Mzungu Luka

IZGLEDA DA SE MORAMO UPUTITI DALEKO DA BISMO ZNALI STATI I PROMISLITI

Malo se nas nije poželjelo maknuti od svakodnevice, razbuditi se ili čak probuditi, izaći iz vlastitog svijeta. Isto tako, malo se nas na to i odvažilo. Odvažilo, da, jer mnogi su domaći putopisci već dokazali da je, unatoč brojnim izgovorima koje nalazimo da bismo nakraju ipak ostali u naslonjaču, volja od presudne važnosti. Spomenimo samo Željka Malnara, Hrvoja Ivančića i Davora Rostuhara, kojega ćemo u ovom strip-albumu na trenutak i susresti.

No kada je riječ o putopisima, tu je i Domagoj Rapčak, mladi strip-autor i magistar edukacije engleskog jezika i povijesti, a njegova je posebnost, za razliku od većine putopisaca, upravo medij i umjetnost kojom se ovaj ilustrator služi – strip.

Još je posebniji način na koji je to postigao – on sȃm nije putovao, nego je upijao doživljaje svoga bliskog kolege (tadašnjeg studenta povijesti i engleskog, sada profesora na fakultetu) koji je tri mjeseca proveo volontirajući u Tanzaniji, fascinantnoj afričkoj zemlji s više od 120 etničkih grupa i podgrupa, što je dodatno utvrdio naknadnim preslušavanjem podugačkih prepričavanja iskustava koje je u razgovoru s putnikom snimio. Bitno je napomenuti da su se i „pravi“ putnik i autor unaprijed pripremili za posao. I dok je putnik detaljno pamtio i bilježio svoja iskustva (za koja, po samim riječima strip-autora, ima posebna osjetila), autor je te događaje, uz konzultiranje fotografija i enciklopedija, pretočio u odličan strip. Pritom Rapčak – držeći time našu pažnju većom, a naše oči otvorenijima – događaje pripovijeda kao da je upravo SȂM bio na putu: u prvom licu, što ovaj strip čini još posebnijim. A nama bliskijim i prijemčivijim.

Igre rata i igre gladi.

Svoju umjetničku slobodu, posebno u zamišljanju točnog izgleda pojedinih likova koji su negdje namjerno iskarikirani – ruka je samo slušala proživljeno, a proživljeno doživljeno – kombinira s činjenicama i osobnim dojmovima prijatelja putnika.

Kada je riječ o Rapčakovom stilu, ne može a ne podsjetiti (što autor ne krije i ne bježi od toga, štoviše, točnije je reći da je ovo možda bio eksperiment bježanja prema tomu) na strip-putopise kanadskoga renomiranog autora Guya Delislea, koji je autor stripova o Burmi, Jeruzalemu, Pyongyangu, objavljenoga i kod nas od izdavačke kuće Fibra.
Rapčak se u stripu Mzungu Luka znatno, svjesno i namjerno, odmaknuo od svog uobičajenog, realističnijeg stila, kreirajući sjajno stiliziran crtež koji je isto tako jasan, krajnje simpatičan, blizak. Blizak svima nama jer se lako poistovjećujemo s putnikom pa i mi lakše stripom putujemo, ne samo zato što jedan naš čovjek odlazi onamo kamo bismo i mi htjeli zaviriti. Likovni je izraz ovdje vrhunski funkcionalan (zato krajnje dojmljivo djeluju i dvije „nijeme“ table koje prikazuju sȃmo putovanje u Kolijevku čovječanstva).
Stiliziran crtež podupire i humor koji je specifičan, autoironičan, dobronamjeran. Scene šišanja ili vožnje autobusom po Tanzaniji, borba s miševima ili pojedini lokalni stanovnici koji odlično govore hrvatski (Bit ću prava majstorčina! Kiša pada, hvata me prehlada.) – nezaboravne su. Zanimljivo je i vrijedno spomenuti da je mjesto volontiranja i rada s djecom Sirotište svetog Ante u Songei, izgrađeno 2010. od donacija iz Republike Hrvatske.

Reci mi, Bože, koje si boje kože?

