Struktura ove moderne bajke vrti se oko broja tri, kojem se i općenito često pripisuju mistična ili spiritualna svojstva, a kao literarni princip (tzv. "pravilo trojke", eng. "rule of three") pojavljuje se i u mnogim drugim pričama (Aladinove tri želje, tri slijepa miša, tri prašćića, Zlatokosa i tri medvjeda, tri mušketira, tri dana koja je Cvilidreta dao kraljici da pogodi njegovo ime itd.). Knjiga je podijeljena na tri dijela, a svaki dio priča priču iz perspektive jednog od tri glavna lika u suvremenoj, ali istovremeno fantastičnoj verziji Kaira. Iako ove tri priče velikim dijelom funkcioniraju i zasebno, Mohamed ih je vrlo vješto ispreplela u jedan kompletan narativ, organsku cjelinu koja je veća od pukog zbroja njezinih sastavnih dijelova. Konačno, okidač cijele priče su tri želje i dileme koje su te želje stavile pred svakog od naša tri protagonista.
Vreva na ulicama modernog Kaira i šareni kiosk
koji je u centru priče.
Čak je i kompozicija panela na stranicama stripa često trodijelna. Tako su kratki detalji pojedinih priča nerijetko ispričani sekvencama od tri panela, što je skoro pa standardna struktura pasica dnevnih novinskih stripova. To pogotovo vrijedi za pasice humorističnog sadržaja, čiji zapleti prirodno imaju trodijelnu strukturu: kontekst (premisa vica), razrada (konflikt) i rezolucija ("punchline" ili poanta vica). Sasvim prikladno za Shubeik Lubeik, jer se svakako može reći da je upravo humor jedan od bitnijih začina na kojem Mohamed ne štedi od početka do kraja. No, unatoč zdravoj dozi humora, Shubeik Lubeik nije primarno humoristično djelo, a neke od ozbiljnih tema kojih se dotiče su politika, birokracija, eksploatacija, kolonijalizam, klasna dinamika, mentalne tegobe, religija i još mnogo toga, a sve kroz fantastičan koncept magičnog ispunjenja želja. Jednostavno rečeno: magični realizam.
Primjeri trodjelnih pasica u Shubeik Lubeiku.
Želje su u autoričinoj verziji stvarnosti samo još jedan u nizu resursa i dobara koje je moguće ekonomski eksploatirati. U svom iskonskom obliku potječu od magičnih bića iz folklora i usmene predaje, a njihovo korištenje je do kraja 19. stoljeća bilo rijetko i limitirano na područja sa kojih ta bića prirodno potječu (to su prije svega Bliski istok, Indija, Indonezija i Brazil). Industrijska proizvodnja želja je započela kada je neki britanski znanstvenik smislio proceduru pomoću koje je moguće ta magična bića kontrolirati i zarobiti unutar nekog šupljeg objekta (boca, limenka, lampa i sl.). Unatoč protivljenju nativne populacije zemalja bogatih nalazištima želja, industrija eksploatacije želja započela je eksponencijalan rast, a primat u proizvodnji želja i njihovoj trgovini preuzele su naravno bogate zemlje Zapadne Europe, Sjeverne Amerike i Dalekog istoka. Zvuči poznato, zar ne?
Talijanski arheolog (ili pljačkaš grobnica, ovisno o perspektivi)
pronalazi drevne želje u keramičkim vazama.
Važno je još napomenuti da nisu sve želje jednake i dolaze u tri komercijalna razreda (još jedna trojka), ovisno o svojoj kvaliteti. Najskuplje želje su naravno najpouzdanije, ali su isto tako zbog svoje ogromne cijene dostupne samo najbogatijima. S druge strane, jeftinije želje koje su dostupnije širem broju ljudi, a posebno one najlošije među njima, tzv. trećerazredne želje, često imaju neželjene negativne ishode. Dilema korištenja želja je stoga dvojaka: nedostatak trećerazrednih želja je što ne dobijete ono što želite, a prvorazrednih što dobijete upravo ono što želite. Dakle, oprezno sa željama, jer bi vam se mogle (ne)ostvariti! Zbog svega navedenoga ne treba ni naglašavati da je trgovina željama pod snažnom regulacijom države, a sve je popraćeno neizbježnom birokracijom gotovo kafkijanskih razmjera. To su samo neki od detalja pomoću kojih je Mohamed izgradila poprilično uvjerljiv svijet, u kojem je unatoč svim fantastičnim elementima uspjela ispričati tri vrlo autentične životne priče.
