Tokom drljanja naših njiva i grebanja po površini prevrnute zemlje uporedo sam probao ući dublje u materiju ispitivanja same teorije stripa kao hibridnog medija, te utvrdio da će Danijel Žeželj biti označen kao pionir u savremenom stripu iz više razloga. Ako je strip hibridni medij, a jeste - što će značiti da dvostruko ili na višestruk način prenosi određene poruke čitateljima, u okviru zakonitosti koje vladaju stvaranjem priče koje su tema dotičnog, jedna se najznačajnije ističe, a to je tzv.vektorsko pripovjedanje. Takvo se pripovjedanje u suštini definicije oslanja na pravolinijsku strukturu u kojoj naracija (i crtež kao konsekvenca iste) bez većih oscilacija nosi priču od tačke A do tačke B, tj.od početka do kraja. Naravno, postoje određena odstupanja, kao npr.analepse (kada se podsjećamo na događanja prije onih u realnom vremenu) i prolapse (koje pričaju dio priče koji će se desiti ispred, odnosno nakon ovoga u realnom vremenu), ali obje te stilske forme služe istom cilju. U tom kontekstu, crtež za koji smo već utvrdili da prati naraciju, uz pomoć kadriranja i oblačića služi u istoj, pravolinijskoj strukturi stripa. No, šta će se desiti ako se neko odvaži pa odluči razdvojiti sve pobrojane alate i upotrijebi ih da mu služe svaki na svoj način, da u svojoj oblasti svaki alat ispriča vlastitu priču – koja pritom ne mora biti i nije usko vezana za osnovni narativ? Tu dolazimo do slučajnog susreta sa Žeželjom i njegovim djelima.
Dakle, sasvim slučajno u ruke mi dospije Žeželjev Omnibus iz Komikove produkcije i ja se prosto zaprepastim prije no što se počnem diviti i uživati. Sada, kad smatram da sam se nekako udaljio od Bonellija i uputio u mračnije i konkretnije inačice devete umjetnosti, Žeželj je došao kao hladan tuš na vrelom danu, ledena voda koja će mi razbistriti um i ubrzati vijuge, ali i rastužiti me u trenutku kad shvatih koliko sam uistinu propustio u ovih 30ak godina bez stripa u rukama. Ali, u isto vrijeme ću shvatiti da moja tuga nije ni blizu tuge kojom je opsjednut ovaj album, a u kojem nam Žeželj priča priču o jednom klincu i njegovom prijatelju, gorili Pjetru, koji pokušavaju vratiti sunce na nebo iznad jednog tmurnog izmučenog velegrada, tako što će nacrtati 100 sunaca na njegovim zidovima. Naime, nakon iznenadnog odlaska vile Semoline, koja je upucana raketom, gradom vlada mrak i zlo, a Semolina je odlučila posjećivati svoj rodni grad povremeno i to samo noću, daleko od pogleda stanovnika. Taj čudni duet se dosjeti da će, ako uspije iscrtati tih 100 sunaca i rastjera tminu i oblake, namamiti Semolinu nazad i uz njenu pomoć vratiti stvari onakvim kakve su bile nekad prije, kad je sunce sijalo iznad grada.
Na početnim ilustracijama (koje su više to nego slike/vinjete), Žeželj nam stvara atmosferu koja prožima usamljeni i tužni velegrad u pozadini, dok u krupni plan postavlja grafite i pocijepane postere/bilborde sa gradskih zidova. Uporedo sa utapanjem u takvu očajnu tminu, on nam priča priču o Semolini, nevidljivoj vili koja umjesto krila (koja vješto krije i/ili negdje ostavlja) koristi kišobran za svoj let. U takvom uvodu saznajemo da je vilin ponos strašno povrijeđen lansiranjem rakete, te da je ona ostavila svoj rodni grad na milost i nemilost tami – već kad su je tako nadobudni i svepametni potjerali. Tu susrećemo nekoga iz mase, čudnog Klinca koji po gradu nosi kante sa farbom i iscrtava sunca, i njegovog prijatelja, gorilu Pjetra koji mu čuva leđa. Dalje u priči saznajemo da je Klinac narkoman, da je razočaran i tužan, ali da ima mnogo motiva da povrati sunce iznad grada, jer – a to ćemo kasnije saznati – je vjetar odnio njegovu ljubav daleko od njega, baš u trenutku kada je raketa pogodila Semolinu. Što će značiti: kada je sve prestalo da bude. Da li je Semolinin egzil direktno prouzrokovao talas beznađa, očaja i tuge – retoričko je pitanje čitaocima na procjenu, ali ujedno i nit koja vodi ka početku dešifrovanja poruka koje nam Žeželj šalje.
