Začeci ideje Monstersa sežu u 1984. godinu u obliku kratke priče o podrijetlu Hulka, koja je u svom originalnom obliku, nažalost (ili na sreću), bila odbijena od strane tadašnjeg uredništva Marvela. Barryjeva revizija Hulkove prošlosti je naime uključivala tešku traumu iz djetinjstva, uzrokovanu zlostavljanjem, koja je dala jednu drugačiju psihološku dimenziju Hulkovom bijesu. Kako bi ostvario svoju viziju, BWS je inzistirao na korištenju, iz perspektive tadašnjeg strip izdavaštva, vulgarnih riječi (koje je trebao izgovarati Bannerov pijani i paranoični otac koji ga je zlostavljao), a koje su po Barryjevom mišljenju bile komparativno blage u odnosu na tadašnje standarde drugih medija kao što su film ili televizija (izrazi kao "Goddam", "Bitch", "Hell", "Slut").
Iako je nešto kasnije Marvel objavio priču o Hulkovom podrijeklu iz pera Billa Mantloa (Incredible Hulk #312) koja je idejno slična, ali u izvedbi također i bitno razvodnjena u odnosu na Barryjevu originalnu zamisao, sjeme Monstersa se nastavilo razvijati i rasti u umu Barryja Windsora-Smitha (BWS u ostatku teksta) iduća tri i pol desetljeća te je napokon ugledalo svijetlo dana 2021. godine u izdanju Fantagraphicsa u obliku grafičkog romana dugačkog preko 360 stranica. Malo je za reći da se ovdje radi o iznimno ambicioznom, ali prije svega osobnom, strastvenom, autorskom djelu (BWS je sam pisao priču, crtao, upisivao tekst) koje kao takvo, sa svim svojim prednostima i manama, stoji kao spomenik nepokolebljivoj umjetničkoj viziji i predstavlja krunu (mogli bi reći i magnum opus) Windsor-Smithove dugogodišnje karijere.
BWS je široj publici vjerojatno najpoznatiji po svojem nekonvencionalnom doprinosu stripovskoj adaptaciji Conana barbarina (Marvel) s početka '70-ih, no za Monsters je važnije spomenuti priču o Wolverineu, Weapon X, koju je za Marvel BWS napisao i ilustrirao 1991. godine. Paralele i sličnosti između čudovišta s naslovnice Monstersa i Wolverinea iz Weapon X su i više nego očite: oboje su mladi muškarci s margine društva uvučeni u tajne vojne eksperimente koji su ih sveli na deformirana Frankensteinska stvorenja bez gotovo ikakve čovječnosti.
Kao još jedan naklon Frankensteinu, BWS je u Monsters ukomponirao i originalni podnaslov romana Mary Shelley („Moderni Prometej“), koji je iskoristio kao naziv za nacistički tajni projekt („Projekt Prometej“) koji se nakon 2. svjetskog rata nastavio odvijati s druge strane Atlantika pod pokroviteljstvom američke vojske te je u jeku hladnog rata i sukoba u Vijetnamu rezultirao stvaranjem čudovišta iz Monstersa.
Eponimsko čudovište iz Monstersa.
Unatoč određenim fantastičnim elementima, Monsters je ipak prije svega humana i bolno stvarna priča o obitelji koja je postepeno razorena obiteljskim nasiljem te o rezultirajućoj fizičkoj i psihičkoj traumi s kojom je dijete, kao primarna žrtva tog nasilja, kasnije moralo odrastati. Jasno je to odmah iz prvih nekoliko tabli Monstersa, gdje je vrlo grafički prikazano kako majka u zadnji tren spašava malodobnog sina Bobbyja od njegovog vlastitog oca, koji ga je tako snažno pretukao da je jadno dijete ostalo slijepo na jedno oko.
Ono što je također odmah jasno, a što je implicirano i samim naslovom Monsters (dakle čudovišta, u množini), je da je Bobbyjev otac, Tom Bailey, samo prvo u nizu čudovišta, što doslovnih, što figurativnih, s kojima će nas BWS upoznati u svojoj knjizi. Način pripovijedanja je nelinearan i raspodijeljen je između nekoliko vremenskih razdoblja te prati nekoliko generacija likova, što na neki način pristaje knjizi koja je i sama po sebi bila u nastajanju preko tri desetljeća.
Puno je čudovišta na stranicama BWS-ovog romana.
Tako nakon uvodne mučne scene obiteljskog nasilja skačemo 14 godina u budućnost, gdje Bobby, sada odrastao, ali očito bez ikakvog cilja u životu te i dalje opterećen traumom iz djetinjstva, pokušava pristupiti vojsci i tako slijediti stope svog oca (inače veterana 2. svjetskog rata). Tamo upoznaje narednika Eliasa McFarlanda, koji u njemu, skitnici s margine društva bez obitelji i prijatelja, prepoznaje idealnog kandidata za tajni vojni projekt Prometej te ga predaje u ralje nemilosrdnog medicinskog eksperimenta koji će njegovo tijelo transformirati do neprepoznatljivosti u eponimsko čudovište. Bobby postaje pasivan promatrač, a radnja u fokus stavlja nekoliko likova koji, svatko na svoj način, ali naposlijetku jednako bezuspješno, pokušavaju spasiti Bobbyja.
Tajni vojni projekt Prometej.