Primjer jeftine trećerazredne želje koja se
nikada ne ostvari onako kako očekujete.
Radnja započinje u jednom malom kiosku na živopisnim ulicama Kaira, čiji je dobroćudni vlasnik Shokry od svog pokojnog oca naslijedio tri prvorazredne želje. Shokry je pobožan čovjek i predani musliman, a njegova religijska uvjerenja sprječavaju ga da sam iskoristi navedene želje. Stoga ih je odlučio prodati, no unatoč ogromnom popustu koji je ponudio, već godinama nije uspio prodati niti jednu, jer naravno nitko ne vjeruje da bi se na nekom nasumičnom kiosku u Kairu pojavile legitimne prvorazredne želje po tako niskoj cijeni. Tako započinje prva priča Shubeik Lubeik trilogije, koja prati Azizu, ožalošćenu udovicu čiji je muž nedavno poginuo u prometnoj nesreći. Ona jedinu šansu za izlječenje tuge zbog gubitka voljenoga muža vidi u jednoj od prvorazrednih želja iz Shokryjevog kioska.
Za Azizu koja je odrasla u najsiromašnijim četvrtima Kaira te su želje gotovo pa nedostižne, čak i kad se uzme u obzir Shokryjev popust. Ipak, uz mukotrpan rad na čitavom nizu (slabo plaćenih) poslova, Aziza napokon nakon nekoliko godina uspije prikupiti dovoljan iznos i kupi jednu Shokryjevu prvorazrednu želju. No tek tu počinje prava Azizina borba s birokracijom (naravno, želju se prije korištenja mora registrirati, ishoditi sve potrebne dozvole, pečate i slično) te cijelim tim okrutnim i korumpiranim sustavom koji joj čak pokuša i oteti teško stečenu želju. Kroz priču o Azizi Mohamed oslikava nemilosrdan žrvanj društva koji osobito temeljito melje živote onih najslabijih i najsiromašnijih. Kako i sama Aziza zaključuje, ponekad se između tebe i tvoje želje nalazi "samo" hrpa novca, a ponekad je to državni zaposlenik s papirologijom na četvrtom katu.
Protagonist druge priče je Nour, student i pripadnik zlatne mladeži, kojem naizgled ništa u životu ne nedostaje. U klasnom smislu Nour tako predstavlja suprotnost Azizi iz prethodne priče. No, kada se malo zagrebe ispod površine, brzo postaje jasno da nije sve tako bajno kako se čini na prvi pogled. Nour je duboko nesretan, iako ne može jasno ni sam sebi objasniti zašto. Zbog toga ga dodatno muči i osjećaj krivnje, jer ima puno ljudi kojima je objektivno puno teže u životu, a čine se puno sretnijima od njega. Nour slično kao Aziza čuje za Shokryjeve želje te nakon kraćeg premišljanja odluči kupiti jednu, no za razliku od Azize, sve što je on trebao napraviti da nabavi želju je bilo ispeglati nekoliko očevih kreditnih kartica, što je još jedna zgodna ilustracija klasnih razlika.
Crno-bijeli crtež efektivno dočarava stanje depresija
koja je u fokusu druge priče Shubeik Lubeik trilogije.
U ostatku priče prikazana je Nourova borba s teškom depresijom te njegove moralne i praktične dileme povezane s korištenjem kupljene želje. Ispostavlja se da za rješavanje jednog tako neopipljivog i teško objašnjivog problema kao što je depresija treba biti jako oprezan čak i s prvorazrednom željom. Nisam nikada bolovao od depresije, no mišljenja sam da je Mohamed to stanje prikazala dosta uvjerljivo i s velikom razinom razumijevanja i empatije. Stječe se dojam da je Nourova priča temeljena na iskustvima neke autorici bliske osobe, a možda čak i njezinim vlastitim iskustvima. Bilo kako bilo, činjenica da se depresija ne može jednostavno izliječiti čak ni u magičnoj verziji naše stvarnosti snažno naglašava važnost problematike mentalnog zdravlja u modernom društvu, u kojem su depresija i slične psihičke bolesti nažalost još uvijek nepotrebno stigmatizirane.
