Uvodno razmatranje
Jedno od najvećih otkrića u svijetu filma bio mi je Tarkowski. On je inače za one koji ne znaju jedan kultni ruski filmski redatelj. Praktički svaki istinski filmski gurman, kao i filmski snob, kad tad nabasa na Tarkowskog. Previše je bitan, originalan. Pravi umjetnik.
Umjetnik?
Pa eto, gledajući njegove filmove može se dogoditi, kao meni na primjer da, iako ne znate o čemu se tu radi, samo okvirno ste upoznati s fabulom i racionalnim dijelom filma, film vas ipak impresionira na nekoj iracionalnoj razini. Ono što je opijajuće, barem meni, je atmosfera i neki tajanstveni osjećaj. Lijepa, bogata fotografija, prekrasni prizori prirode i devastiranog prostora. Kod Tarkowskog bi i najružnija stvar na svijetu, npr. smrt, izgledala tako lijepo, tako uzvišeno. Nisam razumio pretjerano njegove filmove. Gledao sam Stalkera i Solaris, oba su znanstveno fantastičnog žanra i oba su rađena prema književnim predlošcima.
Znači, zašto bi netko hvalio i uzdizao filmove koje nije razumio? Zar ne bi bilo logičnije da ih pljuje i ismijava? Zar je ta filmska snobovština toliko jaka da se sve ono što prestižni kritičari proglase kultnim mora odmah po inerciji smatrati neprikosnovenim remek djelima?
Naravno da ne mora, ali Tarkowski je genij, kao što su i ova oba dva filma genijalna. Pokušat ću to nekako racionalizirati i dokazati. Znači, gledajući ta dva filma jedva da sam pokopčao fabulu, na prvo gledanje od nje je ostalo jako malo. Ostao je samo jaki intenzivni neobjašnjivi osjećaj. Misteriozni osjećaj. Vjerujem da je on postignut autorovim senzibilitetom čime je on ugradio praktički dio sebe u ta dva filma. Kao što sam već rekao, boje i kadrovi su jednostavno opijajući, moguće je u svakom trenutku filma, isti zaustaviti i diviti se ljepoti prizora. Izrazito moćna ostvarenja koja se svakako gledaju i više nego jednom, svako novo gledanje pruža novo iskustvo. Trajna vrijednost, emocija ulovljena na filmskoj vrpci.
Jedna zanimljivost, posebno je uočljiva u današnjoj modernoj kinematografiji je ta da svi znanstveno fantastični filmovi obiluju hrpom specijalnih efekata i akcijskih sekvenci. Možda nije dobro odveć kritizirati, hollywoodska kinematografija prvenstveno i nije namijenjena za isporučivanjem kvalitetnih filmskih ostvarenja s artističkim elementima. Uglavnom su to naslovi jako slabih, već prožvakanih priča, jako slabo izbalansirani gdje je ponekad i usprkos svoj sili efekata, novaca i kojekakvih podražaja teško osjetiti pripadnost tom, drugačijem svijetu s filmske vrpce. Nerijetko se takvi filmovi ubrzo zaboravljaju i više im se nikada ne vraćamo.
Tarkowski je nekako uspio sedamdesetih, u filmovima koji nemaju gotovo nikakve efekte, filmovi koji su ekstremno spori, nema nikakve akcije, napraviti iznimne znanstveno fantastične filmove. Filmove koji postižu pametnim pristupom, jednostavnom formom, daleko bolji učinak kod gledatelja. Prisutan je taj osjećaj, neobjašnjiv osjećaj proizašao iz atmosferičnih kadrova, mističnost, osjećaj kojeg želimo obnoviti i ponovno ga proživjeti. Film koji daje ogroman prostor za razmišljanje i samorazvijanje. To je na kraju krajeva najvažniji element bilo kojeg iole kreativnog i inteligentnog djela.
Eto, zato je Tarkowski genij kao i umjetnik.
4000
Čitajući strip 4000 Iztoka Sitara, ne znam zašto, ali jako brzo osvježio mi se um s sjećanjima i osjećajima proniklim gledanjem Tarkowskovih filmova, prvenstveno Stalkera.
Da vidimo.
Oba uratka su znanstveno fantastičkog žanra, kao što su oba rađena po književnim predlošcima. Film Stalker, iako znanstveno fantastičnog žanra, nema gotovo nikakve specijalne efekte, niti neke ekstremno lude akcijske sekvence. Tarkowskom to polazi za rukom mističnom pričom i bogatim kadrovima, prizorima prirode, ruševina unutar područja zone (za bolje razumijevanje ovog teksta pogledati film Stalker). Sitar pak iako je radnju svog stripa smjestio u 4000-etu godinu (Slovenija), uglavnom se crtački ne opterećuje nekakvim izmišljanjem moderne arhitekture, vozila, odjeće. Uglavnom se fokusira na najbitniji segment koji ga ustvari i najviše zanima, a to je društveni ustroj tog modernog društva i njegova kritika. Dakle, strip je likovno, iako zbog njegova specifična crtačkog stila, artistički veoma zanimljiv, crno bijeli, ali nekome tko pati na detaljne prikaze kulisa, likova i slično neće ovdje toga naći. Strip koji svojim minimalizmom postiže željeni splet emocija, baš kao i Tarkowski. Međuljudski odnosi, kao i društvene teme, Sitarova su strast, tim tamama se bavi i u drugim svojim stripovima. U ovom stripu u prvom redu postavlja zanimljivu tezu. Teza je ta da će 4000 godine slovenačko društvo biti totalitarno postrojeno. Ljudi će biti podijeljeni u kaste, gdje su na najnižem mjestu žene. Uloga žena u takvom sustavu je samo rađanje djece, žena koja rodi npr. desetero djece puno je vrednija i cjenjenija od one koja rodi jedno. Također, žena mora u svakom pogledu udovoljavati svome mužu koji skrbi za nju i obitelj. Na najvišoj cijeni su čistokrvni Slovenci, dok se mješanci tretiraju kao manje vrijedni. Na čelu društva je crkva, a zakoni su postavljeni veoma oštro, njihovo kršenje u bilo kojem obliku strogo se kažnjava. Društvo ograđeno okvirima, okovima, lancima. Društvo gdje se sloboda izbora, kao i unikatnost razmišljanja pojedinca ne cijeni. Na cijeni je samo željeni doprinos, prijeko potrebna hrana tom postojećem jednoumnom sustavu. Svaka nemogućnost doprinosa na željeni način tome sustavu smatra se sramotom, kao i osjećajem osobnog neuspjeha. Recimo da bi ta buduća Slovenija izgledala kao što je izgledao i treći Reich za vrijeme drugog svjetskog rata.
