Ništa naizgled nije neobično u Raymondovoj smrti, samo još jedna tragična prometna nesreća, ni prva ni zadnja. Moglo bi se reći da postoji određena kozmička poezija u činjenici da je čovjek preživio drugi svjetski rat, u kojem je i aktivno sudjelovao, da bi na kraju poginuo na pitoresknim cestama Connecticuta, no život često piše takve i slične priče. Postojale su razne špekulacije o razlozima nesreće (primjerice da je Raymond počinio samoubojstvo ili da je greškom pritisnuo papučicu gasa umjesto kočnice i sl.), no na kraju dana činjenice i dalje ostaju poprilično jednostavne: vozio je automobil, sletio s ceste, zabio se u drvo i poginuo. Ima li onda išta neobično u toj Raymondovoj smrti? Ako bi ovo pitanje postavili kanadskom strip autoru Daveu Simu, odgovor bi bio definitivno da. Čak štoviše, Sim je potrošio više od deset godina svog života da odgovori na to pitanje, pri tome žrtvujući i svoje vlastito zdravlje, ne bi li u konačnici 2021. godine, uz pomoć umjetnika Carsona Grubaugha, objavio grafički roman naslova "The Strange Death of Alex Raymond" (SDOAR u nastavku).
Raymondova prometna nesreća – centralni
događaj koji je okidač za nastanak SDOAR-a.
Prije nego što nastavimo, treba reći i par riječi o Daveu Simu. Ovaj legendarni strip autor je najpoznatiji po svojem samostalno objavljenom strip serijalu Cerebus, koji je počeo objavljivati 1977., a dovršio 2004. godine nakon 300 sveščica i 6000 stranica objavljenog materijala. Cerebus je započeo kao parodija Conana barbarina, no s vremenom je serijal evoluirao i počeo se baviti čitavim nizom drugih ozbiljnijih i ambicioznijih tema, kao što su politika ili religija, tako da je glavni lik, inače antropomorfni mravojed, napredovao od barbarina preko premijera pa sve do pape! Slično transformacijama kroz koje je prolazio njegov mravojed Cerebus na stranicama istoimenog stripa i Sim je prolazio kroz vlastite transformacije u stvarnom životu. Na početku karijere Sim je bio deklarirani ateist i vodio je poprilično neuredan život, ispunjen alkoholom i drogama, što je eskaliralo i hospitalizacijom (nakon što je počeo konzumirati ogromne količine LSD-a).
Moguće da je upravo pod utjecajem LSD-a došao na ideju pretvaranja Cerebusa u serijal od ni više ni manje nego 300 nastavaka koji će opisati čitav život glavnog lika do njegove smrti, što je definitivno sumanuta ideja ako se uzme u obzir da se radi o projektu koji je Sim samostalno objavljivao. Kako god se okrene, Cerebus se pokazao iznimno uspješnim, kako u umjetničkom, tako i u financijskom smislu, a Sim je postao jedan od predvodnika nezavisne scene i samostalnog izdavaštva. Stalnim eksperimentiranjem u sadržaju i formi, Sim je zajedno sa svojim partnerom Gerhardom (nakon 65. nastavka Cerebusa), koji je majstorski crtao pozadine u kadrovima stripa uz nevjerojatnu razinu detalja, definitivno dosta dugi period vremena stvarao sigurno jedan od vizualno i narativno najzanimljivijih stripova na američkoj strip sceni.
S vremenom je Sim, koji je u međuvremenu od razuzdanog ateista postao predani vjernik (definirao je neki svoj vlastiti sustav vjerovanja temeljen na sve tri najveće abrahamske religije uz, čini se ipak, najveći utjecaj Islama), sve više počeo koristiti Cerebus kao platformu za iznošenje svojih osobnih razmišljanja o društvenim pitanjima. Malo je za reći da su ta razmišljanja nerijetko bila najblaže rečeno kontroverzna, čime je Sim postepeno otuđio ogroman broj svojih dugogodišnjih čitatelja. Stvari su eskalirale u 186. nastavku, gdje je Sim po vlastitom opisu iznio "anti-feminističke stavove", koje su pak mnogi čitatelji i kritičari doživjeli kao iskaze Simove mizoginije.
