Porijeklom iz pokrajine Nove Škotske, s otoka Cape Breton u Atlantskom oceanu, koji je bogat prirodnim ljepotama, ali nažalost siromašan ekonomskim prilikama, Beaton je bila svjesna da će kao i mnogi u njezinom okruženju morati napustiti dom u potrazi za poslom. Pod velikim pritiskom studentskih dugova, Beaton napušta obitelj i odlazi kao gastarbajter na drugi kraj kontinenta, gdje se zapošljava u kompaniji Syncrude, jednom od najvećih svjetskih proizvođača nafte iz naftnog pijeska/bitumena. Isprva radi u skladištu alata, gdje vodi inventar alata te ga distribuira radnicima, no tijekom svog dvogodišnjeg boravka u naftnim pijescima radit će i na drugim uredskim poslovima.
Dihotomija s kojom se često mora
nositi žitelj tzv. Atlantske Kanade.
Patke iz naslova simboliziraju pogubne ekološke posljedice eksploatacije naftnog pijeska, pozivajući se na nerijetke slučajeve pomora čitavih jata pataka, koje su imale nesreću sletjeti u jedno od toksičnih umjetnih jezera nastalih kao nusprodukt ekstrakcije nafte iz naftnog pijeska. Povezano s tim, zanimljiv je dizajn korica knjige (ispod zaštitnog omota): s prednje strane vidi se samo stilizirana patka u letu, a izrađena je od obojene folije na kojoj se boje prelijevaju pod svjetlom i različitim kutovima gledanja te na taj način podsjećaju na efekt prolivenog ulja na vodi. Zgodan detalj.
Korice knjige na kojoj se vidi stilizirana patka u letu.
Koliko god su ekološke posljedice djelovanja naftne industrije bitna komponenta ove priče, ipak je u centralnom fokusu osobno autoričino iskustvo života i rada u jednoj takvoj izoliranoj i nepristupačnoj sredini. Taj osjećaj izolacije i samoće, od kojeg pate svi radnici, za nju osobno, kao 21-godišnju djevojku, dodatno je bio potenciran činjenicom da je bila u okruženju pretežito muških radnika (omjer muških i ženskih radnika je bio otprilike 50:1). Beaton tako, uz sve ostale poteškoće koje rad u jednom takvom kampu nosi sa sobom, na dnevnoj bazi mora trpjeti seksualno uznemiravanje od strane velikog broja svojih muških kolega.
Nakon nekog vremena Beaton je oguglala na neumjesne komentare
dijela svojih muških kolega koji su nerijetko više nego duplo stariji od nje.
To je nešto čime se nije navikla nositi (daleko od toga da se na tako nešto treba naviknuti i prihvatiti kao nešto "normalno"), jer u "civiliziranijem" okruženju nije bila meta takvog ponašanja. No, čini se da u radnim kampovima Sjeverne Alberte vrijede drugačija pravila, a neke inhibicije u obrascima ponašanja koje su često dosta niske i u "stvarnom svijetu", kako ga radnici u kampovima zovu, ovdje su još niže ili ni ne postoje. U tom aspektu Ducks me podsjeća na Wind River (2017), odličan neo-western Taylora Sheridana, gdje radnici na naftnoj bušotini u snijegom i ledom okovanom Wyomingu, siluju i ubiju mladu indijanku iz obližnjeg rezervata Wind River.
U izoliranim radnim kampovima vrijede drugačija pravila nego u „stvarnom svijetu“.
Činjenica da su domorodačke žene i djevojke, kako u SAD-u tako i u Kanadi, vrlo često žrtve seksualnog nasilja oko sličnih radnih kampova (i to puno učestalije od bjelačkih žena), nije promakla ni autorici i to direktno spominje u pogovoru svog memoara. Ipak, Ducks je njezina priča, a iako u njezinom slučaju stvari nisu toliko eskalirale kao u Wind Riveru, uznemiravanje nažalost nije ostalo ni samo u verbalnoj domeni.
Unatoč svemu, Beaton ima veliku razinu empatije za radnike u radnim kampovima poput onog u kojem je ona radila. Velika većina njih su bili normalni, pristojni ljudi. No, dosada, izolacija, usamljenost, stres, depresija, težak fizički rad u teškim uvjetima, narušeno fizičko i mentalno zdravlje, što nerijetko vodi i prema ovisnosti o kokainu i drugim drogama, sve su to faktori čiji se utjecaj na ljudsku psihu ne može zanemariti. Industrija je nažalost te probleme radije gurala pod tepih, umjesto da osigura resurse u kampovima za njihovo adekvatno rješavanje.
