Nikakva misterija ni teret nije voljeti stvari drugačije od ostalih, a bogami je istina da mi takvi ne zaslužujemo nikakvu krunu na glavi ako su nam dosadili šabloni i predvidljive priče. To je jednostavno odraz komplikovanog karaktera i tendencija za stalnim napredovanjem i distinkcijom od ostatka mase. Dublje raspoređeno, želja za isticanjem i potreba za pripadanjem onim grupama koje ne prihvataju uobičajene norme glavni su aspekti ovakvih ličnosti, pa je sasvim normalno da u jednom trenutku odustanemo od dobrog i vrlo dobrog, i krenemo u potragu za još boljim i najboljim što postoji u ponudi. Daleko bilo – mi nismo ti koji tražimo dlaku u jajetu i silimo se do granica perverzije, ne trebaju nam bazeni sa roze vodom ni serviranje hrane na tjelesima egzotičnih ljepotica; mi samo uživamo u onom što smatramo da je drugačije i kvalitetnije od brendiranog i već žigosanog.
Rad Frederika Peeters već je duže vrijeme poznat stripofilima cijelog svijeta, a eksperimentalnim i prije svega stidljivim, tržišnoispitivačkim izdanjima pojedinih kuća na našim prostorima i mi smo tu namirisali neku posebnu kvalitetu koju ovaj mladi Švicarac nudi. Razmatrajući njegov dosadašnji opus, jasno je da se radi o vrlo potentnom i razigranom stripskom autoru koji ne prihvata granice i šablone koje industrija postavlja, i koji svakim svojim slijedećim djelom dokazuje koliko je kvaliteta i mašte potrebno da bi u današnjem svijetu devete umjetnosti zaslužio pažnju. Dakle, ako na jednoj strani u vrhu najčitanijih i recimo to tako, najzapaženijih strip-autora imamo etablirane majstore koji prije svega svojim prethodnim uspješnicama i praćenjem te linije manjeg otpora ne eksperimentišu i samo ubiru plodove svoga radnog staža, na suprotnoj strani moramo imati grupe vrlo kreativnih, mladih umova/zanatlija koji iz razloga što nikad nisu sigurni u tiraž svojih djela, a znaju da moraju da eksperimentišu, prosto otpuštaju svoje talente hitro i bez čekanja i taktiziranja. Peeters svakako pripada ovoj drugoj grupi, koja po defaultu kreira višak kvalitete iz proste jednostavnosti i nepripadnosti utezima kao što su potrebe tržišta, aktuelna tematika ili #trending pomama. A o najvećem otrovu današnjice, oružjem za masovno uništenje, #trendingu, i njegovim efektima na društvo – znamo apsolutno sve. E baš zato, u procesu otimanja tom surovom trendingu, posežemo za nekonvencionalnim i neobičnim. Mi, iščašeni.
Karis Sorel, profesorica klavira, je zapela u saobraćajnoj gužvi, a žuri u bolnicu da vidi svog nastradalog muža – koji, uzgred budi rečeno radi u UN-u. Ona napušta lice mjesta i ranjenog slona koji leži na po' puta pod nadzorom policajca, te kroz obližnji šumarak hita ka bolnici. Na toj kratkoj dionici puta srešće jednu bebu jezivog izgleda, jednog slijepog čobanina i dvije njegove svinje, a čitalac već shvata da ima posla sa nečim vrlo neuobičajenim i zanimljivim. Dalje, Karis će doći u tu bolnicu i krenuti da baulja po hodnicima da bi došla do muža. Na početku lutanja kroz bolnicu ona u mrtvačnici otpočinje razgovor sa jednim od leševa.
Psihodelična atmosfera s kojom se susrećemo na samom početku, prve vinjete, tj.od načina na koji Karis korača između natrpane kolone automobila odmah odaje utisak nadrealnog, te se autor svojim vještim pripovjedanjem i igrom bojama upušta u svojevrstan obračun sa čitaocima – sve u cilju zamotavanja i odmotavanja tog klupka za koje znamo da postoji, ali ne možemo da ga uobličimo. Na prvo čitanje pomislio sam, pa Bože dragi, ako je predgovor za ovaj strip pisao baš Moebius, to zaista mora nešto da znači. A ako u predgovoru isti taj Moebius opravdava poveznice ove priče sa jednim od Lynchovih remek-djela – onda to jednostavno mora biti to! Bijeg iz stvarnosti, ples po nemogućem, gusta i jeziva atmosfera, niti fabule su slabe kao paukova mreža na oluji...ludilo u punom smislu riječi.
Čitalac mora na dva načina čitati ovaj strip: prvi, konvencionalni i radoznali način je primarni i ne treba ga izbjegavati. Poštujući proceduru rituala i metodičan pristup ovoj aktivnosti, strip se mora prelistati i hitro pročitati, tek toliko da se pokrenu točkovi nemira i otkoče zarđale pakne strpljenja. Nakon određene pauze, strip treba detaljno ispitati ne ostavljajući nijednu jedinu nedoumicu pred sebe. Peeters se na vrlo formalan način poigrava sa svojom maštom u mjeri da je teško ocijeniti da li je ovo njegovo djelo uopšte trebalo uspostaviti relaciju sa publikom. U svijetu koji živi na ovih 80 stranica, ne funkcionišu logički principi, a jedini međuodnosi koji postoje unutra su tako bremeniti i neprirodni. Drugim riječima, autor odaje oniristički scenario u kome odstupanja od pravolinijskog narativa u oba pravca (analepsa/prolapsa) prihvatamo kao standard, nešto neizbježno – pa se zato pitamo šta slijedi dalje, ako nas je uspio uvući u ovakvu dimenziju? Otvoreni smo i ranjivi na iznenađenja, ali zato smo i kupili ovaj strip.