Ovaj strip-album obrađuje mnoštvo bitnih tema, a može se reći da je strip, iako ne toliko striktno, podijeljen na dijelove (objavljivan je prvotno tablu po tablu u digitalnom obliku na MojStrip.com) pa pojedina poglavlja tako nose i naslove Promet, Prilagodba, Sirotište, Rukovanje, Hrana i dr., obrađujući pojedine teme i upoznajući nas s lepezom slikovitih likova, od djece, drugog lokalnog stanovništva do ostalih mzungu volontera. Valja napomenuti da album, na kraju, pored tabli o Luki sadrži i 8 tabli o Ivanu, jednom drugom volonteru iz Hrvatske, Lukinom prijatelju, koji je u više navrata boravio u Tanzaniji i pomagao tamošnjoj djeci. Spomenute table ističu se emocijama i pokazuju koliko je tanka granica između sreće i tuge, radosti i tragedije. Tu je još i tekstualni osvrt na putovanje u Tanzaniju napisan od Luke Pejića, našeg glavnog lika. Naslovnica je puna detalja, nastavlja se i na stražnju koricu i savršeno je funkcionalna i intrigantna. Predočava kontrast svjetova u svakom smislu, zabezeknutost koju je i sam autor ove recenzije imao prilike iskusiti kada se više puta našao na pojedinim „drugačijim“ lokacijama – onaj osjećaj koliko smo zapravo mali. Ali autor će pokazati da to ne znači i to da ne možemo i ne trebamo djelovati.

Mzungu Luka pored informativnog i zabavnog karaktera svakako ima i onaj edukativni, pa nas autor na posebnim tablama – koje se ističu, više su realističnog stila i, za razliku od ostatka stripa, u boji su i djeluju poput dijela nekog kvalitetnog i modernog udžbenika – upoznaje s činjenicama vezanih za kulture, jezike i narode u Tanzaniji, povijest i faunu, svakodnevni život itd., ali na izuzetno prijemčiv i nenapadan edukativan način.

Dobro došli u Afriku!

Ono što još treba istaknuti događaji su za koje autor smatra da su bitni (i doista su krucijalni), a to su dodiri različitih kultura, snalaženje u novom okruženju, razbijanje predrasuda... Nezaboravni su trenuci kada naš putnik isprva polurazočarano saznaje da će, iako je možda nešto drugo očekivao s obzirom na svoje kvalifikacije, ipak raditi i najobičnije, i time nimalo manje vrijedne kućanske poslove, a nakon nekog vremena sve to, kao i loše životne standarde, radosno prihvaća i ulazi u neko drugo stanje svijesti – ono koje smo svi pomalo zaboravili – biti u trenutku. Izgleda da se moramo uputiti daleko da bismo znali stati i promisliti.
I pored silne različitosti između Tanzanije i Hrvatske, tamošnji će nas taksisti nesumnjivo podsjetiti na one naše, pojedini prevaranti na tamošnjim tržnicama na neke naše prodavače s pojedinim sajmova, osmijeh djeteta na svahiliju podsjetit će na osmijeh onoga na hrvatskom, moguća je svaka sličnost između nekoga tamo Mwage i nekog našeg Luke.

Pored tzv. klasičnih predrasuda, postoje i one tzv. pozitivne.

Autor, dakle, ne zaboravlja spomenuti, a još važnije i razbiti negativne predrasude (koje, npr., mi imamo o afričkim zemljama, kao što su one da su tamo uvijek i svugdje korupcija, ratovi, smrt ili one da će vegetarijancu, k tomu i necijepljenom protiv tko na kakvih boleština, biti teško preživjeti u Africi), a i one pozitivne (kao što su mišljenje lokalnog stanovništva da su svi bijelci bogati, a bome i dobri i pametni). Riječ mzungu na svahiliju otprilike znači upravo bijelac iz Europe, s čim se obično povezuje i bogatstvo. Kako god, i prijatelj putnik, i autor, i mi sami sada smo bogatiji.

Kako netko reče, putovanja su pogubna za predrasude. Daleko postaje blisko, blisko još bliskije.

A putovati se i doživljavati može i čitajući (strip) putopise. Domagoj Rapčak je ovim albumom to i dokazao.

Politika ko politika, majstor ko majstor!