
Majka razumije i ono što dijete ne kaže.
- Hebrejska poslovica
Kroz priču koja se odvija 30-ih godina prošlog stoljeća nas vodi drveni kipić Gospe koji Brkonje zovu Gospa s izgubljenim djetetom. U svojoj ulici Brkonje imaju sve što im je potrebno da uživaju u svom mikrosvijetu: dućan, kafanu, crkvu, doktora, foto studio, lokalne mangupe, pa čak i tradicionalne godišnje fešte.
Augustin Tirion je samohrani otac jedne prostodušne, ne baš previše bistre djevojke imena Camille koja je svom ocu vlakovođi davno dala nadimak Tata Ču-Ču. Nakon što je rodila mrtvorođenče, kćerkicu koju je htjela nazvati Lydie, Camille preplavi golema tuga. Nakon dva mjeseca plakanja, deluzijalna Camille obznani susjedstvu kako su joj anđeli vratili njezinu kćerkicu. Smatrajući kako lijepa laž vrijedi više od ružne istine, Brkonje odluče podržati Camille u njenoj izmišljotini. Kako su godine prolazile tako više nitko od Brkonja nije mogao zamisliti da Lydie nije član njihove ulice, njihove male zajednice.
Je li ovo strip koji govori o snazi vjere? Ili možda govori o snazi vjerovanja i podrške zajednice? Je li zdravo podržavati takvu fikciju/iluziju u nekoj osobi? Ali opet, s druge strane, da li takva iluzija čini ikakvu štetu pojedincu ili njegovoj okolini? Camille je tih dva mjeseca tugovanja tražila svoj unutarnji mir zbog gubitka svoje Lydie. Tražila je unutarnji mir i sreću. Kćer joj se vratila kao potreba nečega što je preživjelo, a to je majčinska ljubav. U svojoj suštini, ovo je strip koji govori o majčinskoj ljubavi. U ovom slučaju tako svejedno da li se radi o ljubavi Bogorodice prema svome Sinu, ljubavi Camille prema Lydie ili ljubavi susjedove mačke prema svojim mačićima.
Lydie je zapravo jako tužan strip, ali bez trunke patetike. Tužan strip koji nam govori o krhkosti, nježnosti, ljubavi, solidarnosti, toleranciji i suosjećanju. Čini mi se da bi za boljitak današnjeg društva bilo najbolje kad bi što više ljudi pročitalo ovaj strip. Iskreno, strip me nije razočarao u niti jednom pogledu osim u odabiru naslovnice. Smatram da bi originalna naslovnica puno bolje čitatelju pojasnila temu samog stripa. Lafebre nas je svojim crtežom prekrasno vratio u godine između dva svjetska rata, dok je Zidrouov scenarij vrhunski prikazao emotivnost i karakterizirao sve likove uključene u ovu priču. Zapravo, iznenađuje me koliko su Zidrou i Lefabre uspjeli toliko suza i veselja sročiti u samo 60 stranica stripa.
Sve u svemu, preporučam svima ovaj strip koji će većinu stripofila da baci na razmišljanje o vjeri, ljubavi, nadi ili zajedništvu.

Jer sve prolazi, ostaje samo u nama
U srcima, u umu i fotoalbumu
- The Beet Fleet; Nostalgična