Htio sam napisati ovaj tekst kao ozbiljnu recenziju. Znate već kako to ide. Malo historiografije, malo kontekstualizacije, analiza motiva, sadržaja i simbola, kritičko čitanje ponuđenog diskursa itd. Ako je išta zaslužilo takav pristup, onda su ga zaslužili Gotovčevi stripovi. Nakon nekog vremena takav mi se pristup učinio monotonim. Prikladniji za kakvu ozbiljnu monografiju, stručni esej u stručnom časopisu ili povijesnu analizu hrvatske strip-proizvodnje tamo negdje oko polovice stoljeća. Pa sam umjesto toga odlučio napisati nešto drugo što će poslužiti svrsi, na pomalo zaobilazan način.
Moja obitelj živi na Mertojaku. To je periferni dio Splita, na jugoistočnom ulazu, odnosno izlazu, kako već tko gleda. Tu se nalazi posljednja linija nebodera nakon koje mjesto zauzima urbanistička svaštara sve tamo negdje do Žrnovnice. Početkom šezdesetih na tom mjestu nije bilo nikakve naznake nebodera ni urbanističkog plana. Polja i potleušice, pokoji manji vinograd i prvi susjedina udaljenosti od oko jednog kilometra. Na petnaest, možda dvadeset minuta hoda od Mertojaka, na mjestu gdje se danas nalaze FESB, Sveučilišna knjižnica i Ekonomski fakultet, po riječima moga oca nalazila se „vukojebina“. Šikara, drača i kupina bez prave staze iz koje su, poput kakvih domorodaca, svakodenvno izlazile horde djece koje su se spuštale u obližnju školu na Trsteniku. Ta je škola bila mjesto okupljanja koje je jedino spajalo stanovnike periferijskih vukojebina u koje se, bez pravog razloga, nije odlazilo. I danas malen Split, početkom šezdesetih bio je još manji. Ona „fetiva“, gradska, jezgra nije se protezala puno dalje od Bačvica. Tamo je ležao grad. Sve ostalo – bilo je selo.
O razlikama sela i grada ne treba trošiti puno riječi. I danas, pedeset godina kasnije, neke su se atavističke predrasude održale. Stanovnike centra teško ćete, ako baš ne moraju, natjerati u periferne djelove Splita poput Brda, Mertojaka ili Mejaša. Premda je riječ o udaljenosti od nekih četrdesetak, pedeset minuta hoda. Ipak, unatoč razlikama, selo i grad podjednako trebaju snove. Početkom šezdesetih, dok je televizija bila rijetki luksuz, Frano Gotovac je proizvodio snove za sve njih. Fetivi Splićanin koji je studirao arhitekturu u Zagrebu nakon čega se, nakon relativno kratke tamošnje profesionalne karijere, vratio u Split. Govorio je nekoliko jezika, bio strastveni stripofil i kolekcionar, napajao se na Mauroviću i Raymondu i kad god je bio u prilici nabavljao inozemne strip-revije na jezicima koje je razumio. U razdoblju od 1954. do 1963. Gotovac je u „Slobodnoj Dalmaciji“ – lokalnoj, tih godina i više nego provincijalnoj tiskovini – objavio pet albuma. A strip-album tih godina nije bio mala stvar. Naklade spomenute novine su se podizale, a ljudi s nestrpljenjem iščekivali tri sličice nastavka priče. Meni, djetetu internet generacije kojemu je uz nekoliko poteza mišem dostupna nepregledna biblioteka svih svjetskih, što recentnih što starih, naslova iz svijeta stripa, takva je situacija gotovo nezamisliva. Zasićenost diskursom, stranice i stranice radova, autora i škola, nužno dovode do raz-očaranosti. Isuviše je lako uspoređivati stilove, priče, tehniku i vještinu, povlačiti analogije i odustati od nečega nakon samo nekoliko stranica. Za mene, strip je medij. Ništa manje i ništa više. Za Gotovca i generaciju njegovih suvremenika, strip je bio prostor čarolije.
