Enver Krivac je strip autor ali i još štošta. Bavi se književnošću, skladanjem, ilustracijama kao i brojnim drugim likovnim kategorijama, uz to je producent i edukator te član neformalne riječke književne skupine Ri-Lit. Čudna i osebujna biljka domaćeg pedigrea. Iako se bavi stripom već skoro trideset godina, malo tko ga poznaje baš i samo po tome. Da čudnim stvarima tu ne bi bio kraj, ovaj album, Osamotne okolnosti, su sve samo ne običan album. Radi se o jako običnoj nakupini najčešće običnih priča u ponekad neobičnoj formi, sakupljenih u nepostojeće magazine čija je postojeća antologija ovaj zbir. Naime, brojevi sakupljaju raznovrsne radove, od kratkih stripova, priča, ilustracija te grafičkih ili literarnih ekscesa koje je teško svrstati u poznatu kategoriju. Sve zajedno izgleda kao presjek nekoga takve biografije i ne bi me bilo iznenadilo da je, kad sam otvorio knjigu, zasvirala i neka glazba.
Iako se radovi mogu čitati nasumice i bez reda ipak se u njima može pronaći nit koja sve to može povezati, pa bi red bio da se klupko pokuša i otpetljati. Ja sam odlučio čitati od korica do korica (lažem, jer sam ipak jedan strip pročitao od korice na koricu), broj po broj, kako je to autor zamislio. Čak sam i pauzirao između pojedinih brojeva, barem koji dan ako ne i tjedan. Sljedeći zapisi su tako sirovi dojmovi tek pročitanog magazina. Sakupljene na istom mjestu, četiri recenzije u jednoj.
#1
Krivčevi stripovi u ovom broju su, kao što i djeluju na prvu, dosta hermetičnog i undergound izraza. Često su više grafički nego narativni mada nikad ne prijeđu granicu i budu samo simbolični. Svaki ima naraciju, pa makar ona bila apsurdna i gotovo dadaistička ili čisto impresionistički tok svijesti. Od stilova, stripovi su najčešće crno bijeli, jake linije ali različitih stilizacija. Nema određeni stil već ga prilagodi priči. Nekad je kamera statična a nekad divlja. Ima i kolažnih stripove, gdje je manipulacijom fotografije i crteža dobiven slijed. Strip Jutarnji limun je jedan on onih stripova, osim što je u boji, kojeg bi cijela generacija prepričavala da je izašao u nekom studentskom magazinu ili nekom drugom nespecijaliziranom časopisu. Apsurdi i humor, kakav danas najčešće njeguje jedan Matija Pisačić.
Tekstovi, odnosno priče, su s druge strane, pravo iznenađenje. Nakon apsurdnosti u stripovima, slične apsurdnosti su i u tekstu, ali ne strše. Dapače, toliko su dobro uklopljene u apsurdnost svakodnevnice da se ne bi reklo da ih je radio isti čovjek. Priče su mu prepune životnih detalja, bolno poznatih, koje tvore gotovo univerzalne priče koje, jednako kao u Gorskom Kotaru mogu se događati i u nekom gradu duhova na srednjem zapadu.
Priče, kao i stripovi, često samo oslikavaju stvarnost bez da nude rezoluciju, katarzu ili rješenje. A kada i nude nisam siguran koliko su dobra ta rješenja. Kao da je tko vidio da bi se divovski Matoš mogao riješiti sa par limuna i katapultom – svašta.
#2
Jedva da sam i spomenuo da su svi stripovi u #1 u najvećoj mjeri narativni i onda u #2 dobijem eksperimentalne i simbolističke stripove, kako naracijom tako i izrazom. Daleko od toga da su oni nejasni ili čisto autorovo umjetničarenje, čitanju tih stripova pomaže i to što je cijeli broj skoro pa tematski. Ovaj se od prve do posljednje stranice bavi egzistencijalizmom, odnosu pojedinca prema obitelji i supružniku, imperativima nametnutim od okoline i sebe samih, prema roditeljstvu, djeci i prolaznosti. Pronalaženje sebe u drugima i drugih u nama.
