U vremenu u kojem su nas preopteretili nebitnim i trivijalnim stvarčicama u cilju sklanjanja fokusa sa istinskog cilja rase – a to je napredak, običnom je čovjeku vrlo lako ugoditi, što je samo po sebi određeni paradoks. Nekoć iskreno nezadovoljni ponuđenim, istraživači su plesali po granici duševnih nemira da bi se preispitali, pronašli svoj put, te nakon reseta svoje ličnosti čvrsto stali na zemlju i ponovo počeli učiti da žive. Svega je bilo malo, informacije su bile nedovoljne, trebalo se odašiljati u druge dimenzije spoznaje da bi zasitili svoj duh. Sve novo bilo je privlačno i sjajno, svaka sitnica koju smo pronalazili svojeručno, a kao rezultat mukotrpnih istraživanja i ispitivanja predstavljala je trofej i mirisala na ispunjenu želju. A onda, iznenada i bez ikakve najave, pretvorismo se u armiju konzumerista, pukih posmatrača i izjedača, postadosmo ono od čega smo najviše bježali i ono o čemu nikako i nikad nismo imali živce raspravljati. Ne, ne, prijatelju! SVE se može desiti, ali da ja postanem jedan od Njih – nikada!
Istovremeno smo pod pritiskom življenja počeli da izostajemo sa časova. Nekome su muzički, filmski, književni tokovi postali daleki i strani, a neko se usudio da pomisli kako je Madonna i ono što je donijela prirodni rezultat napredovanja. Taj neko je prevaren kao mali klinjo za duplu sličicu. Taj je neko zaboravio da su stvarne umjetničke vrijednosti postale lakše za dešifrovanje tokom istraživanja, njihove zagonetke su nam bile nadomak ruke, ali onog trenutka kad je popio prvu Pepsi iz limenke progutao je priču o pop-kulturi i arhivirao sve postignuto, te svoj ponos, svoja saznanja gurnuo na tavan da ih paučina što značajnije sakrije. Taj neko, tj. mi, odjednom postadosmo zadovoljeni prezentom i kao najgora od sve djece, naučismo kako odmahnuti rukom kad nas upitaju: „A šta će oni što dolaze poslije nas?“.
Moj odnos sa Chabouteovim djelom liči na praznične ručkove sa dalekom familijom. Meni je Christophe bliskokrvno srodstvo, ali osoba koja je sticajem okolnosti (velikom dozom sreće i još većom dozom talenta i hrabrosti) otišla iz varoši u kojoj sam ja ostao i – automatski zbog toga zaslužuje prezir. Ljubomoran sam na njega, kao pseto, i neprestano tražim mane, bilo kakve sitnice kojim ću osporiti ono što radi. Smeta mi njegovo prefinjeno ponašanje za stolom: tvrdim da je gay i da to krije, što je još gore nego to da je peškirić. Smeta mi i način kojim komunicira sa svima: vjerujem i da je prilično nastran i da voli zaključavati svoje seksualne partnere u ormar i držati ih tamo danima. Najviše mi smeta kako crta, jer tako crtati mogu i ja. Mislim, mogao sam nekad dok nisam teško ranjen u jednom opakom CoD okršaju. Njegov crtež nije ništa posebno; iako sve manje izgleda kao Comesova kopija, smijem se opkladiti da postoje hiljade ljudi koji crtaju ljepše, ali eto, Christophe je imao sreće. Postao je originalan zahvaljujući sreći. Najteže mi padaju njegovi pokloni kojima hipnotiše ostatak porodice, pažljivo birani detalji koji probadaju i tope najhladnija srca. Trudi se da obraduje svakoga i tu mu moram skinuti kapu, ali mu ne mogu oprostiti što od svega pravi spektakl i uživa dok posmatra kako pjenim od bijesa. A izgleda da je baš u tome njegova tajna: pažljivo i sistematično posmatranje, detalj kojim iscrtava izraze lica svojih likova; siguran sam da negdje u svom stanu ima skice porodičnih prazničnih okupljanja, i čak štaviše, da sam ja, kao jedan bolestan kritičar njegovog umijeća, garantovano komandovao nekolicini skiciranih kadrova.