Zamislite, dakle, taj Split početkom šezdesetih. Sedamnaest stoljeća stara palača rimskog cara u središtu oko koje polako izrasta grad. Jedva par kilometara dalje nalazi se selo koje tek ima postati grad. Dva dijela ove topografije žive različitim životima. Građani, i škverani – NK „Hajduk“ i NK „Anarh“ tj. Split. – s jedne strane, dođoši i radnici s druge. U oba svijeta još živa sjećanja na neimaštinu i glad četrdesetih, na skrivanja po mosorskim gudurama i radne akcije iz pedesetih. Zamislite, dakle, Gotovca – obrazovanog klinca, arhitektonskog stručnjaka i intelektualca koji odbija skrasiti se u sjevernoj Metropoli – kako sjedi negdje u centru tog grada i svojim sugrađanima, uz pomoć olovke, tuša i pera, pripovijeda priče o dalekim krajevima svijeta. Zamislite tu gomilu klinaca kojoj tamo neki lokalac, za kojega pravo nisu ni čuli, iz dana u dan servira svijet beskonačno udaljen od onog u kojemu žive. Južna Amerika, Buenos Aires, Peru, močvare, Kordiljeri, Polinezija, anakonde, noćni klubovi s ljudima u James Bond odijelima, egzotične dame kojih bi se i Fellini posramio, krstarenja, avanture u tropskom pojasu – sve oslikano ekspresivnim stilom prepunim šrafura, s ljudskim figurama koje su bile u stanju predočiti svu težinu, bol i nepravdu ljudskoga svijeta. Ispod njegove ruke izlazile su slike tajanstvenih krajeva svijeta, kulturološki i geografski nemjerljivo udaljenih od malog, provincijskog gradića na Jadranu. Gotovčevi su stripovi pričali o sudbinama većim od života, o strastvenim, razarajućim ljubavima, o ženama kojima Helena Trojanska nije bila ni do koljena. Evocirale su te priče tamu lučkih krčmi, smrad, vlagu i opasnost argentinskih močvara, pred nezasitne dječje (a bogme i one odrasle) oči donosile su memljiva obećanja i spektakularne fantazije. Otkrivale su daleke krajeve u koje nije bilo moguće zaviriti pomoću Google mapsa, a svaka od njih je činila one pijane priče iz lučkih krčmi nešto malo stvarnijima, nešto malo životnijima. Nije se Gotovcu dalo smišljati vlastite priče, pa ih je posuđivao sa stranica popularne avanturističke literature. Zanimao ga je crtež i njegova sposobnost nadopunjavanja riječi. Zanimalo ga je kako u jednom kadru prenijeti čitav paragraf nečijeg psiho-fizičkog stanja, zanimao ga je conditio humana u poludivljim uvjetima, u onome što se još nije zvalo divlji kapitalizam, zanimala ga je ljubavna priča, od one vrste koja i danas, tamo iza podnevnog dnevnika, lijepi gledatelje uz televizijski ekran. Svašta ga je zanimalo, a malo je toga bilo dostupno. Pa je sve trebalo stvoriti, izmisliti i podijeliti sa drugima.
Prošlo je pedeset godina otkako je Gotovac prvi put objavio ove stripove u „Slobodnoj Dalmaciji“. Svašta se odonda desilo. U Jugoslaviji, u Hrvatskoj i u svijetu. Pišem ovaj tekst na netbooku, minijaturom računalu koje je šezdesetih bilo nezamislivo (bah, bilo je nezamislivo i devedesetih). U tabu pored Officea otvoren je CDisplay s najnovijim brojem Batmana koji je prije par dana izašao u Americi. Metar od mene leže Blankets Craiga Thompsona koji je jutros stigao s Amazona. Svako toliko oglasi se Facebookov chat prozor u kojem se javlja frend iz Australije. Vani je ledeno, a magla samo što se nije spustila. U klimatiziranom stanu, u kojem mi na dohvat ruke leže sva čudesa modernog svijeta guštam k'o prase u blatu čitajući stripove stare pola stoljeća. I ništa mi u njima ne smeta. Ne smeta mi smiješno pripovijedanje puno patosa, ne smeta mi statična koreografija table, ne smeta mi ni to što ne mogu istovremeno pogledom obuhvatiti tekst i crtež. Ne smeta mi što argentinski lovci, čeljad bez obrazovanja i bez zubi razgovaraju kao glumci na pozornici kakvog šekspirijanskog teatra, ne smeta mi što slijepa Medina, djevojka iz peruanske pripizdine o ljubavi govori poput renesansne dame iz visokog društva, ne smeta mi kolonijalistička retorika ni potrošeni pojmovi egzotike. DC-jev Batman ima sve prednosti Photoshopa na raspolaganju, ima suvremene kadrove i montažu table, ima cool'n'cocky jezik prilagođen mlađim generacijama – naspram njega, „Lovci na čaplje“ izgledaju kao ogoljeno pile. Jedino što je Gotovac kao likovnjak beskrajno bolji od Grega Capulla. I što će Bogart uvijek imati više stila od Jasona Stathama. To je, pretpostavljam, glavno obilježje klasika. To što smo mu spremni „oprostiti“ godine. Iz tog razloga Princ Valiant, Rip Kirby, Zemlja slijepih i Lovci na čaplje funkcioniraju i danas. Ispod strukture koja je čisti odraz vremena leži nešto što se ne da naučiti. Gotovac je bio strastveni stripoman i tu je strast znao prenijeti u vlastite kreacije. Vidljivo je to u svakom potezu pera, u svakoj silueti zanosne Patricije, u svakom krupnom kadru siromašnog lovca u mraku močvare. Strast je to koja se ne da naučiti niti se da krivotvoriti. Nešto što, na kraju krajeva, odvaja umjetnika od zanatlije. A Gotovac je, da se ne lažemo, bio umjetnik. Premda ga Split pamti kao arhitekta. Stvarnost je, dakako, pragmatična. Gradu u razvoju trebao je stručnjak, a ne crtač stripova. Od umjetnosti se ni onda, kao ni danas, nije moglo živjeti.