Bilo kako bilo, čitateljstvo Cerebusa je nastavilo opadati, što zbog autorovih stavova, što zbog sve zapetljanijih narativnih tokova, a Sim se povukao iz javnog života posvećujući se prakticiranju svojih religijskih uvjerenja i radu na Cerebusu. Moglo bi se reći da je Sim više-manje "otkazan" prije nego je to postalo popularno na modernim društvenim mrežama. Nastavio je živjeti u relativnoj neimaštini poput nekakvog religijskog asketa i 2004. godine je napokon dovršio 300. nastavak Cerebusa. U skladu s izrekom "život imitira umjetnost" ili "umjetnost imitira život", kako god vam je drago, Sim je dočekao taj konačni 300. nastavak baš kao i sam Cerebus - osamljen, zaboravljen i nevoljen.
Nakon Cerebusa Sim nije bio nešto pretjerano produktivan. Nešto veći projekt bio mu je glamourpuss, strip serijal koji je izlazio od 2008. do 2012. godine u 26 nastavaka. Bila je to pomalo bizarna kombinacija parodije modnih časopisa i superherojskog stripa, koja je Simu poslužila kao pozadina za istraživanje povijesti korištenja fotorealističnog stila crteža u stripu. Upravo na stranicama glamourpussa Sim je započeo priču o „neobičnoj“ smrti Alexa Raymonda, koju do 26. nastavka nije dovršio. Međutim, njegova opsesija onime što je započeo u glamourpussu je samo rasla, a Sim je obećao dovršiti započeto u obliku grafičkog romana.
Sim govori o počecima SDOAR-a na stranicama glamourpussa.
Cijeli put do konačnog izdavanja SDOAR-a u obliku grafičkog romana bio je dugotrajan i mukotrpan. Sim je 2015. morao prestati aktivno raditi na SDOAR-u zbog jakih bolova u zglobu ruke zbog kojih nije mogao normalno crtati više od par minuta dnevno. Novce koje je dobio, prvo kao predujam od izdavačke kuće pa onda i kroz kampanje grupnog financiranja (Kickstarter) je potrošio, a SDOAR-u se nije nazirao kraj. Kada je već izgledalo da SDOAR nikada neće biti objavljen, na scenu stupa kanadski umjetnik Carson Grubaugh, koji dovršava SDOAR prema Simovim uputama. No ni tu nije kraj naizgled ukletom procesu izdavanja SDOAR-a. Naime, cijeli prvi tisak SDOAR-a je zbog greške u tiskari imao nekoliko krivo otisnutih stranica (cca 90% crteža na tim stranicama nije bilo otisnuto). Da stvar bude gora, distributer je sve te krivo otisnute knjige, umjesto povlačenja i uništavanja, poslao prema knjižarama tako da je u konačnici do nemalog broja kupaca došla tako krivo otisnuta knjiga. Među njima je i moja malenkost.
Čisto da i ja cijelom ovom nizu bizarno nesretnih događaja dodam svoj vlastiti začin: nakon što sam svojoj striparnici javio da su mi poslali krivo otisnutu knjigu, dobio sam ispriku i obećanje da će mi poslati ispravnu knjigu kada ju oni dobiju. Nakon nekog vremena su mi stvarno besplatno poslali novu kopiju, no kada sam počeo listati tu novu knjigu postalo je jasno da ona ima novi problem - korice su bile krivo postavljene u odnosu na unutarnje stranice. Drugim riječima, moja nova kopija knjige je sada bila uvezena naopako. U izravnom kontaktu s izdavačem sam saznao da je ovo stvarno unikatna greška i da je njemu poznat samo još jedan slučaj tako krivo uvezene knjige poput moje. Javio sam se i striparnici, iz koje su uz dodatne isprike poslali i treću kopiju koja je napokon bila u potpunosti ispravna. Treća sreća :).
Primjer stranice koja je u prvom tisku SDOAR-a bila krivo otisnuta
(lijevo ispravljeno izdanje, desno pogrešno otisnuto izdanje).
Nezadovoljan originalnim crtežom u glamourpussu, Sim je za potrebe SDOAR-a odlučio započeti sve iz početka. Svoje istraživanje fotorealističnog crteža, iznimno popularnog u američkom stripu polovicom 20. stoljeća, a u današnje vrijeme pomalo zaboravljenom, centrirao je oko smrti Alexa Raymonda, jednog od glavnih proponenata tog stila. Teško je opisati o čemu se radi u SDOAR-u. Službeni opis na poleđini knjige kaže: "Equal parts Understanding Comics and From Hell, Strange Death is a head-on collision of ink drawing and spiritual intrigue, pulp comics and movies, history and fiction." To je donekle točno, no odmah ću reći da mi je iskreno moja ideja o tome što bi SDOAR mogao biti, a koju sam dobio na osnovu tog opisa, na kraju bolja od onoga što je SDOAR zapravo ispao.