„Briga“ kompanije za svoje radnike svodi se na
prikazivanje sigurnosnih filmića i ništa puno više od toga.
Kako i sama autorica zaključuje, naravno da je u takvim uvjetima, gdje dodatno muškarci brojčano nadmašuju žene 50 naprema 1, samo pitanje vremena kada će doći do seksualnog nasilja. Autorica pri kraju memoara povlači zanimljivo pitanje: bi li se i u kolikoj mjeri muškarci iz njezine vlastite obitelji promijenili životom i radom u takvom kampu pod istim uvjetima? Naravno da Beaton vjeruje da bi njezin vlastiti otac ostao normalan i pristojan čovjek, ali svejedno joj je neugodno razmišljati o tome.
Zahvaljujući nijansiranom pristupu obrađivanja mnogih teških tema kojih se dotiče, Ducks je puno više od pukog prepričavanja događaja iz jedne vrlo formativne faze autoričinog života. Stječe se dojam kako Beaton ništa nije uljepšala ili pak pogoršala kako bi se bolje poklopilo s nekom poantom koju je htjela prenijeti, što je česta zamka u koju upadaju pisci memoara. Baš naprotiv, sve djeluje jako iskreno i autentično. Također mi se jako svidjelo što cjelokupni ton memoara nije nimalo propovjednički i autorica niti u jednom trenutku ne nameće svoj stav te u potpunosti prepušta čitatelju da samostalno i vlastitim tempom procesuira sve ono čemu svjedoči na stranicama njezinog memoara, poveže pojedine detalje i samostalno dođe do vlastitih zaključaka. Zapravo je jako impresivno kako se Beaton na tako kvalitetan način dotakla mnogih važnih tema, a pri tome je sve prezentirano u obliku kratkih razgovora koje je Beaton čula ili pak sama vodila sa svojim kolegama ili kolegicama s posla.
Polupitoma tronoga lisica koja se po svemu sudeći
ozlijedila motajući se oko opasne mašinerije rudnika.
Nakon što pročitate Ducks bit će vam jasno zašto je Beaton na svom memoaru radila toliki niz godina. Osim prekopavanja po mnogim sasvim sigurno bolnim sjećanjima, što nikada nije jednostavan zadatak, očito je da je Beaton uložila ogroman trud i energiju u istraživanje svih okolnih detalja kako bi ih prezentirala što je autentičnije moguće. Ducks će vas tako naučiti o mnogim temama o kojima vrlo vjerojatno ranije niste znali puno, a na osnovu svog vlastitog primjera mogu reći da će vas vrlo vjerojatno potaknuti i na daljnje čitanje i proučavanje: od tehnologije ekstrakcije nafte iz naftnog pijeska i popratnih ekoloških posljedica, preko društveno-ekonomskih prilika u Kanadi, psiholoških posljedica rada u izoliranim područjima pa sve do povijesti i položaja domorodačkih zajednica u Kanadi na čijoj zemlji se naftni pijesci u konačnici i nalaze.
Krdo divljih bizona u blizini rudnika.
Crtež je u Ducks vrlo jednostavan, a opet i više nego dovoljno efektan kada je to potrebno. Za one koji su upoznati s Beaton i njezinim ranijim radom na humorističnom (web)stripu Hark! A Vagrant, odmah će prepoznati njezin stil, ali isto tako će uočiti bitne razlike. Crtež je u Hark! A Vagrant razigraniji što bolje odgovara njegovom humorističnom tonu, dok se u Ducks Beaton logično odlučila za prizemniji i ozbiljniji pristup. Crtež je također toniran nijansama sive, što doprinosi sveukupnom melankoličnom tonu i dobro se slaže s temama kojih se autorica dotiče. Unatoč visokoj razini stilizacije, mnogo je vrlo upečatljivih scena koje imaju potencijala izazvati snažnu emocionalnu reakciju ili vas potaknuti na daljnje promišljanje. Beaton je tako pomoću relativno siromašnog vizualnog vokabulara u Ducks vrlo vješto utkala puno više nego što se možda na prvi pogled može činiti.
Ukoliko do sada nije bilo jasno, Ducks ima moju apsolutnu preporuku, kako čitateljima tako i domaćim izdavačima. Ako ne vjerujete meni, pogledajte samo neke od brojnih lista najboljih naslova iz 2022. godine na kojima se Ducks nalazi :).
Naposljetku, preostaje nam jedino zapitati se:
može li itko stvarno izaći neokrnjen iz naftnih pijesaka Sjeverne Alberte?