U drugom sloju priče očit je pritisak vremena u kome se radnja dešava: početak hladnog rata, odnosi Zapada i SSSR-a, posleratni preraspored snaga na planetarnom nivou viđen kroz oči (i um) običnih ljudi punih svojih minimalističkih problema. Ali, taj sloj je samo vezivno tkivo ove vanserijske novele. Po mom skromnom mišljenju, najskriveniji sloj koji leži ispod pomenutih je neka vrsta obračuna koji Karis naposljetku vodi sa samom sobom. Ona je nekako razvučena između mogućnosti, pogrešnih izbora u životu i tereta neiskorištenog umjetničkog talenta koji jeste tu – ali ga nije u mogućnosti brusiti i uživati u njegovim blagodetima. Time objašnjavam na prvo čitanje nelogično razvučenu sekvencu sa plesom, a koja će svakako biti obrazložena i opravdana na drugom pokušaju dekodiranja ove zanimljive priče.
Praktično je nemoguće ispisati osvrt na ovaj strip bez spojlera; postoji želja da se otkrije što manje, a da se nagomilaju hvalospjevi. Peeters to jednostavno ne dozvoljava labavom strukturom priče i između ostalog, mora mu se odati priznanje na inventivnosti u kojoj je, iako raspolaže skučenim prostorom, ipak sve ključeve zagonetki postavio na prava mjesta. On prosto tjera svakog ko se uhvati ovog stripa da locira rješenje svojih nedoumica, tj.čitalac ne smije ostati gologuz, pogubljen i izbezumljen na cesti gdje ga Peeters uporno gura svojom pričom, ali u isto vrijeme on ostavlja dovoljno putokaza da se kroz rješavanje zagonetki i traženje objašnjenja u potpunosti uživimo u strip. Još jedan alat koji Peeters koristi u namjeri da ostavi silan utisak na čitaoca jesu i osebujni likovi. Pored glavne junakinje (a ovo mu je navodno i prvi strip sa glavnim ženskim likom), tu je i značajna rola dr.Harija Barimura, koji zaista savršeno zatvara krug protagonista i svojim postupcima i načinom na koji je nacrtan. Sporedne role u kojim prednjači Odri, Karisina učenica klavira, šlag je na tortu i tačka na i u ovom neobičnom stripu.
Što se grafičkog dijela tiče, sam Moebius u svojim naznakama podvlači važnost ovakvog stila crtanja, koji iako na neki način površan, dovoljno dobro nosi fabulu, te u određenim dijelovima gdje Peeters imputira kombinacije boja (žuta-plava-zelena-ljubičasta) nosi ključeve pojedine misterije. Prije svega, vrlo je zanimljivo kako se Peeters na jedan shematski način poigrao sa bojama, koristeći određene optičke manipulacije. Tako je boja koja dominira likom Karis ljubičasta, a znamo da ta boja predstavlja umjetnost, pokoru, pa i strpljenje. U mnogo je situacija ljubičasta u sukobu sa ostatkom spektra, pa se tako naprimjer prosto odbija od plavih i tirkiznih nijansi i stalno je u sukobu sa onim što te boje predstavljaju: koncentraciju, mirnoću i pasivnost. Shodno toj postavci, autor dalje kombinuje komplementarne boje (ljubičasta-žuta, note i zvuci koji nose atmosferu u sceni sa Odri) u forsiranju probuđene seksualnosti, što drugim riječima znači da Peeters vrlo dobro zna definicije boja i nimalo slučajno ističe razlike koje ocrtava Ostwaldov krug. Sasvim logična je i odluka da se ljubičanstvenost naše Karis jedino ugodno osjeća u crvenom okruženju doktorovog bordel-like salona, gdje se redefiniše njena strast, pa naposljetku i njena kompletna osobenost. Likovi u noveli su iscrtani solidno, bez mnogo manipulacije sjenama, dakle primarno u plošnoj noti, ali to nikako ne znači da čitalac gubi dimenziju dubine ili neki od uglova posmatranja. Dapače, određene scene za koje će se ispostaviti da su ključne u demistificiranju ove Peetersove nebuloze tako su jednostavno nacrtane iz različitih perspektiva (npr.scena Karis u automobilu kada skida prsten) – da kao takve otvaraju posebnu dimenziju priči i takođe, djelimično dešifruju njenu poruku/motiv.
Osim velike preporuke za ovaj strip, moram naglasiti još par sitnica. Gore sam spomenuo da je veliko pitanje da li je i u kojoj mjeri Peeters stvorio strip koji ne komunicira sa publikom. Istina je da postoji relacija, pogotovo kada se odgonetne konačno rješenje – na kraju priče, ali je i takav odnos poseban, jer nema šanse ostati ravnodušan na sve viđeno u trenutku kada shvatimo whatta hell did I just watch. Uz to, svijet koji je stvorio i dalje ostaje izolovan od stvarnosti, koliko god bio moguć i primjenjiv na svakoga ponaosob. Ono što se desilo Karis, može se dakako desiti svakome od nas, i postoji velika mogućnost da ćemo obračune sa samim sobom iz određenih razloga projektovati van čulnog i stvarnih dimenzija u nešto drugo.
Naslovnica koju je Peeters nacrtao savršena je iz mnogo razloga, a najviše jer pogađa najbitniji momenat priče. Vrlo je dojmljiva na prvi pogled, dalje i nakon prvog iščitavanja, te sigurno nakon potpunog dešifrovanja pročitanog i viđenog, pa kao takva zaslužuje maksimalnu ocjenu, baš kao i strip u ukupnom dojmu. Svi mi s početka teksta zaslužujemo ovakav izlet u nadrealno, pa je ovo Peetersovo djelo pun pogodak za sve radoznale i hrabre čitače.
