Šta je to što me veže, kakve mi to bokagije drže noge na zemlji? Doći će dan kada ću ponovo biti slobodan, usnio sam, to mora biti istina.
01. DEFLORACIJA EGA
Obično se u postavkama na koje se naslanjamo po potrebi nalazi bit našeg postojanja (u obliku upitnika), pa nam avaj bude lakše, otarasimo se određenih tereta koje ne možemo nositi. Kauč, fotelja, topla soba, seks, čaj s rumom, znojenje, erekcija, penetracija, orgazam, zadovoljština, san. Obzirom na to kakva smo bića, i baklave sa pistacijama se brzo zasitimo, pa dođe vrijeme da se upitamo o mnogočemu. Ko sam? Šta sam? Koji je smisao života? Da li će se reprintati Alack Sinner? Ko je počeo rat? Kakav rat? A između ispraznih prduckanja po virtuelnim i realnim svjetovima ovog univerzuma, spotaknemo se ponekad na nešto dojmljivo, u pisanoj formi tojest.
Čovjek o kojem Žeželj priča ovu priču može biti jedan od nas, ustvari treba biti jedan od nas. Ta osoba koja nosi duksericu i ne stidi se sebe i svoga porijekla, privremeno odlaže svoje igračke (svoj magični tepih), pa može i ne mora razlupati firmin/lični automobil i naći se u šumi. Jednostavno je suđeno da tako uradi, jer možda je upravo taj njegov automobil personifikacija ega za kog će se ispostaviti da je bio samo kamen spoticanja, sram ga bilo!
A šta bi to značilo deflorirati ego? Da li to znači da bi prvim korakom u procesu, eliminacijom ega, koji de facto prestaje biti ego u trenutku kada biva penetriran, samim tim uklonjen kao stari beskorisni balvan s puta – mogli postati slobodni? Ne. Defloracija ega je bolan psihološki proces u kome se osoba sa čistim i poštenim intencijama da konačno progleda i oslobodi se svake skrupule, tj.tereta, bori „sa samim sobom“. Taj dio borbe obično traje par rundi i kao prvi korak, najteži je u procesu. Jer kada se dotična osoba u dukserici – jedan od nas – odluči na taj korak, ima prednost bijelih figura i bira mjesto i vrijeme obračuna. I onda spava, adaptira se na lokaciju na kojoj će se zbiti taj showdown.
02. KO JE MOJ NEPRIJATELJ?
Ja sam moj najveći neprijatelj. Ne želim da gubim dragocjeno vrijeme s tim pitanjem. Ja sam taj koji me sprečava da postignem više, da dam više, da nađem svoje mjesto pod suncem, da budem dio prirode, da zaslužim svoj život. Da imam svoj život. Zato sam došao tu, da savladam ovu katastarsku česticu koju odabrah za ring. Hoću da osjetim svaki nabor na stablu, svaku opalu lisku na zemlji, da osjetim svaku sunčevu zraku koja miluje ove grane i hrani ovo drveće, hoću da zagrizem pečurku, da mi krv udari u glavu kad među zubima osjetim njene kisele otrove. To je moje pravo, odveli su me daleko od iskona, oteli me ka bespućima ludila i na kraju potapali moj brod – više ne želim da se kao isti, onaj ja vratim u beton, hoću da se sjetim šta sam ustvari. A znam da taj trenutak dolazi. Dolazi neko ko se zove gospodarom ove zemlje, i ja moram da s njim sredim neke račune.
03. CERVUS
Jelen je životinja iz reda parnoprstaša (Artiodactyla). Porodica obuhvaća 45 vrsta, između ostalih jelene, srne, sobove i losove, a nastanjuju i Europu. Najupadljivije obilježje ove porodice je rogovlje koje kod različitih vrsta ima vrlo različite oblike, i uglavnom ih imaju samo mužjaci. Rogovi ove porodice bitno se razlikuju od rogova šupljorožaca. Građeni su od koštane supstance, i svake godine rastu iznova, dok su kod šupljorožaca trajni, i neprekidno rastu cijeli život.
