Uvodno razmatranje
Već dugo vremena uviđam određenu povezanost između glazbe i stripa. Vidim da te dvije grane umjetnosti i slobode izražavanja idu ruku pod ruku, često se isprepliću, na različit način nude jednak vid evolutivnog pomaka unutar ljudske kreativne komponente. Čak se i termin Album koristi u jednoj i u drugoj umjetničkoj grani. Glazbene grupe, ili pak autori pojedinci svojim albumima donose novu glazbu koju najčešće karakterizira određen pomak, kako u zvuku tako i u senzibilitetu na onaj prethodni, te tako nude slušatelju nešto novo, ono nešto, nužno da bi u svom procesu zadržali potrebnu svježinu, na sveopću radost slušateljstva. Album je umjetnička forma, uvjetovana medijem distribucije, CD-om u ovom vremenu, ili pak pločom u nekom prošlom, nudi glazbeni zapis ideja, misli i osjećaja.
Gotovo jednako tako i u svijetu stripa se koristi termin album, medij je naravno papir, iliti ukoričena knjiga. Često se kroz albume može pratiti sazrijevanje autora u tehničkom, umjetničkom i svjetonazorskom kontekstu.
Kod stripa Čudaki ljubijo drugače, iliti Čudaci vole drugačije, posebno dolazi do izražaja ta povezanost jer strip album posjeduje deset priča, koje se može promatrati kao zasebne cjeline, koje udružene tvore jednu kompaktnu cjelinu. Kao pjesme s albuma rock glazbenika.
Čudaci ljubijo drugače
Album se bavi realističnim temama iz života, te po riječima samog autora, sve priče su istinite uz minimalne intervencije, djelomično izmijenjeni krajevi priča, te poneki scenaristički dodatak kao nužna stilska figura radi pojačanog efekta priče na čitatelja. Priče su to „ Iz poljanske doline“, iliti iz autorova zavičaja, slovenskih Poljana, gdje su glavni likovi njegovi susjedi, poznanici, „razni čudaci“, te vrlo vjerojatno i sam autor. Većina priča je koncipirana na način da se na samom početku prikaže situacija u kojoj se glavni lik nalazi, koja je prema vremenskom slijedu vezana za sam kraj priče. Neposredno nakon toga, radnja se vraća na početak gdje se portretira karakternost lika i njegova okruženja. Zatim, vremenskim slijedom radnja se ponovno seli na kraj gdje se daje konačno razriješenje.
Sve priče su snažne, životne, kroz njih govori život, ljudske sudbine zabilježene nepogrešivim autorovim okom za dobru priču. Neke od tema kojima se priče bave su, za autorov albumski opus već karakteristične. To su priče o potisnutoj seksualnosti, seksualnim frustracijama, seksualnoj različitosti, seksualnom odstupanju od nominalnog seksualnog ponašanja, definiranog za žene i muškarce. Nekonvencionalnoj ljubavi, jakim emocijama, utjecaju religije na mlade, na pojedine obitelji. Odgoj djece, roditeljska očekivanja od svoje djece, koja na kraju ipak nisu u stanju uz svu dobru volju ista ispuniti. Pedofilija, incest, nekrofilija, termini su koji se vežu uz nastranost, užas i ljude koje se u društvu stigmatizira kao čudovišta. Možda se ovim stripom podari jedna blaga zraka svjetla na te ljude, kojima je život i tako dovoljno „sjeban“, bez dodatne društvene stigme. Naime, ako već treba nešto osuđivati, onda je to zasigurno djelo, ne i čovjeka.
Sam raspored priča u knjizi je zanimljiv, najmanje potresne i „najlakše“ priče smještene su na sam početak knjige, dok se zatim postepeno dolazi do onih težih i kontroverznijih.
Bez obzira na pomalo potresni karakter pojedinih priča, riječ „ ljubiti“ u nazivu ovdje ima itekako svoje mjesto. Naime, ljubavlju je prožeta svaka od deset priča, svi likovi posjeduju unutarnju ljubav koja ih vodi kroz njihove stripovske živote, te im naravno, stvara i određene probleme. Jedino osoba lišena osjećanja i emocija u principu ne može ljubiti, voljeti.
Crtački gledano, strip je izrađen u već provjerenom autorovom stilu, viđenom u stripu Dnevnik Ane Tank. Radi se o stopostotnom ručnom radu, gdje se ručno pristupa postavljanju table kroz skicu olovkom, zatim izvlačenjem crnih linija kistom, bojanjem akvarelom, te ručno upisanim tekstom. Crtački stil se eventualno neće svidjeti svakome, budući da iz prostora realizma prolazi u stilizaciju s primjesama groteske. Boje su žive i tople, što i jest odlika tehnike akvarela. Vidljiva je i određena novost u autorovu izrazu, to su sekvence izvedene bez podebljanih linija tušom, kojima se opisuju snovi i fantazije likova i sl. Kadrovi su to koji plijene pažnju te bi svakako autor mogao slično primijeniti i u svome daljnjem radu. U sam strip mjestimično su ukomponirani i detalji fotografija radi pojačanja efekta kadra, no srećom nema ih pretjerano, jer bi se tada mogao izazvati efekt kića, što bi bilo naravno negativno. Taman dovoljno radi sveukupne atraktivnosti. Naprimjer, za zadnji kadar priče: To je samo igra, stari, upotrebljena je slika stvarne grmljavine kao pozadina kako bi scena dobila na izražajnosti. Ono što je povremeno problem kod autorova izraza je utapanje likova u pozadinu, likovi u prvom planu i pozadine su bojane bojama istog intenziteta. Iz tog razloga, povremeno je potrebno veću pažnju posvećivati pojedinim kadrovima, što se može pripisati i stilskom obilježju, na neki način tjeranju čitatelja na posvećenosti kod čitanja, a ne brzom i površnom prolaženju kroz priče. No svakako povremeno upada u oko.
Naslovnicom se daje odlična ideja čitatelju o kakvom se štivu unutar korica radi. Slovensko izdanje, što se tiče kvaliteta tiska je za svaku pohvalu, jedini minus je nedostatak predgovora ili pogovora, što bi svakako album ove umjetničke i produkcijske kvalitete zaslužio, te nedostatak dodatnog sadržaja poput skica i sl.
Završno razmatranje
Ono što je odlika i dosadašnjih autorskih stripova Iztoka Sitara, unikatan vizualni grafički stil i bavljenje „kontroverznim“, nekonvencionalnim temama iz života, odlika je i ovog. Priče su snažne, direkne, beskompromisne, čitanje biva iskustvo koje se pamti. Svima koji vole ovakav vid literature, životne teme o kojima se u slobodnom govoru priča kao o nekom zlu, strip najiskrenije preporučam. Strip nudi slobodan prostor za promišljanje i zaključivanje, ispitivanje vaših vlastitih granica, vaših vlastitih strahova.
Bilo bi svakako dobro kada bi strip doživio i izdanje u još nekoj izdavačkoj kući, da se probije izvan granica slovenije jer to svakako zaslužuje.
Kao što uvodnik kaže, strip je to poput glazbenog albuma. Može se promatrati kao cjelina, ili kao svaka kompozicija za sebe. Svatko će pronaći stvar koja se njemu najviše sviđa, stvar u kojoj se najviše pronalazi, stvar koje se najviše boji.
