Moglo bi se reći da je Lovecraftov kozmicizam vremenom pronašao put do svakog čitaoca, a da je kum hiperprodukcije Junji Ito najbolji i najsvjetliji primjer kako osnovne postavke u kreiranju horor fikcije aplicirati u svijet mange. Da se podsjetimo, ekscentrični H.P.Lovecraft, kao jedan od najuticajnijih literarnih magova ikad, promovisao je ideju kosmicizma – iliti kozmičkog horora kao stila u pisanju priča strave i užasa, a glavna i osnovna značajka tog kulta je činjenica da svi užasi ustvari potiču iz ljudi – pošto je sve oko nas i dalje nepoznato, neistraženo i novo – strah od svega izvorište ima u ljudskom biću koje je stvoreno baš ovako nesavršeno i nesposobno da pojmi cjelokupnost postojanja, pa svaki pokušaj kroz iskrivljene vidike i nemoć rezultira katastrofama i negativnošću. Obični život je samo tanka ljuštra, djelić realnosti koja je toliko moćna i velika, da svaki pokušaj razumjevanja realnosti vodi ka gubitku razuma – zbog pomenutih manjkavosti snage ljudskog uma. Što se japanskog tržišta tiče, spletom je okolnosti i zbog drugačije pozicije u pogledu na realnost, zemlja izlazećeg sunca je postala najplodnije tlo za hiperprodukciju ove vrste horora, a kako se Ito pojavio u pravom trenutku, tj.u drugoj eksploziji mangi – potpuno je jasno zašto su horori ovog mangake postali obavezno štivo u pokušajima istraživanja nepoznatog.
Nakon desetak iščitanih mangi ovog autora, može se povući paralela i pronaći obris šablona koji Ito koristi u svojim djelima. Socijalne iliti egzistencijalne teme tipične za japansko područje neizostavan su dio njegovih priča, pa tu i tamo predstavljaju i kičmu u konstruisanju primamljivih, atraktivnih horora. Istina je i to da Junji Ito ima poseban talenat u zamotavanju takvih „teških“ tema unutar strave o kojoj pripovjeda, a ovisno o silini užasa kojim nas njegove mange obuzimaju, nerijetko ćemo se morati vraćati na štivo da bi pronašli tu značajku u pozadini. Takođe, čini se da su kritike kojima je svaki njegov rad nakrcan prije svega upućene jedinkama, odnosno ljudima – nego društvu koje ti ljudi tvore. To treba da prevashodno znači kako su ljudi ti koji nose teret grešaka i niko nema pravo da kritikuje sredinu u kojoj se nalazi prije no preispita samog sebe, odnosno odvaga svoj dio odgovornosti. A samodisciplina kao krovni princip iznad lične odgovornosti – iako špansko selo za većinu nas – dovoljno je uzvišen cilj da ga se ne bi makar spomenulo.
Fenomen kolektivnih samoubistava nema precizno određene korijene u istoriji kao poseban fakt; prvo zabilježeno masovno samoubistvo usko je vezano za ratne aktivnosti na Iberskom poluostrvu, te nekoliko slučajeva u doba Rimskog carstva p.n.e. Osim ratnih okolnosti, najveći broj ovakvih pojava u istoriji veže se za kultove i odvratne religijske fanatične perverzije. Što se tiče Japana, koji je od 2019.godine postao zemlja unutar G7 sa najvišim procentom samoubistava – precizna statistika je definisala određene šablone. Samoubistvima su najprije skloni muškarci (70%) u dobi od 20-44 godina, a zanimljivo je to da se ne može napraviti značajna razlika u procentima kada se priča o omjeru zaposlenih i nezaposlenih, koji je otprilike jednak. To bi značilo da ovom krajnje očajničkom gestu najprije posežu ljudi sa zdravstvenim (jednako mentalnim i fizičkim) problemima, a u nešto manjem broju i zbog siromaštva. Kao najbolnija tačka u japanskom svijetu locirano je područje Aokigahare pod Fujijem – ali se to mjesto može povezati i sa religijskim kultovima. Dakle, osim što su komplikovani i neobični kada ih gledamo u cjelini, prilikom čačkanja svake pore japanskog društva nailazimo na ogromne prepreke i bedeme, koje nas uporno odbijaju od daljnjeg traženja.