Glavni lik spletom okolnosti (pročitati strip) nađe se u budućnosti, došao je iz 2000-te godine. Ne može vjerovati svojim očima. Jednostavno je nemoguće pojmiti da u budućnosti stvari tako stoje. Razgovorom s jednim čovjekom saznaje sve informacije o stanju u društvu, te upoznaje i njegovu kćer Karlu. Karla je mlada djevojka, djevojka koja je i poput mnogih drugih, plod takvog sistema. Da udovolji svome ocu, kao i da postigne željeni prestiž, odlučuje se oženiti za čistokrvnog slovenca. U cijeloj priči, koja je zaista odlična i ne želim je pretjerano otkrivati, na kraju se pojavljuju i elementi melodrame, ljubavnih elemenata i preokreta.
Strip koji, iako se na prvi pogled možda tako ne čini, bogat je detaljima, bez obzira na likovnu šturost. Na svakoj stranici može se očitati mnoštvo detalja, a na čitatelju je onda da „čita i gleda između redaka“ i dodatno kreira taj fiktivni svijet, koji se na momente uopće i ne čini tako fiktivan. Jedan zanimljiv detalj za mene je i odabir kadriranja. Svaka tabla stripa izvedena je u obliku četiri jednaka kadra, vrlo netipičan izbor dizajna kadriranja table. Vjerojatno je to zato jer četiri kadra tvore oblik križa. Ovaj strip daje jednu jaku kritiku desničarskoj politici i desničarskom viđenju svijeta. Sjetimo se, takav je ustroj vladao u srednjem vijeku, barem prema gradivu koje se izučava u školama. Društvo kasti, nikako jednakosti i slobode izražavanja i mišljenja. Ovaj strip prikazuje krajnji stadij, ako bi društvo išlo u tom smjeru. Crkva je tu uvijek igrala jako veliku ulogu. Uvijek ću reći da je uloga crkve bitan segment za odgoj mladog čovjeka, ali upravo to, segment, nikako ne apsolutna istina, kao i ne institucija koja bi se bavila političkim pitanjima u nekoj zemlji. Uloga crkve je širiti dobrotu, razumijevanje i poštovanje, a ne postavljati okove svojim podanicima.
Također, osvrnuo bih se i na naslovnicu stripa. Naslovnica prikazuje mladu djevojku kojoj je dano samo lice iz profila. Nježno, čisto žensko lice, niz čiji se obraz spušta gusta tekuća masa krvi. Lice je sjajno, obojano toplim bojama čime dolazi do izražaja njena nježnost, ženstvenost i čistoća. Njoj prilaze trojica sivih vojnika, likovi koji i svojom bojom, isprazna crna i siva, kao i nedostatkom karaktera stvaraju čistu suprotnost s njom. Recimo da se karakternost, sloboda i ljepota u hladnom sistemu 4000 godine jednostavno ne tolerira. Preostali prostor naslovnice je zacrnjen.
Završno razmatranje
Dakle, vrlo smion strip. Strip koji je pravo umjetničko djelo. Vrlo jednostavan u svom razumijevanju onome koji ga ustvari ne pokuša shvatiti nego jednostavno prihvatiti. Strip koji bi, bez obzira na religijsku pripadnost, nacionalnu ili političku, valjalo pročitati. Makar čovjek bio i okorjeli desničar, ljevičar, valja uvijek širom otvorenih očiju ići svijetom, naći svoje mjesto negdje između.
Na kraju krajeva, svak čovjek neka sam odluči, barem se to još donekle u ovome trenutku može. Bez ikakva pritiska.
Strip je inače moguće naći samo na Slovenskom jeziku, izašao je 2001 u izdanju Slobodne Slovenije (Strip je samostalno izdao sam autor), strip s izrazito jakim autorskim pečatom njegova tvorca. Naravno, šteta što se ne može naći na nekom drugom jeziku čime se umanjuje njegova čitateljska publika, više manje orijentirana na slovensku publiku, kao i nekolicinu entuzijasta van nje (u koju uključujem i sebe) koji su ga uspjeli nabaviti.
Al dobro doduše, nije bilo lako nabaviti niti filmove od Tarkowskog, pa je to valjda u redu.