Dio koji spominje "Understanding Comics" je meni osobno najzanimljiviji, a referira se naravno na seminalno djelo Scotta McClouda (Understanding Comics: The Invisible Art, 1993.), koje kroz medij stripa razglaba o stripu kao mediju i umjetničkoj formi, njegovim formalnim aspektima, povijesnom razvoju, itd. McCloud je koristio svoj veliki trokut stilova, kako bi klasificirao sav vizualni vokabular stripova (slike, riječi, specijalizirani simboli itd.) između tri krajnosti: "Realnost" gdje je fokus na realističan prikaz stvarnosti, "Značenje" gdje je fokus na značenje iza crteža što vodi prema stiliziranom crtežu koji ne prikazuje stvarnost na realističan način, ali i dalje zadržava isto značenje (u ekstremu ta stilizacija vodi prema pisanom jeziku) i "Domena slike" gdje se događa čista apstrakcija i udaljavanje od bilo kakve veze s realnošću, a boje, linije i oblici postaju same sebi svrha.
Sim se u SDOAR-u fokusirao na prvi vrh McCloudovog trokuta i analizira realističan stil crteža u američkom stripu s polovice 20. stoljeća. Simova verzija McCloudovog trokuta, primijenjena na realističan stil, su tri autora koji su, svatko na svoj način, postavili temelje realističnom crtežu u mediju stripa sa svoja tri različita pristupa: Hal Foster (Princ Valiant) i "nestilizirani realizam", Alex Raymond (Flash Gordon i Rip Kirby) i "stilizirani realizam" te Milton Caniff (Terry and the Pirates, Steve Canyon) i "karikaturalni realizam". Nakon toga Sim opisuje utjecaj ove velike trojke na druge autore te kako su oni prilagodili i modificirali ta tri osnovna stila sebi i stvorili svoje vlastite stilove.
Foster, Caniff i Raymond – Simova velika trojka.
Ono što je posebno fascinantno je način na koji Sim do najsitnijih detalja reproducira panele iz stripova autora koje spominje u svojem izlaganju. Sim je kroz nebrojene sate proučavanja i vježbanja naučio crtati na način na koji su crtali Raymond, Foster, Caniff i svi ostali autori koje spominje na 300-tinjak stranica SDOAR-a, sve kako bi što bolje razumio njihove tehnike i kako on kaže njihov "metafizički" značaj u našoj povijesti. Zanemarujući nakratko Simove metafizičke teorije, na koje ćemo se vratiti nešto kasnije, iskoristio bih ovaj trenutak da nahvalim Simov crtež koji je stvarno maestralan. Ne da je samo "skinuo" stilove svih ovih različitih autora, nego još panele iz njihovih stripova često crta i pod različitim stupnjevima distorzije i u nekim suludim perspektivama.
Sim reproducira panele iz klasičnih stripova.
Vizualno to stvarno izgleda kao da paneli lebde kroz nekakvu metafizičku sferu ili pak stranputicama Simovog vlastitog uma dok ih on izvlači pred čitatelja ne bi li dokazao neku svoju tvrdnju. Te efekte bi bilo iznimno lagano postići u Photoshopu, ali nekako mi se čini da bi Simu, kojemu je faks još uvijek glavni način komunikacije s vanjskim svijetom, korištenje moderne tehnologije u tom smislu bilo varanje. Njegovo vladanje formom stripa je neupitno, a način na koji slaže panele, poput kolaža, u kombinaciji s nevjerojatno detaljnim crtežom, čine gotovo svaku stranicu SDOAR-a u najmanju ruku vizualno impresivnom.
Simovi paneli u multiverzumu ludila :).