Black paradox jedna je u beskonačnom nizu mangi Junjija Ita koja prati sve pomenute fenomene, i ujedno je rijedak slučaj kada konciznost u predstavljanju problema zajedno sa eksplozivnošću strave i užasa daje idealnu kombinaciju – barem u konstruktu same priče. U ovom trenutku odgovorno tvrdim da su kratke priče na 30-40 stranica idealan okvir za ono što Ito želi reći, nasuprot velikih tankobona u kojima će se silina razvodniti i postojaće ogromna mogućnost da pogubimo konce, a sigurno ćemo u praćenju Junjijeve Honde nekoliko puta zalutati sa glavne ceste. Black paradox, kao i odlična manga No Longer Human (Nikad čovek, Stalker), u kojoj je doduše radnja koncentrisana na jedan glavni lik i katastrofalan karakter istog i gdje se pažnja ne može izgubiti – nudi dogodovštine četvero Japanaca u kojima možemo kroz manipulacije autora otkriti njegove trikove i tehnike naracije i crtanja, a da je praktično nemoguće izgubiti nit i zalutati, koliko god intenzivni bili talasi ludila, jeze i užasa koji su servirani.
Dakle, djevojke pod pseudonimima Marusou i Baracchi, te dva momka Taburou i Piitan, upoznaju se preko interneta na stranici „Black paradox“ – koja inače služi za spajanje napaćenih luđaka koji žele izvršiti samoubistvo – i odluče sresti se uživo, odvesti u šumu i samoubiti. Na putu do lokacije saznajemo razloge koji ih vode u suicid; Marusou (za koju ćemo saznati da radi kao medicinska sestra) tvrdi da doživljava vizije iz budućnosti i u jednoj od takvih sesija vidi kako će imati velike zdravstvene probleme – pa zato želi sebi prekratiti muke; Baracchi ima biljeg na licu od rođenja, koji krije kosom, a tvrdi da se njena druga ličnost pokušava probiti kroz taj biljeg, pa je to dovoljan razlog da se rokne; Taburou je sreo svog doppelgangera, a koji ga neprestano prati i uhodi, pa odluči da se ubije prije nego doppelganger preuzme njegov život; i na kraju, tu je Piitan, sjetni inženjer čiji je lik preduzeću poslužio da naprave humanoidnog robota, pa ovaj više ne vidi razlog za postojanje kada je dobio savršenu zamjenu. U trenutku kada se odmotaju cijevi da se spoje sa auspuhom, Marusou shvata da Baracchi i Piitan nisu ljudska bića i uspije pobjeći sa lica mjesta. Spletom okolnosti susreće „prave“ supatnike i u narednom pokušaju suicida svjedoči nevjerovatnom spektaklu. Piitan počinje da povraća sjajne, blještave kuglice. Sa saznanjem da te kuglice, koje će ispočetka nazvati „Paradox night“ a kasnije „Paradonite“, predstavljaju nepoznat vanzemaljski metal koji ima posebne moći, glavni likovi gube želju za samoubistvom i isprepliću svoje životne puteve manipulisani stvarnom moći tih kuglica. Ispostavlja se da osim silne energije koju posjeduju, kuglice predstavljaju portale u duhovni svijet, odnosno duše ljudi koji napuštaju ovaj svijet. Situacija se komplikuje uvođenjem ludog hirurga dr.Suke u priču, čija će gramzivost prevazići i najniže niskosti kojima posežu naši glavni likovi.