Jedan od tih likova je upravo narednik McFarland, koji vrlo brzo počinje osjećati grižnju savjesti zbog svoje umiješanosti u nečovječne eksperimente Projekta Prometej. S McFarlandom BWS također uvodi i drugi značajan fantastični element priče, a to je da neki članovi McFarlandove obitelji imaju nadnaravne psihičke sposobnosti. McFarland je crnac pa se radi o klišeiziranom tropu "magičnog crnca", arhetipu koji se često pojavljuje u romanima Stephena Kinga (npr. John Coffey iz Zelene milje ili Dick Hallorann iz Isijavanja), no i u mnogim drugim fikcionalnim djelima. Bilo kako bilo, McFarlandova obitelj je još jedan primjer nesretne obitelji u Monstersu, iako na drugačiji način od Bobbyjeve obitelji (u skladu s Tolstojevom maksimom o nesretnim obiteljima). Kao što je već rečeno, McFarlanda muče moralne dvojbe i osjećaj krivnje, a kako to obično biva, najviše na kraju ispašta njegova obitelj.
Detalj jedne od rijetkih akcijom nabijenih scena u stripu.
Druga velika cjelina Monstersa odvija se u napuštenoj kući u kojoj je Bobby odrastao, gdje on sada nijemo promatra duhove prošlosti koji polako i do u detalje bolno rekonstruiraju dezintegraciju njegove obitelji koja je na koncu i dovela do njegove tragedije. Radnja skače u prošlost i prenosi se iz perspektive Bobbyjeve majke, Janet Bailey, u formi njezinih dnevničkih zapisa. Saznajemo da je njezin voljeni muž Tom Bailey bio u Njemačkoj za vrijeme 2. svjetskog rata, gdje je u američkoj vojsci služio kao tumač i prevoditelj. Nažalost, Tom koji se vratio iz rata nije ni približno isti kao Tom koji je u rat otišao. Umjesto dragog čovjeka koji je volio svoju ženu i sina više od svega, on se vratio kao neprepoznatljivo grub, hladan, odsutan, paranoičan i postepeno sve nasilniji čovjek, kako prema Janet tako i prema malom Bobbyju.
Bobby u formi čudovišta rekonstruira najteže traume iz djetinjstva.
Drastičnim usporavanjem tempa radnje, BWS kod čitatelja stvara osjećaj beznađa, jer dnevnički zapisi koje stavlja čitatelju na uvid, polako, ali sigurno i gotovo nemilosrdno vode prema tragičnom kraju kojega smo od početka svjesni. BWS vrlo efektno koristi rukopis u dnevničkim zapisima kako bi grafički dočarao Janet i njezino duhovno stanje. U početku je rukopis uredan, no kako Janet postaje svjesna Tomove psihoze te kako se povećava razina njezine vlastite tjeskobe i nervoze, tako i rukopis postaje sve neuredniji i teže čitljiv. Janet se ovdje profilira kao glavna protagonistica cijele priče, no unatoč svim svojim pokušajima da spasi sebe i sina, u konačnici ne uspijeva pronaći izlaz iz te bezizlazne situacije.
Primjer dnevničkih zapisa Janet Bailey.
U zadnjoj etapi Monstersa, u još jednom skoku u prošlost, ovaj put iz perspektive Bobbyjevog oca Toma, saznajemo što je dovelo do njegove vlastite transformacije u čudovište koje se potom vratilo kući i uništilo svoju vlastitu obitelj. Tu saznajemo i podrijetlo glavnog negativca i moglo bi se reći jedinog istinskog čudovišta cijele priče, nacističkog časnika Friedricha, čija su bolesna spletkarenja glavni izvor svih kasnijih tragedija. Samo finale je po meni najslabija karika cijele priče s deus ex machina raspletom koji djeluje previše jeftino i antiklimaktički, no bez obzira na to ne umanjuje sve ono dobro što je tome prethodilo.
Još jednom, svi fantastični elementi zapravo nisu toliko bitni. Ovo je priča o obiteljskoj tragediji, nasilju i traumi, o užasima rata čiji razarajući utjecaj često ne jenjava ni desetljećima nakon njegova završetka, o apatičnom društvu koje je bilo svjesno što se događa u Bobbyjevom domu, ali nije poduzelo ništa da to spriječi. Umjesto doslovne transformacije u čudovište, Bobby je mogao potonuti u pakao droge ili alkohola, rezultat bi bio više-manje isti.
Američki vojnici ulaze u nacistički logor
u kojem su se provodili nečovječni medicinski eksperimenti.
Do sada praktički nisam ni jednom riječi spomenuo BWS-ov crtež, a upravo je taj crtež možda i najjača karika cijelog ovog djela, ona magična spona koja povezuje sve u jednu koherentnu cjelinu. Čini se kao da BWS svakom kadru pridaje jednaku važnost te jednakom mukotrpnom predanošću šrafira likove u prvom planu, kao i sporedne likove i objekte u pozadini. Doslovno možete otvoriti bilo koju od oko 360 stranicu Monstersa i diviti se svakoj crtici, svakoj liniji, svakoj crnoj i bijeloj površini koju je BWS majstorski stavio na papir.
Na poleđini knjige je Monsters opisan kao "tour de force vizualnog pripovijedanja" i to u ovom slučaju stvarno nije samo neka jeftina fraza koja bi kupca trebala uvjeriti da nije uzalud bacio novac na luksuznu knjigu. Rijetko kada se vidi ovako konzistentno kvalitetan crtež od početka do kraja, pogotovo kada se uzme u obzir relativno dugačak period u kojem je djelo nastajalo.
