesti iz koje se može iščitati posprdni pozdrav, a visoko gore, u trećem planu, sve ih natkriljuje hajdelberška palača, statusni simbol europskog plemstva čije političke makinacije i ambicije upravo još jednom natapaju europska tla krvlju. Zbog manjka pokreta i nedostatka živih boja, cijeli taj prizor odašilje „pogrešnu“ poruku. Vrijeme na njemu stoji i sve skupa nalikuje kakvom isječku iz udžbenika za povijest, fragmentu veće freske skrivene negdje iza ruba korica. U izvjesnom smislu, ostatak stripa i jest rekonstrukcija tog nepostojećeg objekta. Udžbenička „aura“ ipak navodi na krivi trag. Dok se Ružićev pristup povijesnome još donekle i može podvesti pod udžbenički dokumentarizam, povijest i Radovan Domagoj Devlić imaju jedan posve drugačiji odnos. Upravo zbog Devlićevog angažmana, statičnost naslovnice odašilje „pogrešnu“ informaciju. U Devlićevom korpusu povijest je sve samo ne statična, a rekonstrukcija spomenute freske potvrdit će to još jednom.
Kraljevstvo je album sastavljen od dva stripa. Prvih deset stranica kratka je (i prilično slaba) horor-priča napravljena za njemačko tržište u vremenu dok je Gespenster Geschichten još primao strane scenariste. Priča o tri svojeglava brata, demonskom knezu ljudožderu, glazbi, kletvama i očinskim upozorenjima rutinski je rad s isforsiranom završnicom u kojem se ni Ružić ni Devlić ne predstavljaju u najboljem svjetlu. I sami svjesni manjkavosti ishodišne zamisli, Devlić i Ružić odlučuju nastaviti s radom (prema svjedočanstvu samoga Ružića, vođeni čistim entuzijazmom, bez razmišljanja o albumima ili potencijalnoj objavljivosti novog projekta) unutar iste paradigme naznačene prethodnim stripom. Bajkoviti, vanvremenski narativ prvoga stripa prostorno-vremenski je fiksiran u Češku za vrijeme Tridesetogodišnjega rata, no daljnja razrada pripovijesti narušit će, u uobičajenoj maniri Devlićevih stripova, prostorno-vremenske odrednice čime će se Kraljevstvo iz registra povijesne fantastike preseliti u registar opće fantastike. Prodor fantastičnoga u tkivo povijesnoga nije, naravno, neočekivan. Ako već samo Devlićevo ime na naslovnici nije dovoljan signal, prvih deset stranica albuma jasno uspostavlja pripovjedni obrazac ostatka. Čemu uopće takav manevar?
S jedne strane Kraljevstvo se fetišistički priklanja povijesnome. U toj vizuri, za koju je prvenstveno zadužen Ružić, povijesno se pojavljuje kao predmet fascinacije i obožavanja. Brižljivo istražena kostimografija, pomno iscrtana arhitektura, dizajn vojničkih uniformi i koreografija završne bitke – svi likovni elementi podržavaju (i odražavaju) mimetičke obrasce klasičnoga povijesnoga stripa u kojemu je iluzija realnosti presudna za konceptualizaciju udaljenog prostor-vremena. Na mimetičkoj podlozi klasični povijesni strip zasniva svoj retorički moment. Bilo da se koristi arhetipskim likovima i situacijama, bilo da varira druge žanrovske obrasce, bilo da podupire suvremene ideološke konstrukte, bilo da koketira s pedagogijom, klasični povijesni strip mora jasno razgraničiti vrijeme teksta od vremena konteksta. „Tekst“ slikom konstruira vrijeme i prostor udaljene od iskustvenog prostora čitatelja čime mu nudi priliku za putovanje tj. za pomak iz faze, izmještanje pogleda u neko novo, a staro prostor-vrijeme pri čemu kulturne/mitološke strukture spoznaje ostaju nepromijenjene. Izvan okvira ovoga prozora u prošlost pusta je zemlja bez ikakvih putokaza. Povijest je, kao i njeni akteri te njihove priče, uvijek negdje drugdje i premda nam bilo koji element tog sustava može biti više ili manje poznat, cijeli je sustav izoliran od demitologizirajućeg rakursa suvremenosti.