Osim analize različitih pravaca realističnog crteža, Sim se dotiče i dosta drugih zanimljivih tema. Primjerice meni je bilo zanimljivo i kada priča (i popratnim ilustracijama podupire tu priču) o nesavršenoj reprodukciji originalnih crteža prilikom tiskanja stripova, što je problem i dan danas (ogledan primjer su i slike niske rezolucije koje upravo gledate uz ovaj tekst :)), a pogotovo je bio problem na jeftinom novinskom papiru i s još lošijom tiskarskom tehnologijom s polovice 20. stoljeća. Tako se postavlja pitanje za koga su Raymond i njegovi kolege mukotrpno crtali svoje detaljno šrafirane crteže, kada su se svi ti fini detalji te mikroskopski tanke i precizno nacrtane linije i crtice na kraju izgubile nesavršenim otiskom, a milijuni ljudi koji su čitali njihove stripove na kraju nisu vidjeli "pravu stvar", nego samo lošu aproksimaciju. Za relativno mali broj ljudi koji će imati pristup originalnim crtežima? Ili možda jednostavno samo za sebe? U tom aspektu je SDOAR na neki način jednim dijelom i strip o stripu, što je još jednom, meni osobno njegov najzanimljiviji aspekt.
Problemi s nesavršenom reprodukcijom stripova na jeftinom novinskom papiru.
Ono gdje se SDOAR meni počinje gubiti je kada Sim počne propadati u vlastite metafizičke zečje rupe, u koje pokušava svom silom povući i čitatelja. Ono što počinje kao neka Simova verzija detektivske analize Raymondove nesreće i okolnosti koje su do nje dovele, vrlo brzo prerasta u metafizičku sferu i divergira u sve luđe i luđe teorije zavjera. Teško je ovdje ne prisjetiti se slavne scene iz serije "It's Always Sunny in Philadelphia" gdje lik Charlie na slično opsesivan način "teoretizira" o (ne)postojanju osobe po imenu Pepe Silva. Prema kraju postaje stvarno teško pratiti sve niti koje je Sim razvukao između čitavog niza slučajnih događaja ne bi li "dokazao" da iza Raymondove nesreće postoji nešto više od onoga što "obična" logika može objasniti. U neku ruku je i taj dio interesantan, ako se interpretira kao struja Simove svijesti, jer daje uvid u jedan specifičan primjer divergentnog razmišljanja dovedenog do ekstrema. Jedna metafizička veza je ipak i više nego očigledna: način na koji je Sim uništio svoju vlastitu karijeru od koje je ostala samo olupina, metafizički vrlo jasno podsjeća na prometnu nesreću kojom je naprasno završena Raymondova karijera.
Sim špekulira o Raymondovoj tehnici kojom je postizao
vrlo fine i precizne linije pomoću kista.
Doprinos Carsona Grubaugha je otprilike zadnjih 50-tak stranica koje je Grubaugh napravio prema Simovim uputama. Ako sam dobro shvatio, Grubaugh je također autor i male priče unutar priče, vanjskog meta sloja SDOAR-a koji se odvija između pojedinih poglavlja knjige, a prati mladu zaposlenicu strip knjižare "Local Heroes" u Ontariju, Kanada (ta strip knjižara inače stvarno postoji). Ona pronalazi taj neki neobični strip "The Strange Death of Alex Raymond" koji zapravo ne bi trebao postojati i počinje ga čitati, sveščicu po sveščicu. U konačnici nije baš pretjerano jasno koja je bila svrha njezinog uključivanja u konačnu verziju SDOAR-a, što je priznao i sam Grubaugh zadnjim panelom u knjizi :). Kako god, na kraju krajeva, čak i s tih Grubaughovih 50 stranica na kraju, čini se da SDOAR zapravo nije završen i dosta stvari je tu ostalo nedorečeno i nerazjašnjeno, ako ih je uopće moguće razjasniti. No možda i bolje da je tako.
Što se dogodi kada se toliko zagledate u detalje da detalji počnu gledati nazad? :)
Što god mislili o Simu, ne može se poreći njegov ogroman značaj za medij stripa. Međutim, SDOAR je teško preporučiti. S jedne strane se radi o neupitnom vizualnom remek-djelu, no s druge strane imamo naraciju koja brzo divergira prema apsolutnom neredu te pri tome, što je i donekle tužno, dokumentira stanje uma jednog ludog genija. Oni koji mogu odvojiti umjetnika od njegove umjetnosti (što je kod Sima itekako potrebno), u SDOAR-u će naći puno zanimljivih stvari, pogotovo ako ih zanima povijest stripa i uživaju u crtežu Alexa Raymonda, Hala Fostera, Miltona Caniffa i ostalih velikana.