Posljednja, a meni ujedno i najdraža priča prati samog Shokryja koji uz pomoć preostale treće želje pokušava spasiti svoju teško bolesnu prijateljicu Shawqiu. Međutim, dvije glavne prepreke mu stoje na tom putu. S jedne strane to je Shokryjevo vlastito religijsko uvjerenje koju mu brani korištenje želja čak i u takvim iznimnim situacijama. S druge strane, simpatična i živopisna starica Shawqia, koja je zadovoljna svojim dugim i iznimno ispunjenim životom punim uspona i padova, izričito je zabranila Shokryju i svim članovima svoje velike obitelji da iskoriste dotičnu želju kako bi ju izliječili od terminalne bolesti. Dok Shokry pokušava shvatiti Shawqijin stav, usporedno se boreći s vlastitim moralnim dilemama o korištenju želja, sama Shawqia, koja je za mene prava zvijezda ove priče, postepeno kroz razgovore sa Shokryjem i s članovima svoje obitelji otkriva detalje svog života, koji poput dijelova slagalice u konačnici sjednu na svoje mjesto i po mom mišljenju čitatelju pruže vrlo zadovoljavajući zaključak.
Zavalite se i poslušajte Shawqijinu priču :)
Što se tiče vizualnog aspekta, većina stranica je nacrtana u crno-bijeloj tehnici, no nekoliko stranica na početku svakog poglavlja te između pojedinih poglavlja su u boji. Konkretno, između poglavlja se nalaze metodično dizajnirane infografike koje vizualno prezentiraju ključne informacije o svijetu u koji su smještene priče Shubeik Lubeika. Mohamed koristi stilizirani crtež koji se posebno odlikuje vrlo ekspresivnim izrazima lica likova (bez obzira radi li se o ljudskim ili životinjskim likovima) i njihovim dinamičnim pozama dok se kreću kroz panele stripa. Sve to doprinosi uvjerljivosti likova koji su puni života te unatoč stilizaciji s lakoćom čitatelju prenose sve svoje emocije, čežnje i strahove. Ja bih se čak usudio povući određene tematske i crtačke paralele s Gilbertom Hernandezom i njegovim pričama iz Palomara, remek-djelom magičnog realizma u stripu.
Mohamed također na zanimljiv i vizualno dojmljiv način pomoću (pretežno) arapske kaligrafije prikazuje inače nevidljiva magična bića koja ispunjavaju želje. Ta nadnaravna duhovna bića, očito temeljena na džinovima iz arapskog folklora, najčešće su centralne figure priča u kojima se pojavljuju, ali u ovoj priči su svedeni na običan resurs kojim se trguje. Procesom industrijske proizvodnje želja džinovi su podčinjeni volji vlasnika želje čime im je oduzeta sva osobnost. Čak ih nitko više ni ne zove "džinovi", postali su jednostavno "želje". Logično je stoga da nemaju ljudsku figuru, a sve što im je preostalo su riječi kojima se obraćaju vlasniku želje nakon što ih je ovaj oslobodio. Kaligrafija je ništa drugo nego vizualni prikaz riječi, a zahvaljujuči dinamici i fleksibilnosti kaligrafije Mohamed je uspjela prikazati različite tipove želja na vrlo efektan način. Tako su prvorazredne želje prikazane kao elegantne i lijepo ukrašene kaligrafske minijature, koje čak pomalo i podsjećaju na ljudsku formu. Forma trećerazrednih želje s druge strane je više životinjska i buntovna, a izgledaju kao nekakve žvrljotine ili grafiti. Razlog tome je što su prvorazredne želje industrijski proizvedene tako da maksimalno udovolje svojem vlasniku pa nisu zadržale ništa od svoje originalne osobnosti. Trećerazredne želje su zadržale velik dio osobnosti originalnih džinova od kojih su potekle pa imaju veću kontrolu nad svojom formom. Upravo zato korištenje trećerazrednih želja najčešće rezultira negativnim posljedicama. Još jedan u nizu zgodnih detalja pomoću kojih je Mohamed učinila svoj svijet uvjerljivijim i zanimljivijim.
Primjer prikaza prvorazredne želje pomoću kaligrafije.
Na kraju mogu samo svima preporučiti ovu vrlo maštovitu modernu bajku, koja je tim više impresivna, jer se radi o prvom grafičkom romanu jedne relativno mlade umjetnice. Osim engleskog izdanja trenutno su u pripremi i izdanja na francuskom, talijanskom i perzijskom jeziku, a ja ne sumnjam da će se tom društvu relativno brzo pridružiti i hrvatski jezik.
