Što kada bismo u sebi nosili sjećanja drugih? Osjećali njihove živote kao da su dio našeg, hranili se i zaodijevali njima učinivši ih jedinim društvom u samoći našeg življenja, dok naposljetku ne postanu nerazmrsivo isprepleteni sa svime što jesmo i, možda ponajviše, svime što nismo uspjeli postati? Prošlost je zamka u koju se čovjek lako uhvati, osobito ako u starosti ne osjeća ispunjenje žudnji i snova koje je od mladosti nosio u sebi.
Fidel
Starost je otok u moru ništavila. - Jose Saramago
Katkad je nečiji život suviše prazan, a mašta postaje jedino što uspijeva ispuniti tu bezglasnu, nepreglednu pustoš koja nas otuđuje od društva koje odavno ne raspoznajemo kao nama blisko. Ona nema granica i putovanje nikada ne završava, isto kao što i svakog dana iznova počinje. Upoznao sam podosta ljudi koji su svoje nezanimljive živote imali potrebu začiniti lažima - mi bismo to nazvali "lovačkim pričama"- kako bi uvećali važnost trivijalnih i nerijetko beznačajnih života. Zapravo smo svi ponekad takvi, ali neki u tome pretjeruju do te mjere da čak i sami počnu vjerovati u laži koje pričaju. Jedan od likova iz stripa, Tomas, bi pripadao u potonju grupu. No Fidela - starca koji je glavni protagonist ove priče - izdvaja iz takve grupe to što on svojim pričama ne namjerava izvući nikakvu korist. Jedino mu nedostaje društvo s kojim bi ih podijelio, ako ne računamo Ramona, Adelu (Xanu), Tonita i ostale likove koji opstaju samo u Fidelovim sjećanjima. Zanimljiva je i interpretacija Adele koju je Prado povezao s mitologijom o Xani, vodenom vilom koja se pojavljuje u mnogim narodnim predajama iz njegovog kraja (vidi zanimljivosti).
"Xana" - Alberto Alvarez Pena
Potom upoznajemo Sabelu, ženu koju je potraga za davno izgubljenim djedom naposljetku dovela Fidelu. Nakon razvoda i ostanka bez posla ona je također postala osamljena i osjećala da je život za nju odjednom stao. Jedino što joj je preostalo bila je prošlost i misterij koji ju je pratio cijelog života - život djeda moreplovca kojem se davno izgubio trag. Kad se ispostavi da je Fidel možda jedini živući poznanik njenog djeda, Sabela se odluči još jednom otisnuti pučinom prošlosti i otkriti djedovu sudbinu. A to putovanje, uz pripovjedača kakav je Fidel, bit će itekako nesvakidašnje.
Od ovog dijela čitatelj sam odlučuje kako prihvatiti jednu ovakvu priču. Može ju pokušavati racionalizirati i svesti na brbljarije starca koji gubi dodir sa stvarnošću, a informacije kojima je raspolagao prikupio je iz mnogobrojnih knjiga koje je pročitao. S obzirom da je cijeli život proveo u selu, Fidel je tijekom svog poduljeg života mogao i načuti priče o ljudima koji su se otisnuli na pučinu. Naposljetku, u malim zajednicima privatnost je gotovo nemoguće zadržati. Osobno, mislim da je to pogrešan način shvaćanja priče jer uništava njenu poetičnost i sveprožimajući sanjarski ugođaj koji je slikovno oživljen nezaboravnim Pradovim umjetničkim crtežom. Emocije likova dočarane su tolikim intenzitetom da čitatelj može osjetiti njihovu neumoljivost kao dio sebe, uvučen u njihove živote, njihov nepatvoren bijes, srčanost, rezignaciju, humanost, sebičnost, pohlepu i sveukupni kolaž ljudske prirode. Podjednako crtež pridonosi i sanjarskom ugođaju u kojem stvarnost blijedi u imaginarnim svjetovima koji žive u Fidelu. Svjetovima sjećanja koje je stvorio kako bi ispunio samoću koja ga je pratila cijelog života.
“Raspadanje postojanosti pamćenja” - Salvador Dali
Ardalen, vjetar koji preko oceana nosi sjećanja umrlih, ima svrhu da nas podsjeti da "nismo mrtvi dokle god ne umre i posljednja osoba u kojoj živi sjećanje na nas", otprilike riječima Neila Gaimana, preuzetima iz "Od signala do šuma" (odličnog uratka s kojim Ardalen povlači mnogo korelacija). I ako se ovaj strip prihvati kao takav, kao kolaž sjećanja i priča o svakodnevnim životima, o ispunjenju koje svatko od nas traži i bliskosti za kojom podjednako žudimo, o strahu da ne budemo zaboravljeni i sasvim ljudskoj želji da sjećanje na nas živi u generacijama koje će uslijediti...
Ardalen u likovnom i pripovjednom smislu ne pušta baš mjesta zamjerkama.
More niče uz rub travnjaka
Uz tutnjavu drevnih dubina.
Skriva se u njedrima šume eukaliptusa
I poprima njihov miris juga.
U danima bez neba,
Kad mračna jata gavrana
Sve vjetrove ispunjavaju prodornim plačem,
Ovo mračno more raste iznad krošnji ukletih stabala
I ljulja ih, neumoljivo
Preobražene u alge,
Polagano poput snova
Dok iz mračnih dubina dopire
Zbor glasova tužnih kitova.
A mi
Sjedimo nepomični, zamišljeni,
Na nejasnoj crti izmišljene obale
Odgađamo promišljati i
Puni poštovanja
Zadržavamo uzaludnu riječ.
.jpg)
.jpg)