Najkomplikovaniji dio ove mange svakako je karakterizacija likova. Nemoguće je utvrditi liniju osobnosti ovakvih protagonista kao nekakav šablon; Ito vrlo vješto pomjera granice ukusa i ruši osnovne ljudske principe kada se individua nađe u posjedu nečeg vanserijski vrijednog, no istovremeno u jednom „kavezu taštine“ drži zatočene svo četvero ljudi. Njihove su sudbine jako povezane i praktično ih je nemoguće razdvojiti, jer se ljudskost – i onda kada stidljivo ispliva na površinu – ubrzo pretvori u svrsishodnost i dalje, promućurnost. Dijalozi koji se odvijaju među njima opterećeni su fobijama i manama, odnosno mentalnim oštećenjima, ali pravi poklon čitaocima leži u jednom drugom, skrivenom kutku: komunikacija glavnih protagonista sa ostatkom svijeta, gdje je i jedino moguće otkriti njihove stvarne, ogoljene karaktere. U mukama koje ih prate, Baracchi i Taburou posebno, se snalaze fenomenalno i izgledaju kao modeli survivora današnjeg doba; s druge strane Piitan i Marusou tipične su žrtve čije ljudske vrijednosti ne vrijede apsolutno ništa u mahnitosti današnjeg življenja. Ipak, bez obzira na te suprotnosti, sudbine ovih ljudi isprepletene su do krajnjih granica i tu leži prvi od mnogih paradoksa o kojima Ito priča: polarizacija je neizbježna, moraju postojati suprotnosti.
Ova manga vrlo je dinamična i tipičan je primjer kako ovaj autor jednostavnim trikovima diže tenzije i uvodi stravu. Svako poglavlje postepeno kaska prema vrhuncu, koji obično donosi zaokruživanje dijela priče, bez pretjerano pompeznih cliffhangera. Kako se cijelim tokom oslanjamo na duboku karakterizaciju likova, njihovo upoznavanje sa „duhovnim svijetom“ glavni je motor ovakvog kretanja u priči. Crtež nije na visini nekih radova Junjia Ita, a tu prevashodno mislim na fenomenalne radove u Tomie, Uzumakiju i Fragmentima strave. Opet imamo savršeno iscrtane ženske likove i dovoljno dobro predstavljenu gestikulaciju, ali ovaj put su izostali spektakularni kadrovi materijalizacije Zla, splash scene i bogate pozadine. Na nekoliko mjesta u priči, čisto radi nadogradnje trilera, Ito pribjegava smjeni kadrova vanjskih obrisa kuća i unutrašnjosti, koja je pretjerano brza. Moguće je da je ograničeni broj stranica u ovakvoj priči ipak predstavljao problem. Čini se da je Ito želio još dublje zakoračiti u svoje likove, ali je u određenom trenutku odustao i predao ih suštini radnje. To odustajanje od prvobitne namjere ujedno predstavlja problem i u kompletnom utisku o ovoj mangi. Naslovnica koja je odabrana za ovaj strip odlična je sa estetske strane, a uz to predstavlja i ključnu scenu u priči.
Nikada se do današnjeg dana nije javila zasićenost Itovim mangama, jer ovaj potentni majstor i dalje zadovoljava svoje čitateljstvo raspredajući o mnoštvu užasa koje proizvodimo. Tu i tamo postoje otkloni od razine kvaliteta na koju se čovjek navikne, pa se može uperiti prst u neke njegove stripove i osjetiti „otaljavanje šihte“. Black paradox nije ispodprosječna manga i svakako vrijedi čitanja, bez obzira kada bude prevedena na naše jezike. O ukupnosti Junjievog opusa i dalje se ne može raspravljati, jer svakim sledećim radom, on nas uspijeva iznenaditi, kada pomjera granice gadostima koje crta, a trenutno se najveća vrijednost očitava u činjenici da njegove amplitude ne dosežu ekstreme, pa su tako i dalje vrlo pitko i čitljivo štivo za razonodu – i malo više od toga. Ko želi da prati njegov rad nešto metodičnije, ima preporuku od autora ovog osvrta da slijedi izdanja Darkwooda, koja pored vrlo dostupne cijene nude i najprecizniji mogući hronološki redoslijed Itovih mangi.