U istom tonu i temi, i priče u ovom broj nisu najklasičnije forme; od kratkih zapisa toka misli pa sve do postmodernističkih spajanja priča iz novinskih naslova u Trčanju sa škarama; od kupovanja djece u supermarketu do razgovora s izmišljenom ženom.
Na kraju, imamo i jednu poslasticu u obliku kratkog, posebno umetnutog stripa Nemojići & Moramići. Dva simpatična čovječuljka (čiji jedan drugi strip krasi unutarnje korice zbirke) naslovnih imena u kratkom stripiću na 6 stanica, bavi se odnosom među osobama i međusobne zavisnosti. Ali sa hepiendom. Time se strip ističe koliko i samom formom.
#3
Iako treći broj ima kao podnaslov temu „Grafičko-literarni magazin za propitkivanje pseudoperiodike i svakodnevni egzistencijalni užas“ ne bih rekao da je ovaj tematski toliko koherentan kao prethodni broj. Da, teme su najčešće iz svakodnevnice ali bez onog patosa nepomirljivog. Većinom su to crtice, toliko životne da se skoro svatko može ogledati u njima. I onda su provučene kroz neki onirički ili ekstrasenzorijalni osjećaj. Snovi ili trip, teško je reći. U ovom broj se po prvi puta gubi osjećaj da je to rad više ruku. Stilovi stripova kao i neke teme su nam već poznate, forma i stilizacija se ponavlja, čak i u više „priča“ unutar ovoga broja. Bez obzira na to, imamo širok dijapazon radova, od grafičkih stripova sa minimum riječi, do stripova koje se temelje većim djelom na tekstu. Imamo tako i dvije stranice kratkih pasica, kao nešto probrano iz autorovog većeg opusa (ne znam da li postoji) kakvi su znali biti, recimo u Q stripu, koje su vezivno tkivo, intermezzo i most u jednom. Slično i u literarnom djelu imamo najdužu priču do sada kao i zbirku ideja za priče koje to nikad nisu postale. Među njima ima genijalnih stvari, zbog kojih imaš miješane osjećaje. U jednu ruku drago ti da su ovakvoj deriviranoj formi, a s druge strane ti je krivo da nisu produžene u prave, makar kratke, priče. Najduža priča je jedna zanimljiva stilska vježba koja uspješno prati tok misli druga, prijatelja, suborca za stolom u lokalnoj birtiji. Lutanje i digresije, nelinearno pripovijedanje ali uvijek, uvijek, se na kraju vrati na glavnu temu.
Možda nije glavni lajtmotiv ovog broja ali može se primijetiti da se u stripovima najčešće pojavljuje poigravanje s pop kulturnim referencama. Zapravo, više bi to bilo anarhističko parodijsko poigravanje, specifično za fanzine i subverzivne publikacije. Autor se tako poigrava sa Cortom Malteseom, Malim Princem i ilustracijama iz udžbenika, ili sa Gregorom Samsom u literarnom djelu. Radovi nisu nužno usmjereni na izvorni materijal koliko ga koriste kao nosioca priče. Cortova brada, scena sa roditeljima i daljinskim ili istina o tome što skriva crtež šešira, sve su tu u svrhu ocrtavanja tih životnih crtica koje se protežu kroz gotovo sve radove.
#4
Četvrti broj je možda najsličniji prvom. Ne toliko što su radovi vođeni naracijom već time što su najšarenija skupina naizgled nepovezanih priča koje oslikavaju male životne trenutke u kojim se lako možemo prepoznati. Mislim da je vrijednost Krivčevih radova baš to, ti trenutci, u globali možda nebitni, ali su toliko autentični da nam svaka priča djeluje bliskija i stvarnija. Identifikacija čitatelja je uvijek bila važan stvar i mehanizam u odnosu čitatelj-djelo-pisac koji možda najviše doprinosi tome da se neko djelo svidi čitatelju. To je onaj osjeća kad te djelo uvuče u sebe. Kada se ne možeš identificirati sa likovima i njihovim karakterima, dobro dođe da se možeš identificirati sa situacijama, svijetom i tim trenutcima. Ako se radnja već ne događa tebi, barem da znaš da tamo ima mjesta i za tebe kao promatrača.