Jednog me dana, šokiranog i zaprepaštenog da bih odbio, Christophe odlučio povesti do grada. Ništa gay, reče on, kao da zna koliki sam homofob. Idemo na piće i onda te vodim na jedno fino mjesto. Nisi nikad bio tamo, znam. I ti si jedan od onih kojima su Madonna i Pepsi pomutili razum. Moraš da počneš da učiš jednu vrlo bitnu stvar, ono što ti je nedostajalo u životu. Možda si i znao da uživaš u dešifrovanju pisanog štiva, stripa, filma, muzičke note – ali vrijeme je da upoznaš i najkomplikovaniju, najsvetiju i najzahtjevniju vrstu umjetnosti. Vodim te u muzej. I to nije običan muzej, upoznaćeš ga iz nekoliko uglova da bi dobio kompletnu sliku o bremenitosti takvog artističkog izražaja. Jezik mi je vezan u čvor, kao da sam naograjs'o, puštam da me noge nose. I tako i bi.
U svom Muzeju, jedinom stripu koji do ljeta 2024.godine još uvijek nije doživio štampanje na našim prostorima, Chaboute ruši i lomi sve rampe koje stoje između njegovog zagonetnog potencijala i razrogačenih očiju čitalaca, koji uporno tragaju i ne nalaze iskon autorove želje. Bez stvarne namjere, kao prirodni redoslijed svog razvoja, ovaj autor širi vidike zainteresovanih i na sebi svojstven način, delikatnim potezima i komponovanjem kadrova objašnjava poziciju originalne umjetnosti u današnjem dobu. Chabouteov D'Orsay diše nešto drukčije od očekivanog: kada se vrata zatvore i zadnji posjetilac napusti muzej, kipovi, statue, skulpture i slike ožive i napuštaju svoje „ramove“, svoje poze i jednostavno nam nude svoje viđenje života. Osim što nam prepričavaju utiske o ljudima koji ih posmatraju, uživaju u njima, crtkaju ih ili se naslanjaju na njih dok se češu po dupetu, Heraklo, Perzej i ekipa glasno razmišljaju o smislu života i o vrijednostima današnjice, koje kao bespotrebne skule kupe prašinu po ćoškovima i zapinju za korake.
Iako ovaj strip nosi Chabouteov prepoznatljiv crtež, maksimalno vjerodostojan i precizan, vrlo su bitni dijalozi koji se odvijaju na itisonima ovog muzeja i oni, praktično, skrivaju poentu autorovog žaljenja za ljudskom ignorancijom i otklonima od istinskog napretka. Bolesti modernog društva u vidu nezdrave komunikacije među ljudima i tehnikalija koje odvraćaju pažnju od važnog, kao npr.prekomjerno korištenje mobilnih telefona, samo su neke od pažljivo odabranih elemenata koje Chaboute izdvaja i naglašava u svojim vinjetama. Paralelni život koji se odvija van zidova D'Orsaya, a koji neki od prisutnih posmatraju u nedoumici i određenom zadovoljstvu, predstavlja pandan onome što se odvija unutra, pa su tako svi pobrojani kipovi i protagonisti na umjetničkim slikama poprimili većinu ljudskih osobina i osim što razvijaju međusobne odnose i imaju određenu komunikaciju, oni neprestano istražuju, pitaju se i sumnjaju. Tako recimo Heraklu zagonetku predstavljaju pisoari, lavaboi i sanitarije, Narcis i Perzej kroz vitraž časovnika zadivljeno prate „brze kutijice na točkovima“ kojima se ljudi vani koriste, a Manetova Olympia uporno maltretira svoju sluškinju koja joj, jadna i čemerna, na noge donosi svježe voće da bi je usrećila. Uporedo sa tim svijetom, našom dimenzijom preovladavaju nerazumijevanje i pretjerivanje, a što Chaboute na vrlo komičan način dočarava komunikacijom osoba koje u posmatranju umjetničkih djela u muzeju suprotstavljaju svoje poglede i svoju kritiku.
Nema nikakve sumnje da će Muzej, jednom kada bude obrađen i odštampan na našem jeziku, ponosno zauzeti mjesto na polici u kolekcijama vrijednih i upornih skupljača papira – ali se mora podvući lakoća kojom ovaj veliki stripski umjetnik oslikava nepravedno marginalizirane teme u našim životima, da bi se isti ti skupljači upozorili da se isto tako uporno moraju vraćati u Chabouteov muzej iz jednog jedinog razloga, a koji je, srećom gigantski: da ne zaborave na sebe i ono zbog čega uživaju u ovom sportu.
