Posljednji pogled je strip u boji, za razliku od Burnsovog najpoznatijeg djela „Crna rupa“ kojem je crno-bijela tehnika savršeno odgovarala i doprinosila uznemirujućoj atmosferi. No i u koloru Burnsov prepoznatljivi vizualni stil je očuvan, a boja je ovaj put bila neminovna da bi se odala eksplicitna počast uzorima koji su na taj stil utjecali. U Burnsovom izričaju uvijek je bio vidljiv utjecaj francusko-belgijske „čiste linije“, kao i pop-arta 50ih i 60ih godina. Rodonačelnik „čiste linije“, tehnike crtanja stripova u kojoj su linije jasne i debele, boje čiste, a pozadina realistična, je naravno Hergeov „Tintin“.
Protagonist „Posljednjeg pogleda“ je Doug, polaznik umjetničke škole koji izvodi performanse tijekom kojih recitira Williama Burroughsa sa Tintinovom maskom na licu i pod pseudonimom Nitnit (što je, jasno, Tintin unatraške).
Dougovi snovi su prikazani kao izvrnuta, bizarro world verzija Tintinovog svijeta, u kojem Dougov alter-ego sa Tintinovim licem poput Tintina doživljava misteriozne avanture u egzotičnim orijentalnim krajevima, samo što su ovaj put ti krajevi iz noćne more, puni svakojakih užasa koji su još jednom iz domene tjelesnog horora.
Sa druge strane imamo „strip u stripu“ kojeg glavni likovi čitaju i u snu i na javi. Taj strip je ona vrsta petparačkih ljubića kakvi su bili popularni u Americi krajem 50ih i početkom 60ih i čije prozorčiće je Roy Lichtenstein uvećavao u svoje slavne pop-art slike. Burnsov onirički horor delirij, te plakatna jasnoća njegovih panela također imaju dosta sličnosti sa stilom domaćeg ilustratora Igora Hofbauera, autora stripa „Mister Morgen“, te brojnih postera i vizualnog identiteta kluba Močvara.
Fabula „Posljednjeg pogleda“ se kotrlja u krugovima. Pojedini kadrovi se ponovo pojavljuju, no ovaj put sa dodatnim kontekstom ili promijenjenim likovima, stvari koje su isprva nejasne kasnije se rasvjetljuju, detalji koji nam se čine nebitni s vremenom postaju ključni, te nam uskoro postaje jasno da nijedan kadar u ovom stripu nije prikazan bez razloga, te da moramo obraćati pozornost na svaku sitnicu.
Naracija koju nam iznosi nepouzdani pripovjedač Doug skače naprijed-nazad kroz vrijeme, te iz snova u realnost i natrag. Podsjetit će to mnoge na remek-djelo Davida Lyncha „Mulholland Drive“, no „Posljednji pogled“ nije isprazno referenciranje omiljenih djela, čak i eksplicitne posvete u njemu imaju važnu ulogu u simbolici priče i karakterizaciji likova. Scena u kojoj se spominju Patti Smith i Brian Eno služi kako bi se ocrtao karakter i psihološki profil glavnog ženskog lika i jedna je od ključnih u stripu. Košmarna vizija Tintina služi kako bi se nevinost dječjeg svijeta suprotstavila užasima i nesigurnostima odrasle dobi. Čitajući strip vraćat ćete se na već pročitane stranice kako bi ih uparili sa naknadno otkrivenim elementima koji čine sliku jasnijom. Burns pritom majstorski drži uzde tako fragmentirane priče, ne dozvoljavajući joj da se otme u nerazumljivu apstrakciju.
Nesigurnost u sebe, skrivanje iza maski, bježanje od osjećaja i odgovornosti, te kajanje zbog životnih odluka koje su iz toga proizašle centralna je tema stripa. Postoji nekoliko narativnih linija koje pratimo - Dougova sjećanja na njegov odnos sa preminulim ocem, spomenuti strip u stripu, Dougov san koji se ponavlja i nastavlja – no sve one zapravo pričaju istu priču o Dougovom odnosu sa djevojkom Sarah. Što se točno dogodilo sa tim odnosom je misterija čije kockice slažemo iz fragmenata priče dok čitamo strip. Ono što odmah na početku znamo je da je Doug doživio i veliku fizičku i emocionalnu traumu.
Rasplet stripa će sigurno biti frustrirajući za mnoge čitatelje. Kao čitatelji imamo instinkt povezivanja sa glavnim likom. Rasplet „Posljednjeg pogleda“ nam ne poklanja sigurni izlaz na kraju, padobran za bijeg iz emocionalnog košmara. Umjesto toga, jedino što možemo nakon što odložimo ovaj strip je pogledati se u zrcalo i suočiti se s vlastitim propustima.
„Posljednji pogled“ je strip sačinjen od više slojeva. Njegov upečatljivi vizualni stil ostaje u glavi dugo nakon čitanja, dešifriranje njegovih referenci služi naglašavanju motiva i objašnjavanju fabule kroz alegoriju, njegova nelinearna naracija nikad ne gubi kontrolu nad pričom i zahtjeva koncentraciju i involvirano čitanje. Pritom svaki sloj doprinosi izgradnji emocionalne snage rijetko dosegnute, ne samo u stripu.
Charles Burns je autor koji u potpunosti vlada medijem kojim se izražava i razumije njegov puni potencijal. Njegove stripove nemoguće je prevesti na jezik nekog drugog medija bez žrtvovanja dojma koji izaziva način na koji Burns slaže panele i kadrove. „Posljednji pogled“ je poslastica za hrabrije ljubitelje devete umjetnosti koji se usude skočiti u zečju rupu ovog stripa i iskusiti njegov vrlo ljudski užas.
.jpg)