Jedan pogled na jelena rješava nas bilo kakvih dilema, pa ne čudi što je upravo ova šumska životinja oduvijek smatrana simbolom prirodne ljepote, blagosti, saosjećanja i krotkosti. Jelen je ne samo naša prva asocijacija na slobodu i nesputanost, već i životinja koja nas uči da divljina može ići ruku pod ruku sa elegancijom. Upravo ta elegancija je jelenu omogućila simboliku neprekidnog stvaranja i obnavljanja kod mnogih naroda, prvenstveno kod Kelta i Germana. Direktnu vezu ove životinje sa keltskom tradicijom nalazimo u njihovom najpoznatijem božanstvu – bogu plodnosti, muževnosti i šuma, Kernunosu. Zanimljivo je pomenuti da je Kernunos (Cernunnos) predstavljan kao starac sa jelenskim ušima i rogovima, te da i samo njegovo ime u prevodu znači “rogat”. Na drugom kraju svijeta, u staroj Grčkoj, jelen je bio vjerni pratilac boginje lova i zaštitnice divljači, Artemide, dok je kod Rimljana sve ovo važilo za Dijanu, boginju života i lova. Značajno mjesto jelen zauzima i u hrišćanstvu, gdje se povezuje sa vjernicima odanim Hristu, a dodjeljuju mu se osobine poput lojalnosti, ljubavi, praštanja, čistote i pobožnosti. Uostalom, i sam Hrist je “jelen među jelenima”, odnosno “vjernik među vjernicima”, dok jelen sa zmijom pod nogama predstavlja Isusa koji je savladao sile zla. Lako je, dakle, zaključiti da je i na psihološkom planu jelen slika našeg unutrašnjeg vodiča koji nas uči da budemo nježni, milosrdni i otvoreni prema onima kojima je naša pomoć potrebna. Ako već lavu pripisujemo titulu kralja džungle, onda za jelena slobodno možemo reći da je kralj šume. S jednom velikom razlikom – ovaj “kralj” nije simbol agresivnosti i napada. Naprotiv, on je simbol mira, balansa, i velikodušnosti. On se trudi da razumije svoje okruženje, i svojim ponašanjem nam šalje jasnu poruku – prihvatite ljude onakve kakvi jesu! Pojava jelena u snovima je takođe dobar predznak, i najčešće ukazuje na skoro rješavanje problema koji nas muči. Ne treba izgubiti iz vida ni činjenicu da ova životinja simbolizira i nezavisnost, opreznost i budnost.
04. OSLONAC & VODILJA
Treba mi, ali znam da moram zagospodariti svojim životom (ponovo), da bih imao smjelosti da zaželim i oslonac i vodilju. Ako sam tek puki rob svog životarenja, ogorčen i jadan, svi će me iskoristiti i na kraju uništiti, jer to je prirodni slijed gdje jači preživljavaju. Ovaj svijet u koji sam rođen funkcioniše na tom principu i ne želim da više gubim vrijeme na pitanja dal je to moguće, tako okrutno. Jeste. Gospodar šume će doći do mene, dozvoliće da ga ukrotim, jer će prepoznati zašto sam došao. Zajahaću njegova leđa, vidjeti (njegov) svijet njegovim očima, pokazaću mu da zavređujem poštovanje, ja nemam drugog izbora. Sada – odustati ne mogu. I onda će me on odvesti u svoje skrovište, sakriti me od hladnoće, pokazati mi sve ljepote njegovog gospodarstva, uputiti me kuda da se krećem i upoznati svoje podanike sa mnom. Biću jedno sa prirodom, zauzdaću šumu i vratiti svoje ja. On je moj oslonac i vodilja. Radi njega ponovo osjetim komfor, sanjam slatke snove.