U pomenutom Omnibusu ovog multitalentovanog autora priča koja služi za uvod je Ritam srca, i u njoj preovladava osjećaj nepripadnosti, lutanja i zle sudbine, pa je lako povući paralelu da se Žeželj u tom albumu posvetio svojim emocijama koje su ga prožimale u prvim susretima sa čemerikom u koju je otišao – kad je napustio domovinu. No, taj dojam, koliko god kratko trajao Ritam njegovog srca, praktično je uvod u zlokobnu atmosferu kojom je umotao i naredne tri priče, uključujući i Sun City. Nemoguće se oteti osjećaju da su albumi obuhvaćeni ovim Omnibusom određena vrsta obračuna autora sa novom sredinom, tj.novim životom u ultimativno okrutnoj varijanti, pa tako Sun City ima posebno naglašenu notu neiskvarene pravičnosti i altruizma, a što nije baš slučaj sa slijedećim djelima u Omnibusu. Likovi kojima je autor posvećivao pažnju iz dislociranih i izgubljenih evoluiraju u preslik okrutnih, tek su individue iz mase koje je život na isti način pretvorio u odvratnu i gadnu gomilu statista od običnih, poštenih i neispranih klinaca. Zaključak autora ovog osvrta je da Žeželj u Industriju kreće iz defetističkog stava i pasivnog položaja, iako svojim upornim „tlocrtima“ podvlači svoju superiornost nad materijalima/predmetima koje tako rado crta iz ptičje perspektive. Dalje, pozadine koje Žeželj fenomenalno predočava posebno pedantnim tehnikama svojih olovaka imaju dvojaku važnost u sagledavanju priče kao jedne cjeline: osim što, kao u uvodu ovog teksta, prepričavaju tugaljivu realnost velegrada u svom svjetlu odnosno tmini, one nesumnjivo definišu položaj čitaoca kao pukog posmatrača niza događaja u stripu. Naime, iako se zbog multidimenzionalnosti ovakvog crtanja lako možemo utopiti u ono što nam Žeželj objašnjava, jasna je granica postavljena između nas i bajke koju čitamo. U određenim trenucima se čini da možemo dodirnuti sunce iscrtano na zidu, osjetiti svaku fugu i procijep na površini, ali smo predaleko, onako zaklonjeni malim vinjetama i scenama gdje Pjetro mlati bandite koji pokušavaju zasmetati Klincu. To može da znači da su plemenita djela, tj.viši ciljevi zaklonjeni nebrojenim minijaturama koje nam kao muhe ometaju put ka uzvišenijem.
Očito se radi o vrlo promišljenoj varijanti takozvanog polivektorskog pripovjedanja, u kojoj autor ograničen prilično malim prostorom za manevrisanje, do maksimuma koristi svaki djelić slobodnog prostora da bi predočio što više dimenzija u priči. Osim poruke kojom objašnjava svoje lične tegobe i nemire na koje nailazi u drugom svijetu, Žeželj jasno daje do znanja svakom ko se usudi pogledati, da je u jednoj tabli i više no dovoljno prostora da se detaljno obrazloži misao koja gori u želucu umjetnika i koja se nekako mora ponuditi auditorijumu – a u konkretnom slučaju to su životne mudrosti o nemoći individue da promjeni masterplan.
Ipak, naspram hvalospjeva koji ističu inventivnost i određenu provokaciju namjenjenu čitaocima, izabrao sam kvalitet i nevjerovatnu hladnokrvnost kojom Žeželj crta ovaj album. Nekad zaista treba imati sreće pa se namjeriti na ovakva djela, nečim to zaslužiti, pa makar pukom radoznalošću. Šapatom odgovorena pitanja o okrutnosti konformizma i uniformisanosti emocije dobijaju određeni tonalitet kroz Sun City, a ti odgovori vrište u sekvenci sa TV reklamama, gdje autor kodirano ali decidno locira srž problema današnjeg nezgrapnog življenja.
Izvolite, usudite se vidjeti stvarnost tuđim očima i njegovim inherentnim simbolima. Odajte priznanje čovjeku koji dominaciju nad mrtvom materijom koristi u uzvišene svrhe, a da nas pritom upozorava kako je lako uperiti prst u mjesto gdje smo se pokolebali i otišli pogrešnim putem.
