OSJETI
Zona komfora intimno je i emotivno područje koje čuvaju najspremnije specijalne jedinice naoružane do zuba antimaterijskim strojnicama iz XXIV vijeka. Velika većina nas koji smo do određene mjere hedonisti i uživamo u nekim stvarčicama za čiju nabavku moramo izdvajati novac, navikli smo da razvodimo straže po ključnim strateškim tačkama našeg utvrđenja zvanog Zona komfora. Tamo nam je lijepo. Za to smo se borili. Za tu Zonu radimo i trpimo, ponedjeljak-petak, od 7 do 3. Ipak, uljuljkani u svoj komfor, nerijetko ćemo pomisliti da bi bilo lijepo izviriti vani, pregledati šta se nalazi sa one strane, kod komšinice, u drugoj dimenziji, u drugom dvorištu – pa, pobogu, ljudi smo, nismo savršeni i zato i priznamo da smo hedonisti, svjesni smo svojih mana.
Zonu komfora već dugi niz godina u stripofilskom svijetu predstavljaju okvirne, komercijalne grupacije artista (i njihovih djela) koje su bez obzira na sadržaj kojim nas kupuju, ipak stvorene u određenim mjerilima, pravilima i zakonitostima. Da ne bi posegnuli za nečim drukčijim, stripofili se teško odvajaju od ustaljenih normi triju (ili četiriju) bazičnih stripovskih škola, pa su fantastične varijante avantura Bonellijevih/Marvelovih/BD junaka sasvim dovoljno dalek izlet u „nepoznato“ i „neistraženo“, da bi se označilo kao „nekonvencionalno“. Ta se stidljivost ne može okarakterisati kao nedostatak ideje ili kukavičluk, nego jednostavno prihvaćanje šablona u rangu prihvatanja previsokih cijena paprika ili paradajza na pijaci: svi znamo da je stvarna prihvatljiva cijena paradajza 1.5 Eura za kg (i to domaćeg), i ponekad ćemo platiti i do 2.5 Eura ako je van sezone; na isti način oko stripofila vidi da je neki francuski crtež ljepši od njegovog Bleka, srce će mu zatreptati, ali je sasvim sretan i zadovoljan da ga Janik usreći kad prebaci haubicu preko ramena i likvidira 20-25 mundira u jednoj kavgi. Neka vama vaših bitaka, dajte nama meze, rakiju i harmoniku – i mi smo sretni. A zašto i za koga onda postoji avant-garde?
Istraživački, radoznali duh je, s druge strane, jako teško zadovoljiti i smiriti. Ljudima kojima jednostavno nije dovoljno da dišu i bitišu unutar kutije pogled sijeva daleko ispred i iza, ali su ti ljudi u početku svog istraživanja svjesni na kakve poteškoće i prepreke mogu (i hoće) naići tokom svog puta. Ko je meni kriv: mogao sam lijepo pljuvati po Zagoru i Bleku, njuškati usput po Bonellijevim manje poznatim serijalima i busati se u prsa da volim MM, DD, Džeremaju i oca mu Hermanna, da se lijepo zasitim snovima o Letačevim ekskluzivnim knjižurinama, povremeno štedim i nabavljam klasik po klasik, album po album, u ritmu jedan mjesečno, dok lagano popunjavam ZS/LMS i spremam garažu za njihovu finalnu destinaciju... ko mi je kriv?!
Tačan datum njihovog prvog susreta nije zvanično poznat, ali je sasvim jasno da je presudni uticaj na djelo Didiera Comésa imao baš Hugo Pratt i njihovo blisko poznanstvo. Ta činjenica vrišti iz apsolutno svakog Comésovog crteža, vinjete, pa i iz svake naznake dijaloga kojim, ruku na srce (i hvala Bogu), Comésovo djelo najblaže rečeno oskudjeva. Korištenje tog momenta „tišine“, odnosno (a)simetričnog izraza likova u ritmu odvijanja radnje kroz vinjete, bolje je objasnio autor predgovora i pogovora u Komikovom izdanju ovog veličanstvenog albuma. Tematika koju Comés pokriva, s druge strane, ima dodirnih tačaka sa Prattovim sanjarenjima u stripu, ali samo djelimično. Pokojni se Didier najčešće dotiče magijskih, ezoteričnih i mističnih dimenzija i pokriva ih ćilimom stvarnih životnih nevolja; njegovi glavni likovi značajno su oštećena ljudska bića, hendikepirana mentalno, emocionalno ili fizički, i on ih hrabro suprotstavlja ostatku svijeta koji grca od nerazumijevanja i oholosti na način da ih projektuje u pomenutu mistiku. No, ni u jednom trenutku u mojim dosadašnjim iščitavanjima njegovih gigantskih djela, ja nisam primjetio da svjetove koje stvara on stvara radi osvete i razračunavanja sa ostalima. U borbi za povrat identiteta njegovih protagonista, dakle, naracija koju nam nudi očišćena je i od oholosti, pa i od herojstva - kao ultimativne antiteže zlu.