05. POVRATAK SEBI
Vraćam se. Vraćam se, jer me je ostavio, nestao u magli i krenuo da se regeneriše. Sad ja znam da se vraćam, ponovo sam svoj. Ljubim kore stabala, pužem po zemlji i mazim je. Ponosno sam nosio krunu ove šume, sad je vrijeme da nađem i otkopam svoj magični tepih i ponovo plovim betonom. Sve je moje na svom mjestu, oslobodio sam se. Pročistio sam svoju dušu, jedno sam sa prirodom, dio sam Svijeta, šuma me je vodila do mene. Idem kući, dugo me nije bilo.
Ovo putovanje, iako traje tek 90 stranica, snažna je priča o borbama ljudi sa svojom sudbinom. Žeželj odbija da prihvati ideju da je sudbina kao dimenzija neizbježna i ističe karakter i upornost individue kao presudni faktor u okršaju sa teretima koje nosi u sebi. I Žeželj zna da je čovjek slabašno biće kojemu ne treba puno da zaluta, te tako njegov glavni junak nema početne tačke iz koje kreće u uništenje ega i produhovljenje ove vrste, on uz pomenuto čitatelje uspješno lišava ikakve ideje o tome kuda se njegov junak ustvari zaputio. Samim tim, priča koju nam autor nudi nema tereta vremenske a ni prostorne određenosti i pažnja nam mora biti centrirana na gestikulaciju glavnog lika u odnosu na objekte u okolini koje on zaziva. Smisao šumskog područja i samog jelena kao gospodara iste ne iziskuje posebne napore, tu simboliku možemo posmatrati površno, ali namjere, poglede i pokrete glavnog lika moramo ozbiljnije analizirati u trenucima kada nas ubijedi da on ustvari postaje dio šume, prirode – i da je tu sa samo jednim ciljem. U slučaju Dukserice, može se tumačiti i potpuna rasterećenost prema pojmu žrtve i žrtvovanja, odnosno opasnosti i rizika koji postoje, ali su oni nonšalantno predstavljeni kao manje važni u samom procesu samospašavanja.
Ovo je, naravno, samo jedno viđenje, jedan ugao gledanja na očiglednije stvari koje autor ostavlja nerazjašnjenim, zagonetnim i nudi kao materijal za dešifrovanje. Sama činjenica da je Danijel Žeželj jedan od najpotcjenjenijih stripskih umjetnika na ovim područjima, zahtijeva ali i dozvoljava površinsko grebanje po tvari koju on stvara, tako da mnoge druge sitnice, a koje lagano nose teret simbolike, kao npr. pogled na cvijet/gljivu iz ptičje perspektive, ili skok na leđa jelena sa krošnje nakon ritualnog plesa, dokazuju njegovu maštovitost i otklon od prethodnih radova u kojima jasno ističe dominaciju nad mrtvom materijom; za razliku od takvih „tlocrta“, Drug Dukserica je netom nakon prilagođavanja šumi, zauzeo dominantnu poziciju i postepeno osvaja predmet po predmet, kvadrat po kvadrat, biće po biće u tom „ringu“.
Dimenzija grafizma koju je Žeželj dostigao u svom opusu je fenomenalna. Ispod svih slojeva poente koji otvoreno čekaju na definisanje i redefinisanje, slobodno stoji crtački izraz u zasebnom jeziku, usuđujem se reći. U Poglavici jelena Žeželj rutinerski, na najvišem mogućem nivou usitnjava volumene površina koje crta, pa osim logičnog objašnjenja takvog izraza koji će najvjerodostojnije dočarati šumsko područje (od listova, grančica do kore stabala), možemo prevesti na naš jezik da se prava snaga dobija povratkom na osnove, početne postavke – baš kao što to pokušava i uspijeva njegov glavni lik u potrazi za sobom samim. Sama činjenica da je ovaj strip operisan od oblačića daje mu dodatni intenzitet; komunikacija govorom ne postoji, pokreti i pogledi su više nego dovoljni, i taj se Žeželjev trejdmark ne smije posmatrati kao nadobudnost, već potreba, jer riječi su u presudnim trenucima u životu jednostavno – suvišne.