Ipak, bez obzira na univerzalnost, jedna tema se ističe u ovom broju a to je Riječko, odnosno Kvarnersko područje odvijanja priča. Bilo je i u nekim prijašnjim pričama lokanih motiva ali su priče, same po sebi, bile univerzalne. U ovom broju se tako javljaju radovi sa snažno određenim lokalnim pečatom. Tako imamo seriju humorističnih pasica (polovica od ukupno četrdesetak) posvećenih vraćanju riječkog dvoglavog orla na gradski sat 2017. godine, priču usamljenog urbanog kauboja koji šeta riječkim ulicama jedne ljetne noći i secira grad potezima skalpela kao netko tko se nebrojeno puta vraćao u krevet u ranim satima zajedno sa peračima ulica i pijanim studentima masnih od bureka sa Žabice, i priči ceste društva koje se penje autom po zaleđu Novog Vinodolskog. Tada, čak i druge, bez jasne lokacije, poprimaju lokalni karakter. Možemo zamislit da je načelnik iz Delnica, čekaonica u hitnoj na KBC-u, a da Doomsday Machine Boy nastupa na Ri Rocku u Palachu.
Umjesto zaključka:
Problem kratke forme je svagda isti. Posebno je naglašeno kada čitamo priče istog autora. Ako su priče dobre, onda su prekratke a potencijal neiskorišten. Ako su taman onda nestanu u plimi nadolazećih loših priča. Ako su loše, onda su priče predugačke, nema ni one lažne nade da će na kraju priča ipak ispasti nešto, kao što možemo očekivati kod duže forme.
Krivac dobro izbjegava tu zamku. Mijenjajući formu, format, stil i crtež stvara dojam da je svaki pojedini broj ipak zbirka više autora, više glasova. Svaki dovoljno jak da ga se promatra samostalno. Sljedeća priča je dovoljno drukčija da se ipak ne smjesti u isti koš sa prethodnom.
Osobno, koliko god su me oduševili neki stripovi kao i neke ilustracije, jer je grafički Krivac dosta jak u bilo kojoj aliteraciji ili obliku, naizgled jači dojam su mi ostavile neke kratke priče. Što ne znači da je Krivac bolji književnik nego stripaš, dapače, možda baš zbog osobnih preferencija sam kritičnije secirao te uratke. Kako više naginjem stripu, možda mi tekstovi djeluju više egzotičnije.
Nije ova knjiga za svakoga, tim više što će sama cijena odbiti ponekog usputnog čitatelja, ali sam prilično siguran da bi ovdje svatko našao nešto za sebe. Nekad je to dovoljno.
Sa zaklopljenom zadnjom stranicom, zapravo koricom, kad se slegnu dojmovi, iskristalizira se samo jedan misao: kako bi ovo bio odličan pravi magazin! Prava je šteta što nije bilo prilike u našom kulturnom bazenu za jednu takvu publikaciju. Svojevremeno, volio bih da mi je tako nešto došlo u ruke, vjerujem da bi mi ostala u sjećanju kao jedna kultna publikacija. Možda u tome leži i dio razloga zašto ovo nije objavljeno kao magazin. Možda je to pripada nekom drugom vremenu, djelu našeg mladenaštva i formiranja kojeg se sjećamo sa nostalgijom. Istu tu nostalgiju sada pakujem u lijepe čvrste korice i slažemo na police da pokažemo ponosno kao tetovaže, svjedoke našeg vremena.
Presuda? Krivac je kriv. Kriv što taj magazin ne postoji, kriv što ova knjiga postoji.