Gospođica Jantar se nakon ranjavanja na afganistanskom frontu krajem 1985.godine vraća u svoj rodni kraj, Ardene. Nakon što sretne Patrika, poznanika iz djetinjstva koji je odrastao u seljačinu, wannabe macho ratnika i pretvorio njenu omiljenu šumu (čiji je Jantar Duh i u kojoj živi njeno omiljeno Drvosrce) u lovište, te gospodina Žana koji se brinuo o njenoj kući tokom izbivanja odnosno lunjanja po svjetskim ratnim žarištima, Jantar pronalazi Starca, Kepeca i Bebu, svoje izmišljene prijatelje. U sudaru sa stvarnim svijetom, Jantar postepeno otkriva svoju mračnu i tužnu prošlost u kojoj je izgubila roditelje, ostala sama, te je nervno slomljena prebačena u mentalnu instituciju na liječenje. Stvarna priča zapravo počinje krajem drugog poglavlja ovog albuma, kada prvi put u značajnoj mjeri shvatamo da se Jantar vratila na granicu razuma i da je u stvarni svijet ponovo pozvala svoje izmišljene prijatelje da joj pomognu na rubu još jednog nervnog sloma.
U svijetu koji je izmislila Jantar vladaju prefinjena pravila življenja; sjećanja, ljubavi, more i slobode zaštićene su i uokvirene u nešto što se može nazvati zona komfora. Psihički bolesnik od malih nogu – suočena sa gubitkom majke, te ubistvom oca, ostavljena sama u ovom okrutnom svijetu, Jantar je stvorila paralelnu dimenziju i izmislila mnoštvo likova koji definišu dijelove njene osobnosti, sve u nadi da će se izboriti za svoj život. Šuma za čiji se Duh ona izdaje, sakrila je u svojoj utrobi drevnog viteza, lijepog junaka koji izdahnu pred njom, ali ostade da živi u drugom obliku, obliku stabla koje je simbol čitavog tog izmišljenog svijeta. A sada, ponovo suprotstavljena stvarnom svijetu i ponovo nezaštićena i sama sa svojim izmišljenim prijateljima, (odrasla) djevojka Jantar je pred izborom: ostaviti iza sebe i šumu i Drvosrce ili ostati zauvijek s njima – jedino s njima.
VIDI
Nakon doživljaja početnog pozitivnog šoka u čitanju Comésovih albuma, uključujući i Drvosrce, a sve zahvaljujući intenzitetu kojim vas kao novo štivo obuzima, uslijedilo je naročito zanimanje i mukotrpno istraživanje u smjeru pronalaska pravih, dostatnih termina koje bih koristio da definišem njegovu virtuoznost. Naime, prve stvari koje se moraju odrediti prilikom analize njegovih djela su način pripovjedanja i vrlo drska manipulacija crtežom. U slučaju Drvosrca, autor koristi pravolinijsku strukturu priče, te mu rijetke analepse (kao što je i običaj u njegovom kompletnom opusu) služe za isključivo podkusurivanje, odnosno odgovaranje na pitanja koja još nisu ni postavljena. Jantar upoznajemo odmah tako što saznajemo šta radi i gdje, te šta joj se desilo pa je napustila akciju i fotoaparat i vratila se kući. Iako ona odmah zaziva svoje troje prijatelja, prvi sa kojim se susreće je Patrik, lik iz stvarnog svijeta, a svoje izmišljene prijatelje će opet vidjeti u trenucima kad izgubi energiju i snagu zbog sučeljavanja sa pomenutim predstavnikom okrutne stvarnosti. Svaki slijedeći izlet u maštu/nadrealno Jantar čini u trenucima slabosti i čitaocu je tek tada jasno da pred sobom ima labilnu djevojku neobičnog izgleda i mračne prošlosti. A tu se odmah primjećuju svojevrsne anomalije na crtežu – koji je dotad prilično jasan i čist. Nadalje, u pripovjedanju nema većih odstupanja i do kraja priče saznajemo sve što Jantar nosi u sebi i zadovoljni ćemo podržati njen izbor i ono što će učiniti. Sve pomenuto vezano za stil naracije govori o jednostavnosti koja služi da istakne osobine likova u priči. Dakle, Comésovi protagonisti su obični ljudi sa pregršt mana, hendikepa i nedostataka koji svoje herojstvo podvlače samim postojanjem, odnosno preživljavanjem u ovakvom nepravednom svijetu. Postupci Comésovih likova ne mogu biti definisani kao pretjerani ili čak svojstveni herojima; suprotstavljanje opšte prihvaćenim normama i dogmama dovoljno je uzvišeno i za obične, prosječne, a kamoli posebne sorte ljudi.