Tako shvaćena povijest ostaje zatvorena u prošlost i nije ništa drugo doli više ili manje zanimljiv skup zaboravljenih običaja, neobične odjeće i demodiranih društvenih normi na čijoj se pozadini odigrava pripovijest anegdotalnog (ne nužno i dokumentarnog) karaktera. Majstori hrvatskoga povijesnoga stripa klasične provenijencije (bilo da govorimo o Mauroviću, Radiloviću ili Lordaniću) iz tog su razloga rijetko kad uspjeli napraviti „totalni strip“. Dok je mimetička razina tih stripova na vrlo visokoj razini te fascinira samom svojom pojavnošću, njihova metaforička dimenzija, osim u rijetkim iznimkama, potisnuta je nauštrb retorike spektakla koja je, sa svoje strane, iznimno podložna vremenskoj degradaciji. Drugim riječima, malo je stripova toga tipa uspjelo izbjeći zastarijevanju.
Devlićevo stripovsko promišljanje povijesti, kojega je Kraljevsto tek mali i relativno nebitan fragment, vodi se (post)modernističkom vizurom u kojoj je povijest aktivni intertekst suvremenosti pa joj se tako stripom i pristupa. Osnovna je zadaća pronaći odgovor na pitanje kako pripovijedati, primjerice, o Tridesetogodišnjem ratu izvan okvira puke događajnosti. Krećući od konkretnog povijesnog događaja (u ovom slučaju riječ je o praškoj defenestraciji), Devlić širi pripovijest na općenitiju razinu. U njegovom tretmanu prošlosti, događaj (bilo fiktivni, bilo dokumentarni) je simbolički manifest kompleksnog lanca uzroka i posljedica koji uključuje i obiteljske povijesti i tektonske političke poremećaje jednoga kontinenta. Devlić koristi prošlost kao poprište kolektivne drame gdje pojedinac metonimijski zamjenjuje/predstavlja sve one koji dolaze poslije njega, bilo u svijetu teksta bilo izvan njega. Utoliko se junakova rabota razbijanja kletve ne iscrpljuje u narativnom obrascu bajke već povlači sa sobom aktualna i živa pitanja podložnosti/kontrole, mogućnosti slobode i nošenja s naslijeđem palača izgrađenih na krvi. Devlić zadržava mimetički modus klasičnoga povijesnoga stripa kako bi održao iluziju realnosti, pri čemu uvodi fantastički pomak (kletve, putovanja kroz vrijeme, preklapanja vremenskih linija, dvostruke identitete, demonske/destruktivne persone/sile i sl.) jer mu je nužno potreban za proizvodnju suvisloga metaforičkoga sustava. Tek uz pomoć fantastike Devlić može „argumentirano“ mijenjati uvjete Ružićeve mimeze. Povijest je živa ne samo zbog toga što trpi bilo kakvu pripovijest, već zbog toga što svaka njena pripovijest direktno utječe na ovdje i sada. Ili, kako kaže posljednja rečenica stripa: „Iluzija u koju smo zapleteni za nas je vrlo stvarna.“
Izoliran od svog interteksta Kraljevstvo vjerojatno nije najreprezentativniji strip, bilo za neobavezno „uživanje u priči“, bilo za za detaljniju hermeneutiku Devlićevog opusa. U prijašnjim projektima sličnog karaktera, Devlić je uspješnije koristio višestruke pripovjedne razine. U Kraljevstvu se malo opustio pa kretanje kroz prvi sloj priče i nije baš najzanimljivije. Ipak, kao integralni dio Devlićevog, nažalost nedovršenog, korpusa Kraljevstvo je dodatni argument tezi kako je Devlić bio možda i jedini novokvadratovac koji nije podlegao zamkama formalističkog manirizma. Služeći se „novom“ poetikom, bitno različitom od poetike generacije iz šezdesetih, odmičući se od manifestne pripovjedne tradicije, Devlić nije podlegao zahtjevima spektakla svojega vremena već je promišljao suštinske probleme ne samo svojega, već i našega doba. U tom je smislu Kraljevstvo reprezentativni primjer hrvatskoga stripa. Napokon, teško je pronaći metaforički sustav prikladniji od povijesnoga za analizu „hrvatskoga pitanja“. Sudeći po događajima u posljednjih četvrt stoljeća ni od prošlosti, ni od povijesti nećemo se tako lako osloboditi.