Na početku teksta sam napisao da je najveći uticaj na Comésovo djelo imao Pratt i upravo je crtež taj koji nedvojbeno odaje njihovu bliskost. Laički gledano: iscrtavanje likova je prilično jednobrazno i suhoparno, njihove crte lica su grube i površne – autor ih ne dotjeruje prekomjerno. Ipak, kada jednom savladate tematiku o kojoj Comés pripovjeda, taj ekstravagantni crtež morate posmatrati iz potpuno drugačijeg ugla. Fokus sa ljudi nerijetko prelazi na životinje, koje imaju jako bitne uloge svijetu magije – a koji Comés potencira kao najbliži zbjeg od stvarnog svijeta. Naime, riječ je o poigravanju odnosno manipulaciji kadrovima, gdje prikaz likova služi kao dio sveukupne priče; Comésu oni služe da bi dokazali tvrdnje koje iznosi, Jantar ne pokazuje emocije ali mi vidimo da ih jasno doživljava u igri sjena i pozadina. Starac, Kepec i Beba dočarani su u mjeri da razumijemo ko su i šta su, tek dijelovi ličnosti glavnog junaka. Klaustrofobične, jezive i sablasne scene maksimalno su potencirane u brojnim klimaksima tokom naracije, a sve je urađeno na način da čitatelj ni u jednom trenutku ne poželi da su table kolorisane. Dalje, Comés se lukavo i drsko služi sjenama iliti „flekama“ kojima označava određene promjene raspoloženja u kadriranju likova, što predstavlja i najveću enigmu tokom dešifrovanja njegovog crtanja, pa sam imao smjelosti gore ih označiti anomalijama. U konačnici, onaj ko se posveti izučavanju Comésovih vinjeta, po automatizmu obraća posebnu pažnju na svaki detalj, jer je od početnih kadrova jasno da pored čistih linija i zavidnog sjenčenja ima posla sa kodiranim porukama, koje su dodatno sredstvo pripovjedanja iako se mogu posmatrati kao jedinstven iskaz autora. U poređenju sa drugim albumima, kao što je „Gavranova senka“, Comés se ovdje nije igrao sa vinjetama i nekom vrstom zumiranja kadra, kojim je rastočio rešetku i razbio šablon, niti se okoristio jezovitom dinamikom kao u „Evi“, kojom je diktirao nelagodan tempo tipičan za horor atmosferu; u „Drvosrcu“ je svoju olovku i tuš upotrijebio isključivo da bi na specifičan način dodatno naglasio svoju poruku ispričanu kroz stidljive dijaloge i slijed događaja, što samo zaokružuje njegovu genijalnost i označava ga kao ultraversatilnog pripovjedača.
PLEŠI
Što se same poruke ovog djela tiče, ona se takođe može posmatrati u svojoj slojevitosti: osim toga što nam Comés nudi obračun posebne jedinke sa vidnim hendikepima protiv ostatka svijeta, jasno je vidljiv i sudar polariteta kojeg manifestira ulogama dvaju boja: bijele i crne. Tamo gdje bijela treba da predstavlja svjetlo i dobrotu, kod Comésa ona uglavnom predstavlja zlo, oholost i bezličnost; crna kao oličenje tame i zla u većini slučajeva definiše slobodu, pobjedu ili radost, do te mjere da u određenim trenucima on briše granicu između površine i sjene i oslobađa čitatelja od krucijalnih dogmi. Generalni utisak nakon prvih pokušaja razumijevanja njegovog opusa je takoreći izlazak iz normativa, okvira, zone komfora i naposljetku izopćenje od življenja kakvog poznamo i kakvom su nas učili – a onda će uslijediti preispitivanje i definiranje ličnih afiniteta koje, vrlo lako može voditi ka ponovnom rođenju u smislu osobenosti. Teško za objasniti, lako za odustati, ali najlakše osjetiti. Comés u punom smislu riječi predstavlja avangardni pristup umjetnosti.
Kada jednom slijedite njegove putokaze, lako je eliminisati granicu između stvarnog i nadrealnog, razumjeti komplikovan karakter likova, odustati od konvencionalne borbe protiv oholosti i okrutnosti, te se konačno utopiti u njegov svijet. Naravno, ako imate hrabrosti da provirite u tuđe dvorište i želudac da prihvatite da svaki kraj ovog života nije kraj.
